Mi žene, smo mnogo razmažene. Jesmo. I nismo ni svjesne koliko smo srećne.
Danas, bila sam žena. Ona od prije koju deceniju. Sa krpom u ruci, pajalicom, sredstvima za čišćenje, naoružana voljom za čišćenjem. Dobro, nije da mi je volja, ali nisam znala šta drugo da radim.
Otkako sam vegan, imam taj nenormalan višak energije. Budim se u sitne sate, naspavana pred zoru, i mučim se da odspavam još koji sat da ne ustajem s pijetlovima. Ja, koja sam mogla da spavam 48h, sad jedva izdržim šest. A s obzirom da je vrijeme posta, nije baš da sam mogla da krenem sa željama u džepovima i otisnem se put mora. Tako, ostale ja i volja u kući, spremne jedna drugu da izludimo. Da prevrnemo kuću naopačke i da vidim šta je ženama zanimljivo da svake nedelje čiste prozore i tresu tepihe koje ja nemam, da peru zavjese koje meni mačke tako divno dekorišu noktima i šta je tako zanimljivo u izmicanju kuhinje i zavlačenja u svaki ćošak stana. Sve sam završila do pola osam večeras, čišćenje i nabavku, i što je trebalo i što nije.
I drage žene... Dal ste vi normalne?
Dal su naše majke i bake bile normalne sa onim silnim štirkanjem kragni i i posteljinam i peglanjem gaća i svake sitnice? I kako su samo imale vremena da spreme tri redovna obroka, umjese najukusniju pogaču, zakrpe sve što treba, poprave krov, poprave muža, iskopaju baštu, skinu mjesec i probude sunce ujutru opet nasmijane? Kako su uspijevale sve to? I još važnije, odakle im volja?! Ili je sve to bilo moranje, mirenje sa sudbinom žene.
Svaki dan kad dođem s posla moram srediti stan zahvaljujući mojim neumornim dekoraterkama, Uredno izdžogiram patos, sitresem krevet i dvosjed, operem suđe, i dosta. Nemam puno stvari pa nemam puno ni prašine. Ne volEm kad moram generalno stan da čistim jer znam koliko sam detaljna i danas sam još dodatno poludjela jer sam pod Čišćenjem podrazumjevala "izbaci sve što ti ne treba, ne koristiš, smeta ti, ne radi, istekao rok, istekla moda i uljepšale mačke". Nije mi bilo zabavno. Ali morala sam.
Jesu li naše majke o one prije njih koju deceniju morale puno više nego mi današnje razmažene prizneceze tehnologije? I opet nismo srećne. Ili samo ne umijemo da cijenimo to što smo danas u mogućnosti da biramo šta moramo, a ne moramo ništa. Šta da i dalje žene moraju da peru brdo pelena na ruke, u hladnoj vodi. I da se kupaju u kazanu. I da peru mužu noge, I još da uveče budu raspoložene za njegove dodire. Ma idi bre...
Hvala nebesima pa sam danas to što jesam, i nije mi stalo da svaki ćošak stana bude kao apoteka. Koliko su samo naše majke bile uskraćene za sopstvene snove i želje jer su bile prezauzete čiššćenjem kuće i sađenjem bašte i izvođenjem čuda da bi danas bile princeze sa manikiranim noktima i ispeglanim kosama. Koliko su samo bile uskraćene za sopstveno uživanje i mir jer su morale da ispraćaju i dočekuju goste, udovoljavaju muževima, i pri tome da uvijek budu nasmijani tihi makovi naših snova. Bože, koliko su samo snažne bile te žene.
Ponekad, i treba da nam se desi neki kvar u kući, neprijatna situacija, ili ovako neko generalno čišćenje. Treba jer drugačije ne bi znale da cijenimo ono što imamo, i ovo danas što jesmo. Ove žene danas, koje mogu da kupe svaki obrok, i kojima su važni ispolirani nokti, i kojima je važno da ne mirišu na krofne... Zapitajte se ponekad zaista da li ste srećne. Ja mirišem na hranu često. Nisam neka kuvarica, al mirišem na začine. I znam kako je prati odjeću na ruke. I znam kako je polivati se lončetom. I znam kako je "usisavati" metlicom. Ne provodim previše vremena u čišćenju i glansacnju jer ne vjerujem da je to važno za sreću. Naše majke nisu imale drugog izbora. One nisu imale slobodu da budu princeze.
I zato ne smijemo nikad zaboraviti da smo na njihovim žuljevima naša glatka stopala podigle. Ne smijemo zaboraviti čega su se one odrekle da mi danas ne bi morale. Mi, male slatke lažljivice i tvrdoglave kurtizane koje i ne znaju zašiti dugme na košulji. Znamo ih iskidati, to i te kako znamo.
I ne smijemo zaboraviti kakvi su to heroji bili, naše majke, kakve su to stijene bile, i planian bi se postidjela pred njima. Ne smijemo zaboraviti koliko smo mi srećne što ne moramo ništa osim onog što želimo. A ni to ne moramo. Pucnemo prstima i kliknemo na dugme i sve je već sređeno. Sve uredno i čisto . Hendikepirano.
Zastani svakog dana, ženo, i zahvali se. Pogladi svoju kosu, i svoje nenaborano lice, pljesni se po zategnutoj zadnjici, obuci se najljepše i zahvali se ženama prošlih decenija. Jer mi nikad nećemo biti tako snažne. I sve slabije ćemo biti. Bićemo sve manje žene a sve više lutkice od porcelanskih pogleda.
Hmmm, vidiš, lako je očistiti stan. Možeš li sebe?