Sunday, September 6, 2015

Nisu sve smrti teške...



Postoje neke stvari koje su gore od ljubavi.. Od slomljenog srca... Od neuzvraćenih emocija. Istina, slomljena ljubav je vjerovatno jedan od jačih bolova koje ćeš osjetiti u životu. I možda ćeš poželjeti da asrce stane u trentu, da se zalediš, prespavaš do nekog boljeg vremena. Da, sigurno ćeš to željeti. Jer kad srce slome oni koji si volio – prestaneš da vkeruješ. Prestaneš da dišeš. I sve se kida. Sve je samo papir, iscjepkan na komadiće, rasut na vjetru.

Ta bol prođe posle nekog vremena, ti nastaviš da živiš. Dišeš... mrtav al dišeš. I upoznaš nekog drugog, ponovo voliš... I tako... Život se kotrlja. Do onog trenutka kad shvatiš da to inije bilabol. Da to i nije bilo nešto vrijedno patnje. Ne kao onda kad zaista ostaneš sam. Kad zaista nemsaš nikog. Kad poželiš da budeš blizu onih koji su tvoji, a njih nema. To j ebol. Ta bol – ono kad si sam – to jebol koja ubija. Ta bol je ona koja od tebe pravi čovjeka. To je ono kad od vrućeg gvožđa postaješ čelik ili neka peta legura... To je ono kad mrtav dišeš.

To je ono što možeš osjetiti dok čitaš „Kapiju suza“. Na nekog će ostaviti utisak dosadne knjige, i ja sam to govorila dok nisam prešla prvu polovinu... Previše detaljnih opisa, previše riječi za nešto što je mogo da se kaže s mnaje. Ali onda shvatiš... Nikad nije previše napisanih riječi. Onda zbog tih previše napisanih riječi osjetiš stranice, sudbinu, osjetiš likove i znaš...Kad dođeš do kraja završiš sa suzama kao ja. Jer ponovo kroz sve te riječi osjetih bol... Ne zbog neuzvraćene ljubavi... Zbog toga jer postoje neki životi koji su povezani... Postoje ljudi za koje se uporno vežeš a oni te uporno odvezju od sebe. A ti ne umiješ prestati. Jer oni ne razumiju kako je biti sam, oni nikad nisu bili sami. Oni ne razmiju kako je biti prognan, niti kako je bit ostavljen u gradu u kom nemaš nikog i ništa. Valjda zato preporučujem da „Kapiju suza“ kupiš za kolekciju. Jer želiš da jeimaš za neku tamo godinu kad proođe samoća.

Vidiš, postoje ljudi na svijetu koji knjige dožive lično, koji u svakoj knjizi pronalaze sebe, makar djeliće onog što su bili. Ili već jesu... I tako oni prožive svoje snove, svoje nade, prožive istoriju, i sjutra. I to ne mijenja činjenicu da su sami. Usamljeni. A hiljad života odživjeli. A ti to ne znaš. Ne možeš znati šta prijatelj treba da radi jer to nikad nikom nisi bio. Ne možeš znati šta partner treba da radi jer nisi nikad oslušnuo svoje srce i svoje želje. Nisi ni volio kako se voli, filmski, književno, potpuno. I ne vidiš nikog oko sebe,  ne čuješ, ne želiš...


Zato, bol koja boli zbog ljubavi nije neka bol. Bol koja boli jer si sam – bez svog nekog – nije bol – već živa smrt. 

Thursday, September 3, 2015

Pričaće ti o plovidbi ti što nisu sidro digli...




Ne mogu da ostanem nijema. Tačnije - neću... Kako ću? Kako da zaćutim kad vidim tu sliku koja se poput groznice raširila internetom, prijeteći da nas sve rastavi na komade. Ili bar neke od nas.
I svi kažu "Kako je ovo tužno..." i kažu "Stidi se svijete..." i psuju i proklinju države, svijetove i nebeske sile... Ta "tuga" drži ih koji minut, sat možda, i onda opet u rukama drže svoj AJfon 6, i Samung 23456... Opet se isti posvađaju sa svojim najbližim, kupuju cipele od 150€ i ironiji nikad kraja.

Dragi moj Čovječe... Znaš li ti šta znači kad ti neko oduzme pravo na dom, na slobodu, na vazduh, na obrazovanje, na korake... Kad ti neka licemjerna budala oduzme pravo da odrasteš, da imaš porodicu... Provo koje ti je zagarntovano onog dana kad si se rodio - pravo na život! Znaš li ti šta znači kad moraš da ostaviš sve iza sebe, svaku svoju kap znoja i sve svoje i da odeš, da pobjegneš, da se nikad ne okreneš, samo da izvučeš živu glavu, sa nekom nadom u srcu, strepnjom u duši... Sa suzama u očima i praznim dlanovima. Znaš li šta znači biti izbjeglica? Prognan...? Napušten...? Obilježen za cijeli život jer si morao da bježiš u tuđe zemlje, gdje nemaš nikog, gdje ne znaš jezik, gdje nemaš ništa osim neba iznad sebe i prašine pod nogama... Pitaš li se šta jedu, kako spavaju, čime se pokrivaju...

Dragi moj Čovječe... Ti imaš sve... Kuću, auto, mama i tata su ti obezbjedili najbolje što su mogli... Završavaš školu, ispite ćeš položiti u zavisnosti od dubine džepa, imaš telefon, imaš kožne cipele i onu finu plavu košulju... Srećan si jel da? Sa ortacima na more, zimi na skijanje, u provod i živiš život punim plućima. Osvrneš se na sliku dječaka koji je svoj život izgubio pokušavajući da ga spasi, kao da je on znao šta to znači... Podijeliš tekst o "mališanu" i nikad se ne zapitaš zašto, ni kako, čak mu ni ime ne znaš...

Aylan Kurdi je imao samo tri godine. Njegov stariji brat je imao pet. Nisu preživjeli. Na samoj ivici spasa. Aylan je odraz ljudskosti u svijetu. On je tvoje ogledalo Čovječe... On je ono u šta se čovječanstvo pretvorilo. Ne dotiče te njegovo izgubljeno djetinjstvo, jer ti si imao sve. Ne razmišljaš odakle je došao jer ti živiš u zemlji u kojoj je glavna briga kojoj političkoj parti pripadati, kao da te sebične guzice zanima tvoja sudbina. Tebe se ne tiče rat u svijetu, ne tiču te se Sirija i Nigerija, i sva ta pokidana djetinjstva kao mlado cvijeće u pokošenoj travi. Ne tiče te se ni plač, ni prekinuto školovanje, ni oteti snovi... Ne, jer ti Čovječe mirno spavaš u svojoj postelji od pamuka... I čezneš da budeš Dan Bil(me)z... kako god...

Da li si ikad Čovječe zamislio šta bi ti uradio da oko tvoje glave sijevaju rafali, da oko tebe padaju granate, da hodaš po tuđoj krvi... da li si pomislio šta bi uradio kad bi ti morao biti izbjeglica... kad bi neko tvoj bio Aylan? Da li si pomislio da bi možda mogao biti srećan iako nemaš sve to što smatraš svojim bogatstvom? Šta bi uradio da moraš da staviš život u džepove i da moraššto dalje iz svojih sigurnih zidova... Da li te se tiče Sirija? Da li te se tiču ta djeca...? Oko milion te djece... Lako je napisati "milion"... Počni da brojiš... Umorićeš se.. Reći da nije tvoja stvar, da ne možeš ti ništa da učiniš, da ne možeš ništa da promijeniš... A možeš... I te kako možeš... Možeš prestati da budeš taj sebični gad kojem je materijalno iznad ljudskosti i možeš svoju djecu da naučiš da nije sramota pomagati, i da nije sramota nemati original patike ako imaš original srce... Možeš da počneš da mijenjaš svijet samo ako promijeniš sebe.

Ni ja neću mnogo uticati na tebe ovim tekstom, ali ako bar jedan Čovjek shvati da materijalno nije najvažnije onda sam uspjela... Onda sam promijenila i sebe i Tebe... Zajedno - možemo više...

A večeras, prigrli svoje najmilije i budi zahvalan jer imaš mir i sigurnost, dom, hranu i krevet, imaš svoju djecu...živu... Znaš li koliko njih nemaju taj luksuz?

Saturday, August 29, 2015

Neke se stvari jednostavno dese... Druge se napišu...




Postoje stvari koje se čuvaju za sebe, neke sitne tajne, osjećaji, strahovi... Suze ponekad... Ali ima nih koje se nikad ne čuvaju samo za sebe. Knjige... Sjajne knjige... Brdo knjiga... Biblioteka...

Ne znam koliko sam pročitala knjiga u životu, kad vidim korice sjetim se iskrzanih stranica kojima sam ispunjavala ljetnje raspuste... Oduvijek sam željela svoju kućnu varijantu lavirinta od knjiga... Maštala o njoj... Nekad, nije se bilo mogućnosti da se kupuju knjige, nije ih ni bilo na svakoj trafici... Ako pronađeš kultnu Gričku vješticu i uspiješ da je pročitaš bio si bogat... To je nešto što samo mi knjiški moljci znamo.

Danas, knjige nikad nisu bile dostupnije... Istina ima toliko sr**** da se prosto nekad stidim umjesto tih pisaca, ali opet - ideja je važna, kao i ostvarenje. Dugo sam vremena patila tiho u sebi za knjigama koje sam željela da imam. Za mene, to je bogatstvo. To je onih hiljadu proživljenih života, to je milion osjećaja, vjerovatno sam zato danas tako šašavo drugačija kad je srce u pitanju. Odlično pamtim kad je izašao moj najdraži film "Gospodar prstenova", koliko sam bila uzbuđena što ću ga gledati na velikom platnu. Nisam bila ni svjesna da sam svo vrijeme drugarici prepričavala u stvari kako je to u knjizi ovako, i kako je izbačena ova scena, kako će da se desi ovo ili ono... U nekom od tih 3h trajanja filma se okrenuo dečko ispred mene i zamolio me da prestanem sa prepričavanjem knjige, nisu je svi pročitali, neka žive u zabludi...

Uglavnom, nisam imala namjeru da pišem recenzije knjiga koje pročitam, ali nekako osjećam da moram, iz razloga s početka... Neke stvari se ne čuvaju samo za sebe. Tako, u kolekciji se našla "Katarina" Anje Seton. Teško se odlučujem da kupim knjigu po preporuci, obično se osjlanjam na neki lični insinkt i osjećaj, ali Katarina je bila pravi izbor. Znam, knjiga ima previše stranica, ali vrijedi svakog slova... Toliko emocija u stranicama, izbijaju iz listova, knjiga se tako lako zalijepi za dlanove i ne puštaš je... Ne znam kako sam na poslu krala vrijeme da je izvučem iz torbe i čitam. Ta ljubavna priča o vojvodi od Lankastera i Katarini u Engleskoj u doba kralja Ričarda je nešto najdivnije što sam pročitala poslednje vrijeme. Na kraju sam zatekla samu sebe kako usta raširenih u osmijeh čitam poslednje stranice, suze mi idu niz lice i bilo mi je toliko žao što se tih 800+ stranica završava da sam htjela još... Nevjerovatno...

Knjiga nije ekranizovana što me čudi, i možda je i bolje jer jedno je gledati ljubav, a drugo je čitati o njoj, i osjetiti je, stvoriti sopstveni film u glavi.

Znam da ima malo ljudi koji će se osvrnuti na ovaj tekst, i na buduće kad su u pitanju knjige, i nisu ovo neke recenzije u kojima se prepričava radnja knjige... Samo osjećaji, samo preporuka, samo kratka radnja. Samo pokušaj da ti preporučim sjajno štivo. I da, mislim da bih Katarinu mogla da čitam opet, i da bih opet na kraju isto reagovala "Nije moguće da je kraj"...



Saturday, August 22, 2015

Budućem liku čovjeka koji može biti moj


Ne znam kako izgledaš, ne znam čak ni kako se zoveš,
ne znam ni kako mirišeš, ali te znam.
Poznajem te kao što sebe znam,
kao što znam sve mjene Mjeseca,
i volim te kao što volim ovo nebo,
i sunce, i ovu kišu koja mi kvasi lice posle ljetnih vrućina.
Ovo pišem tebi koji me još nisi pronašao
ali hoćeš, sigurna sam u to.
Prepoznaćeš me, možda po pogledu zamišljenom,
možda po osmijehu izgubljenom, ali shvatićeš.
I nećeš biti kao ostali.
Bićeš neuklopivi dio slagalice ovog grada,
ovih ulica zagađenih ljudskim ništavilom.
Bićeš potpuno drugačiji sa svojim košuljama i mekim usnama.
I bićeš odvojen od svijeta nekim svojim ludilom.
Gledaćeš me u oči dok pričaš sa mnom,
i nećeš pokušati odmah da se pozoveš
u moje podstanarsko gnijezdo koje svijam.
Zavodićeš me svakog trena, svakog dana, sa svakim udisajem.
Oči će ti biti tople i divlje, moraju biti,
sigurna sam da imaš i poneko savzežđe u njima.
Ja – kao i svaki smotanko, topiću se od tvog glasa
i neću umjeti da sastavim ni prostu rečenicu,
i vrhunac mojih odgovora na tvoja pitanja biće smijeh,
Eto zato jer se ja uvijek smijem.
Jer se smijehom branim od svega.
Ti, koji me još nisi sreo, a hoćeš, sigurna sam.
Ti moraš biti neki ludak
sa pokušajima da se uklopi u sredinu koja je obična.
Ti si sigurno takav, ne smeta ti šetanje po kiši,
možda me čak i namjerno izvedeš da kisnemo zajedno.
Neće ti smetati ni sunce samo zbog mene jer ga ja volim,
jer volim ležati na pijesku i upijati toplotu,
a ti ćeš sigurno perverzno voljeti da gledaš u mene.
I neće ti smetati što drugi pilje u nas.
I kad budem htjela pobjeći, ti ćeš umjeti da me uhvatiš za ruku,
zagrliš i držiš čvrsto.
Neće ti biti smiješno moje pisanje,
moje izlivanje emocija po papiru i tastatauri,
po lišću i ostacima salveta u restoranu.
Ne može ti biti smiješno kad to srce prosipam zbog tebe.
Ti ćeš umjeti da razumiješ i moje ćutanje,
kad se namusim i zablesim u jednu tačku na zidu
nadajući se da će me progutati.
Znaćeš da su to samo sjenke prošlosti
i demoni koje sam sahranila u jednoj borbi.
Znaćeš koliko su me osakatile te aždaje moje sopstvene krvi,
ali nećeš pobjeći od njih.
Nećeš, zbog njih sam snažna, zbog njih ćeš me voljeti.
Ti, kojeg još nisam srela.
Ti ćeš biti sjajan ortak sa mojim ortacima
jer u njima nećeš vidjeti prijetnju,
samo ljude koji su me čuvali za tebe.
Znam, tebi neće smetati pun Mjesec kao meni,
ali ćeš znati da me tada grliš najjače,
kao da će se svijet srušiti istog trena.
Voljećeš moju razbacanu kosu po krevetu.
Ti si onaj koji me neće lagati,
i znaćeš da je sladoled najljepši na stomaku,
da se led najlakše topi na leđima
a da je nutela najslađa sa usana.
Znaćeš ti i više od toga.
Nećeš se pokajati što si me čekao. Jer ćeš biti voljen,
jer ćeš imati razlog da dišeš.
I sve one sitne gluposti poput doručka u krevetu,
i roštilja sa prijateljima,
i sve utakmice zbog kojih neću zakerati.
Možda nećeš imati dizajnerski stilizovan dom,
niti ću se nositi po poslednjoj modi, ali imaćeš ljubav,
a to je daleko važnije.
Nekog ko može samo ponos da ti bude,
jer ti si čovjek sa karakterom, siguran u sebe i moju ljubav.
Znam te, iako te još nisam srela,
iako ti još kožu nisam dodirnula, znam te.
Vjerujem da postojiš,
vjerujem da me tražiš u moru pogrešnih.
Vjerujem da ideš ka meni koja štrčim iz ove okoline
kao jedini suncokret u polju makova.
Ja te čekam.
Znaš ti gdje ću biti.
Naći ćeš me. Znam to.

Tuesday, August 18, 2015

Taj moj mali papirnati svijet, part I



Otkad znam za sebe znam i za knjige.Ne znam kako,niko u mojoj porodici nije neki knjiski moljac...Ja eto nekako se izrodih u tom kamenjaru. Sa knjigama se druzim od pete godine,pocevsi od ruskih bajki i bajki Andersena preko Agate Kristi i Seldona,skolske lektire i bukvalno svega sto je bilo citljivo.

I sama pisem.Nekako mi to zvuci logicno.Citam i dalje,mozdane klasike svjetske knjizevnosti ali citam. Sve sto mi privuce paznju. Pa zasto ne bih vec i preporucila nesto dobro?

"Kofer gospodje Sinkler" nek bude zrtveno jagnje. Poslednja procitna i najsvjezija u pamcenju.I moram reci sjajna knjiga. Prosto napisana,kratkim recenicama,neobicnim stilom. Prica o materinstvu,ljubavi koja obuzima,prica o zenskom mekom srcu poput jastuceta... O ljubavi u doba II sv.rata i o gubicima. "Imao je oci hladne i neprijatne kao kupatilo zimi"... Prejako... prosto sam mogla osjetiti te oci vodje eskadrile iz stranica.

Znas kad naidjes na dobru knjigu ne treba je nikako zadrzati za sebe. Treba pricati o njoj kao o dobrom uzornom djetetu, sjajnom studentu... jer takve knjige treba dijeliti sa drugima kao parce hljeba za gladnu dusu... Knjigama se zaliva intelekt,gradi licnost, sire se vidici... Mozda ne citam ozbiljno stivo,mozda jos nisam apsolvirala ruske klasike i Hemingveja al zadovoljna sam kad naidjem i na ovakvo stivo.

Svi mi imamo taj neki kofer i tog nekog cija pisma spalimo u bijesu.Imamo tog nekog koji nas se odrekao zbog trenutnog hira i ljutnje. Ali oprastanje je ljudska osobina,ljubav je bozanska... Veliki si koliko prastas i koliko volis.

"...pomisljao sam na smrt,osecao se mnogo slabo i nemocno,bolesno. Ali sad mi je bolje i sve u zivotu mi je opet razigrano,raspevano i svetlo. Skoro sve,zato jer mi ti nedostajes. Pustio sam te da odes a nije trebalo. To mi je najveca greska u zivotu. Volim te vise nego ikad..."


Saturday, August 1, 2015

Crveno




Znaš onu crvenu kravatu koja stoji u mom ormaru,
potpuno tužna i neiskorišćena...
S kojom sam htjela da vežem svoje ruke uz tvoje,
svoje snove za tvoje...
S njom sam htjela srce da vežem,
strasno, perverzno, divlje...
Da se otima i vrišti dok ga svojim dlanovima smiruješ...
Bajke pred spavanje šapućeš...
Da je zagrizem dok mi tragove po leđima ostavljaš...
Sve sam to htjela...

I ona crna kravata, kupljena za poslovni izgled...
Crna suknja, da mi sputava korake,
i bijela košulja da prikrije golotinju...
I ništa ispod toga, osim sebe...
I kože moje prepune trnja...
I kravata..
Oko vrata da se zapetlja dok je stežeš...
Dok kidaš dio po dio kože i grizeš
Dok me s njom vežeš za sebe,
za svoje nemire, strahove ukroćene...
Ni to nisi umio...
Ne krivim te, kako si mogao da znaš...
Ni pertle nisi umio raspetljati a ne svoju dušu...
Još manje moju kosu umršenu na jastuku u zoru...
Razbacanu svuda po krevetu...
Sad možda nije ni važno...

Oblačim opet kostim žene i izlazim među svijet,
po malo pohabana na ivicama, nekako oštećena...
Nezakrpljena...
Istrošena nedostajanjem tebe,
i željom da stopala sputam i ruke svežem oko tvojih leđa...
Ispijena mrakom prepunim krika koji se odbijaju od zidove,
upijaju u poderotine na leđima...
U ugrize na butinama...
Koračam pomalo nesigurno
zbog želje da sve iskidam sa tebe zubima,
pod kožu da ti se zavučem i da se nastanim, kao parazit...
Kao neizostavnio dio tebe...
Da ti budeš moj kostim...
Da se u tebe obučem luda od ljubavi, i pobješnjela od strasti...
Da me zatvore u prvu ustanovu bez uspjeha da me obuzdaju...
Neće ni znati daje bila dovoljna samo crvena kravata...
I tvoj osmjeh...


Thursday, July 30, 2015

Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...




Ima tako dana kad si usamljen više nego obično. Kad ti nedostaju neka stara prijateljstva, i neka koja se još nisu pojavila. Jer si navikao sam. Ima tako dana kad misliš da se baš ništa ne može promijeniti. Dok slučajno ne sretneš nekog. Usput... I osjetiš nešto. Nešto što rijetki nose u sebi. Nešto što ti kriješ ispod kore svog drveta. Osjetiš zato što si nekad bio i ti jedna od maski u izlogu starog lutkara. I znaš kako Pinokio laže.

Nisam nikad bila dobra u sklapanju prijateljstava, ženskih posebno. Čak od ranog djetinjstva moj krug drugara se više vrtio oko dječaka, i nisam nikad umjela da objasnim zašto. Uvijek sam imala po jednu drugaricu, dvije najviše sa kojima sam nerado nakon nekih godina gubila kontakte. One su odrastale tipično ženski, a ja... Pa, ja sam igrala klikera sa dječacima iz ulice, imala sam samo jednu Barbiku i nisam bila razmažena mamina princeza, tatina još manje. Nekog jednostavno život skroji drugačije, eksperimentalno... Unikatni model generacije...

Čak i srednjoj školi sam imala samo jednu drugaricu. Imala sam dobre odnose sa svima, ali ipak samo jedna je znala tajne... Možda malo više od tajni. Ni to prijateljstvo nije potrajalo. Prošlo je deset godina od našeg poslednjeg razgovora. Ne žalim. Ne nedostaje mi. Iako sad živimo u istom gradu. Ne susrećemo se. Nemamo isti krug interesovanja. Ja sam nekako bila neku godinu ispred odrastanja. A to zna da bude problem.

Moj poslednji ženski krah... Pa prijateljstvo posle 5 godina. Usnulo... Previše za moj ukus. Izgubilo čar, draž, magiju, ludilo, smijeh, iskrenost, rame se odšarafilo i više nije bilo mjesta ni za čiju glavu... Ni za srce. Jbg, dešava se. I od tada potpuna tišina. Da, imam moje drugove od kojih ni jedan nije u ovom gradu. Imam i ona ženska prijateljstva koja traju duže od deset godina i koja su nezamislivo važna u mom životu. To su prijateljstva sa ženama koje su kao grane mog stabla, moji neraskidivi ogranci, moji klonirani dijelovi srca... To su gromade srca, to su stubovi mog svoda... To su one žene... Moja vrsta.

I tako, upoznaš nekog slučajno opet, kad si najusamljeniji. Tog nekog ko te podsjeća na tebe kad se ogledaš u ogledalu. Snaga u očima, strast na koži, ludilo neko prikriveno u osmijehu. Mi takvi gotovo uvijek imamo neko sličnu životnu filozofiju, i još sličnije životne priče. Mi takvi nekako od starta vjerujemo u iskrenost i srca u obliku velike drvene škrinje u koju možeš da strpaš sve boli svijeta a iz nje ništa neće izaći. Ne znam kako funkcionišu magneti u nama, ali sigurna sam da takve ne sretneš bez razloga. Ima to svoju Lekciju sigurno. Životnu... Ne srećeš ljude bez razloga.

Te svoje najdraže žene čuvam kao bisere, crne... Skupljam ih u srcu i nadam se da se neće neki od njih razbiti u prašinu. Nju, ovu poslednju... Nju osjećam na neki potpuno drugačiji način, i ko zna... Možda je trebalo da se sretnemo... Možda treba da spasimo jedna drugu... Možda ćemo da slomimo ogledalo u kom se vidimo... Možda... Ne znam... Nije mi teško biti svačiji prijatelj... Biti frend. Jaran...Teško mi je biti žena.