Mostar i njegov cuko br 75....

Mostar. Juče sam prvi put bila tamo... Grad sa dušom o kom sam slušala, o kom sam čitala, grad koji sam željela doživjeti na svoj način. Imati svoj stav, svoje utiske. Čitala sam... "Mi sa ove strane...oni sa one strane"... Koja je to strana? Koja je to strana ljudskog srca  koja te određuje? Na kojoj strani je otisnuto i ugravirano koliki si čovjek? 

Svi imamo svoju legendu, svi imamo svoju priču. Ja stojim na sredini Starog, vjetar svoju simfoniju izvodi bez obzira na to ko je s koje strane... Stojim i udišem hladni aprilski vazduh s obje strane. Šta sam onda ja? Kojoj strani ja pripadam?

Oni vide strane i razlike, a ja vidim most... Sponu koja spaja srca, koja spaja vjere i ljude. Oni vide most, a ja vidim kamenje srušeno kako pada u mutnu vodu punu suza... Čujem bombe i čujem jecaje. Stojim i rušim se sa njim, padam i tonem... I u isto virjeme se rađam ponovo, kamen po kamen, ustajem... Izranjam, i ponovo svoja - dišem... 

Oni vide obale, ja vidim srca... Oni čuju kišu po pločniku, ja čujem otkucaje koji se bore da istoriju i duhove ostave iza sebe, Šetnja po kiši mostarskoj i vjetru, po kasabama i ulicama, po čaršiji, po mokrom pločniku, dok na desnoj strani i dalje stoji Šantićeva Emina sa ibrikom u ruci... Osjećam namučenost obje strane da održe život na površini, borba za preživljavanjem, za korom hljeba koji isto miriše sa obje strane. 

I sve taj grad ima... osjeća se preplašena duša u zidovima. osjeća se da postoje dvije obale jednog srca. I vidim ga... Napušten i sam, svačiji a ničiji. Drhti od zime, prosi za jedan pogled, za dodir... Prosi svojim očima sa obje strane, označen brojem 75. On, jedan, sam i usamljen, na obje strane dobrodošao. Oni vide razlike, ja vidim dobre ljude koji mu pružaju utjehu. I on ih vidi tako. Ni on ne osjeća razliku u kori hljeba, u dodiru ruke. Sam na kasabi, pokisao do kosti, srce mi se kida na pola... dijeli se na dvije strane. Treba mi jedan most da ih spoji. Jedan da izroni iz tamnih ponora moje emotivne klisure da spoji parčiće... 

On, bez doma, bez ljubavi, slobodan da šeta s jedne obale na drugu, tražeći mjesto da se skloni, da se skrasi, da odabere jednu stranu za svoju. Ja i on, sami na mostu, prkosimo vjetru i životu. Jako kao Stari, slabi kao sve njegove pukotine ostale od rušenja. Ja i on, pokisli od suza što me obliše, jer osim sebi i Bogu, nemamo kome pripadati. Svačiji smo, a ničiji. I dok u Mostaru naplaćuju ulaz u Božije kuće, u sopstevni mir, dok prodaju sve što se može za 5€ prodati, ulaz u naše srce ne košta ništa... Mi nemamo dvije obale, dva dijela, dva neba. Mi za ljubav živimo, ja i on... Svakog dana. Čekamo.. Udišemo slučajne dodire, znamo kako nas gledaju a nemaju hrabrosti da se zaustave. Ja i on... I Stari. 

Kojoj strani pripadamo? Zar u ljubavi postoji strana? Ti vidiš jaku ženu i napuštenog psa, ja vidim snagu i oluju, borbu za opstankom u surovom svijetu interesa, borbu da ostaneš svoj, da budeš voljen takav kakav jesi. Ti vidiš tijelo, ja vidim stotinu duša u jednoj. Stoje prkosno na mostu mostarskom i ponoo se rađaju jedna za drugom...

Ostavih pjesmu u restoranum i u njoj parče sebe na jednoj strani... Ostavih i psa na drugoj strani i njemu jedno parče srca odlomljeno... Ostatak sebe sam ponijela sa Starim u srcu... da znam da ću uvijek izroniti jaka, da znam da mogu protiv svih oluja, da znam da nikad neću pristati da biram strane u životu. Ako i budem morala biraću ljubav. Manje je vjerovatno da će me srušiti. Ljudi, pak, uvijek hoće. 

...ljubav ne pobedjuje ni jedna od stotine, to su samo zablude, ciste izmisljotine...

Vjerujem da postoji ljubav. Možda ne ona iz bajke, ali prava, snažna, vrtoglava, bespovratna, nenormalna, ona od koje ti se vrti u glavi, zbog koje ne možeš da dišeš, da misliš, od koje zapinješ za sopstevan stopala... Da, to je baš takva vrsta ljubavi. Ona bez koje ne bi mogao da zamisliš život. I ne zamišljaš ga. Vjerujem da je danas samo izrazito teško pronaći takvu ljubav. Pronaći partnera/ku koji/a će pristati na kompromis tvoje slobode i tvoje ljubavi.

Svijet je postao vrtoglavi tobogan sa naglim padovima i prokleto teškim usponima. Svijet, i ljudi u njemu... Ljudi koji njeguju tijelo, imidž, koji se uljepšavaju fizički, zanemaruju ono osnovno - da za ljubav treba imati dušu, i parče herca u grudima. Nisu muškarci zaljubljeni u manekenke sa naslovnice, svaka žena to može biti, niti su žene zaljubeljene u muškarca koji podsjeća na filmskog glumca (koji je, info radi, takođe samo čovjek, ljudsko biće od krvi i mesa, sa aknama i peruti i svim ostalim manama tvog prvog komšije, samo bez konta u banci). Zaljubljeni su u tu ideju o savršenstvu koju nam plasiraju mediji, filmska industrija i napredna tehnologija. Zaljubljeni su u viziju kojom društvene mreže svakodnevno ispiraju već sasvim ispran mozak. Zaboravili su ljudi kako je u stvari voljeti nekog zbog njegovih mana; čak šta više, na mane danas niko ne pristaje.

Ljubav je danas postala klasična trgovina. Što „proizvod“ ljepše i tanje izgleda to mu je vrijednost veća, a one sitne mane niko ne vidi. Pronaći „srodnu dušu“ postalo je kao klasična šetnja tržnim centrom, gledajući izloge i tražeći šta ti najbolje „paše“... Labele, marke, tikete, cijene... Što zvučnije to ti je primamljivije. I ne vidiš one skromne radnjice u kojima čuče prave male dragocjenosti ali one ne koštaju mnogo... Njih ćeš kupiti pogledom, osmijehom, možda čak i čokoladnom bananicom. Danas jednostavno, sve mora biti u trendu. E pa jebeš trend.

Mene to nikad nije zanimalo. Mišljenja sam da je ono vidljivo u stvari samo maska, folija, ukrasni papir... Mišljenja sam da se prave vrijednosti kriju na drugom mjestu, ne u banci, ne u sefu, ne u kinder jajetu. U srcu bre, u toj staroj izlizanoj, otrcanoj škrinji svih tvojih tajni... Tu, u grudima. Tu je ono najvažnije što jedan čovjek/žena može posjedovati. Džaba se kvarcaš, džaba ti Armani, džaba ti 500 konja ispod haube, silikonske usne i crveni ruž... Džaba, kad nemaš herca, kad nemaš krvi, kad ne znaš plakati, kad ne znaš biti zahvalan... Džaba... Ljubav traži mnogo više od silikona... Mnogo više od vještačkih noktiju s kojima ne možeš napraviti kiflice s cimetom. Ma nema šanse...

A vidiš, to je za mene ljubav, baš te kiflice. To je za mene vrijednost. Ja ne kupujem ništa sa reklame, takav sam tip. Ne privlači me sjaj neonskih reklama u buticima, već sjaj zvijezda u očima. Ne privlači me ni viski na stolu, ni ključevi od mečkice... Bitno je koliku ergelu imaš u grudima... Nije važno koliko dižeš iz bendža, već kojom snagom možeš da me zagrliš da nikad ne odem...

Pogrešno je da ti prioriteti budu novac, i posao, i uspjeh, karijera, brza kola, velik’ stan... Prioritet u životu je ljubav. I to nije nešto što treba olako shvatiti. Treba umjeti voljeti. Treba umjeti održati strast, svaki dan se iznova zaljubljivati u tog nekog, i svaki dan učiti kako se voli taj neko, bez rezerve, bez milosti, bez zaliha, bez straha. Možda za ljubav ne možeš kupiti jahtu, ali možeš mir u srcu, možeš sebi kupiti krila za raj, snagu za sve ostalo u životu. U takvu ljubav ja vjerujem. Takvu ljubav sebi priželjkujem. I još sto puta veću ljubav dajem.

Ne želim odustati od ljubavi ma koliko mi pričali drugi da je to prolazna stvar. Ne želim pristati da budem sa nekim samo zato jer sam na pragu tridesetih, zato jer rodbina čeka da se još ja udam, zato jer komšiluk očekuje da dovedem konačno zeta u kuću... Ne želim pristati da budem sa nekim samo zato da bih imala nekog. To je gore nego biti sam. Želim biti pored onog zbog kojeg će mi srce preskakati svaki put kad ga pogledam, pored onog kojem ću biti lijepa i sa ravnim stomakom i sa strijama, i sa borama, i sa masnom kosom, pocjepanim čarapama... Želim biti pored onog koji će me voljeti upola manje nego što ja volim njega, moju ljubav je teško nadmašiti. Samo na takvu ljubav pristajem, i u takvu vjerujem. Jer ljubav nije trgovina, ljubav nije ono što vidiš. To ili znaš ili naučiš... Sa srcem se svako rađa, samo što neko nauči da ga koristi, a nekom služi samo kao mišić u grudima. Ne možemo svi biti isti, ali možemo voljeti. To je već stvar izbora.

Ja biram ljubav, i uvijek ću.

Ostavio sam je predugo u onim opasnim ćutanjima

Nisam htjela da priznam, možda nikad više neću... Možda je zbog Mjeseca u očima, možda je zbog kiše, možda zbog proljeća... Možda jednostavno ne želim više gutati riječi kao kamenje... Možda ne želim više ćutati poput  tišine, poput zidova u tvojoj sobi koji vrište mojim uzdasima... Možda jednostavno neću više da mi nedostaješ ovako tupo, udarnički, besvjesno...

Voljela sam... Čini mi se cijeli život... Jesam li bila voljena? Jesam... Možda ne onako kako sam željela biti ali jesam...
Cijelu jednu trećinu života sam potrošila na stranputice, na pogrešne ljude, na prave uspone, pogrešne oblake... Cijelu jednu trećinu života sam sanjala o tebi, tražila te u moru pogrešnih, koji su mirisali na more a u stvari bili samo jesen mog proljeća. Potrošila sam mnogo vremena na ćutanje, i na sakrivanje emocija koje me odvelo na galiju robova prepunu mojih strahova... Na galiju koja je polovila mojim isplakanim suzama, nasukala se stotinu puta na hridi moje duše sve dok je nisam zapalila i potonula zajedno sa njom.

Ćutim svaki put kad me uviješ u svoj dah, ćutim svaki put kad mi tišinom ispričaš da ti nedostajem... Ćutim, jer ako slučajno počnem disati riječi bi pokuljale iz mene kao lava.... I spalile sve pred sobom... Zato ćutim, i živim bez tebe... Živim dane, i trošim još neki razlomak života. Živim bez tebe, mogu bez tebe, srećna sam bez tebe... Ali ne želim biti. Kažu da zaljubljenost prođe s vremenom, sa ćutanjem, izgrizu je termiti vremena, postane samo fini prah zaborava... A ja i dalje ostajem tvrdi kamen postojanja... Mermer zaljubljenih nadanja... I čekam...

Čekam, a ni sama nisam sigurna da li ćeš mi ikad doći. Čekam te... A ne moram... Ne želim. Neću... Ukorim sebe kao majka dijete kad slomi najdraži porcelanski tanjir... Ukorim sebe da mogu biti srećna i bez tebe... da jesam srećna... A opet, uzdahnem svaku noć pred spavanje, pomolim se za tvoju sreću koju bezrezervno zaslužuješ... POželim da mi samo manje fališ, da mi samo manje miriše jastuk na tebe... Poželim kožu da svučem, da je izvrnem naopako, da tvoje dodire u meso utisnem,.. da te svuda više ima nego kod tebe... da budeš moje svitanje... Da ne moram da ti želim sreću, već da budem tvoja sreća... Samo zato što sam ti obećala da neću pisati o tebi, to ne znači da mi manje nedostaješ... Možda samo ne smijem da ti kažem, da se ne uplašiš... A kako i ne bi... Jer ova ljubav... Ovo nije kao ranije... Ovo nije kao sutra... Ovo je samo sada... Nikad više.... Jer svako sutra biće još veće... Jače... Možda i bolje da pobjegnemo oboje... Ti bježi ako možeš... Ja ću te čekati... I sanjati... I nedostajaćeš mi. Živjeći bez tebe, mada ne želim. Ali biću srećna jer znam da tamo negdje postojiš, da si srećan, i ako budeš bar djelić voljen kao sad - onda ću i ja imati smisao. Jer ja sam ti smisao dala...

Nedostajem i ja onako lud...

Kako da se odbranim od drhtaja koji mi potresa tijeo svaki put kad ga sretnem? Kad mi usne ostanu krvave, nagrižene kao prezrele šljive... Kad mi leđa ostanu iskidana, a duša rastrgnuta između obećanja i srca... Kako da okrenem leđa kad me stegne uz sebe kao da je to poslednji put da me vidi...? Kako da prestanem da budem nespokojno i bezrazložno zaljubljena u ideju o tom čovjeku, u ono što on jeste, u ono što krije, u ono što isijava iz njegovih zenica i njegovog smijeha svaki put kad mi se zubi zariju u njegovo tijelo...? Kako da ispunim obećanje dato u jednoj istoj noći...?

Tog čovjeka, takvog, idealnog, sam ja uzvisila svojim emocijama. Da li ga samo ja vidim drugačijim zenicama, ispod svih tih maski zabavnog čovjeka kojeg ništa ne može da dotakne...? Da li samo ja vidim dječaka koji je prepun smijeha, čije je srce pretoplo od neke neobične nijanse ljubavi...? Da li samo ja osjećam svaki zagrljaj drugačije od tih nezrelih klinki koje u njemu vide muškarca i tijelo... Vide li one nijanse tuge iza zenica dok mi šapuće u vrat najljepšu istinu, osjete li nedostajanje u njegovim venama kojima me grli dok mi se tijelo grči od obuzdavanja emocija da ne prasnu iz mene kao nabujala voda iza brane... Taj čovjek, takav, nestalan i uzvišen, takvog ga je lako voljeti. I kako da progutam srce dok osjećam strah u njegovom glasu pri svakoj riječi "...posle mi nedostaješ..."

Pišem mu skrivene riječi svuda, ostavljam ih kao blatnjave tragove gdje god stignem, šapućem mu o nedostajanju svakim dodirom, svakim pohgledom, i ne znam da li on razumije nemušti jezik moje kože... A sve je to malo... Sve to ne govori ni izbliza koliko mi je u stvari bilo nastanjeno praznine pod kožom bez njega. Kao da je velika tri broja... Preliva iz mene, dok ga moje zenice gutaju kao psi gladni krvi... Kao da ću umrijeti onog trena kad izađe iz sobe... Iza sebe ostavlja samo miris kože, miris muškarca kojeg bih cijelim bićem voljela... Zatvaram vrata, pretvaram sobu u hermetičku kutiju, upijam svakim atomom svog bića taj miris koji ostaje iza njega, upijam da bih mogla da od toga hranim ovo đavolje divlje srce gladno ljubavi... Jer, ma koliko bježao, osjećam, uz mene bi ostao...

Ponekad, možda i najpametnije je pustiti pticu da leti... Pustiti je da ode, sigurna samo u jedno... Da se u te zidove uvijek može vratiti... Da je to jedino mjesto gdje može biti sigurna, sa svojim krilima od vazduha. Tako ja njega puštam, a rado bih se u njega upila... Za mene je MrRight, za mene je idealan, onakav kakvim ga vidim, sa svojim manama i strahovima, sa svojim branama i zidovima, sa tugom i nostalgijom, sa prašinom u koracima i ludilom u dlanovima...  On, koji je bio moje vaskrsenje, i koji je bio moje samrtno oružje, koji je moj pepeo, i kojem nikad neću priznati koliko mi nedostaje... Možda ću samo jednom uspjeti da prošapućem da nikad nisam obećanje ispunila, da nikad nisam prestala biti tako bezuslovno zaljubljena u ideju o zaljubljenosti u tog čovjeka...

Smanji gas, preuzmi kontrolu, vrati se u svoj ritam. Idemo dalje...

Svi su danas očekivali pomračenje sunca... Gledali put neba, dizali ruke... A niko ne primjećuje pomračene umove oko sebe, pa čak ni svoj. Niko ne primjećuje da je danas i proljeće došlo.. Niko ne primjećuje da smo ga čekali sa mnogo većom željom nego pomračenje koje je ionako slabo ko vidio...

Čekali smo i čekali... I cijeli život samo nešto čekamo.
Čekamo da odrastemo kako bi patili za djetinjstvom...
Čekamo da krenemo na fakultet kako bi patili zam jčinim zagrljajem i toplom domaćom supom...
Čekamo onu savršenu polovinu nas samih samo da bi se posle par godina razveli....
Čekamo neke prave godine da bi imali djecu, i obično biološki sat otkuca ponoć...
Čekaš sniženje da bi kupio te strašne najkice...
Čekaš subotu veče da izađeš u klub, napiješ se i obrukaš se pred nekom isto tako pijanom djevojkom...
Čekamo da se prijatelji sastave sa raštrkanim vremenom kako bi zajedno pošli u novi lokal... Ja obično na kraju odem sama... Postoje tako mjesta u kojima jednostavno mogu da sjedim sama za stolom, da čitam knjigu i pijuckam limunadu bez obzira što me pojedini možda čudno gledaju...
Neka ih neka gledaju, ja obijam da čekam...

Čekamo i neka bolja vremena kako bi pošli na putovanje za kojim tako žudimo... A ja ću se radije odreći novih farmerica umjesto putovanja u Dubrovnik, pa čak i ako pođem sama... Pa šta? Da, možda će me čudno gledati u busu, i možda se pitati gdje ću, i možda se brinuti s kim ću, ali ja ne živim za druge... Živim za sebe. Želim da umrem sa sjećanjima, a ne sa snovima...

Vidiš, cijeli život ti prođe čekajući ono što nikako da dočekaš... Uvijek su pogrešni trenuci, dok ih ti ne učiniš pravim.. Uvijek su pogrešni ljudi dok od njih ne napraviš prave.. Pogrešna skretanja, pogrešne ulice... Sve ti je pogrešno jer uvijek čekaš nešto bolje... Umjesto da živiš u trenutnku, u onom "sada" ti čekaš uvijek neko  mutavo "sutra" koje se još nije ni rodilo...

I tako čitav život čamiš čekajući ko kak'a budala mahnita...

Ja eto neću... Neću da čekam, neću da mi život tako prolazi. Neću da mi dani prolaze čekajući uzaludno, maštajući i pitajući se "Šta bi bilo kad bi bilo..." Želim sve i želim to odmah. Meni nije čudno poći sam na more, nije mi čudno poći sam u šetnju i na trčanje, nije mi čudno i nije mi teško. Nekad je samoća bolje društvo od pojedinih ljudi... Posebno od onih koji su mrtvi, koji dišu radi reda i samo nešto čekaju...

Nisam čekala pomračenje, ali jesam proljeće... Radovala sam se svakom zimskom danu, protekli mjesec sam maksimalno iskoristila svo slobodno vrijeme, i istina, možda nisam uspjela da se vidim sa pojedinim ljudima, ali sam uspjela da sebi ispunim sitna zadovoljstva bez obzira što su me možda malo čudno gledali.

Više ne razmišljam, samo pustim srce da raširi krila, pustim da se koraci pruže pa gdje me odvedu... Neće biti pogrešan put sigurno, jer za mene to više ne postoji. Ja sam ozdravila od pogrešne bolesti, od svih pogrešnih ljudi, i ljubavi... Prošlost sam konačno ostavila iza leđa, ne okrećem se i ne patim. Sad želim više, želim nebo i svijet... I krila... I želim da i ti prestaneš da čekaš, želim ti da živiš... Da putuješ, da dišeš srcem a ne plućima, želim ti da voliš... Želim ti da udahneš proljeće po prvi put u krvotok i prepustiš se životu...

...ne pali uzalud fenjer na tremu kad me otmu magle jedne jeseni...

Ja koja vjerujem u ljubav... Ja koja vjerujem da je porodica stub i osnova svake osobe, da smo ono što ponesemo iz kuće... Vjerujem da ne postoji problem koji nema rešenje.

Znam da su danas poremećene vrijednosti, znam da su mladi ljudi potpuno zalutali u modernom svijetu tehnologije i iskvarenosti. Znam da je borba za opstanak veća nego ikad, znam da roditelji često nemaju vremena za probleme svoje djece, znam da su djeca ćutljiva i misle da sve mogu sami da riješe, a onda obično bude kasno...

Nje nema više. Ona je svoje srce u rukama ponijela put neba, to nevino mlado srce k'o u srne. Nestala u jednoj noći da nikad ne ponikne, da crne orhideje budu posute pod njenim stopalima dok bude koračala po oblacima. Nestala, i juče pronađena. Otkinuta od svjetlosti, odnešena s vjetrom. O njoj će pisati, o njoj će šaputati, suze proliti i nastaviti dalje. Svi osim onih koji su joj to iste srce stavili na dlanove kad su je donijeli među ovaj surov svijet.

Znaš, ja sam juče provela pet predivnih sati sa mojom familijom. Sa ljudima koje nisam vidjela odavno, i koji su mi nedostajali a da nisam bila ni svjesna toga. I slušala sam priču o ljubavi, njih dvoje koji u maju slave zlatnu svadbu, koji su isto tako jednom izgubili sina a ja brata. Kako su preživjeli? Kako izdržali? Ne znam, ali su preživjeli. Ali su jači nego mnogi današnji brakovi. Snažniji... Iskreniji. I njeni roditelji će možda vremenom preboljeti, naučiti da žive sa bolom, nadati se da su učinili sve što su mogli, možda negdje u dubini sebe će osjećati krivicu, ali sigurna sam da su bili najbolji roditelji, da su dali sve od sebe, i da nekad ljubav jednostavno nije dovoljna da zaštitiš svoje izleglo vrapče...

Ja sam juče imala svaki razlog za sreću... Za vrisak sreće... Dok su oni juče slomili i zadnju nadu. Koliko će biti takvih roditelja? Koliko će biti maslačaka surovo istrgnutih iz zemlje prije nego dočekaju svoja bijela paperja? Zar je postojalo nešto što je moglo biti vrijednije od njenog mladog života? Ona se nikad neće više nasmijati, neće osjetiti sunce koje nam se stidljivo pomalja posle kiša, njeni će drugovi iz škole ostati uskraćeni za njenu matursku haljinu... Ostaće uskračeni za njenu ljubav... A mi smo ostali uskraćeni za još jednu mladost...

Surovo... Mi ćemo nastaviti da brinemo oko gluposti, a njeni roditelji će biti jedini koji će je pamtiti i svaki put suzama zaliti hladnu zemlju... Ja mogu samo ovako sačuvati malu uspomenu na nju... Samo ovako mogu srcem poželjeti da je ona srećnija na nebeskom svodu, nego što je bila ovde... Nadam se da je našla svoj mir, iako je ovde ostavila prazninu za jedno mjesto u mnogim srcima. Prazninu koja se neće moći ispuniti novcem, telefonom, garderobom... Koja se neće moći tek tako zakrpiti u srcima ljudi koji su je znali.

Počivaj u miru djevojčice...

Nedostajanje IV

Nedostaješ mi, priznajem.

Više nego što bih smjela priznati.

Više nego što želim prihvatiti.

Više nego što mi smiješ nedostajati.

Već danima.

Od poslednjeg poziva i onog blesavog smijeha u ponoć

koji je odzvanjao u sobi koja je još pamtila vrisak.

I tvoje prijateljstvo koje si mi potvrdio.

I prigušenu želju koju sam osjetila.

Poželim se kao nekad zavući u tvoja ramena,

skupiti se uz tvoja leđa kao uz spas,

udahnuti te u krvotok i disati te

dok mi život ne iscuri kroz dlanove.

Poželim ponovo da budem zaljubljena u tebe preko glave,

iako možda nisam ni prestala biti.

Poželim da mi nedostaješ pa ti pišem,

Ćutim dok sričem slova,

dok ih krijem od tebe da ih ne nađeš, da te ne uplaše,

Uvijek ćeš mi mirisati na avgust,

na ljeto, na so u trepavicama.

Uvijek će mi nedostajati prvi poljubac sa rukom oko vrata

i drugom oko struka, filmski nestvaran,

Uvijek će mi nedostajati zore,

i ono što sam vidjela u tvojim zenicama

svaki put kad su ti oči gubile sjaj.

Ranjivi dječak željan zagrljaja, željan ljubavi, željan života.

Ja sam to umjela da vidim u tebi, a znaju li drugi?

Znaju li one kojima noćima plćaš račune?

Znaju li da osjete potrese kroz tvoju kožu

dok ti se muti vid od zagrljaja?

Znaju li da ćute kad treba da pustiš srce da trči?

Znaju li te čekati kao ja?

Biti glina koju vaješ svojim prstima,

dok ostavljaš otiske zuba na leđima,

Zna li iko biti ovako ludački zanesem tvojim uzdahom,

tvojim glasom, tvojim mirisom,

Ne mirisom parfema kojeg držiš kod ulaznih vrata.

Ne mirisom šampona koji stoji na trećoj polici.

Za mirisom muškarca koji jesi.

Ne brini, ne pišem o tebi.

Ne brini, tvoj mir je siguran u mojim redovima.

Tvoj led je okovan u mojim rukama.

Ne brini, ne pišem nikad o tebi.

Ne razmišljam o tebi.

Ne nedostaješ mi.

Zaista, samo mi je važno da budeš srećan,

da budeš potpun, da budeš živ, istinski živ.

Važno mi je da znam da si voljen,

više nego što bih ja mogla da te volim.

Ako te neko može voljeti tako.

Važno mi je, pa nema veze ako mi nedostaješ.

Uvijek ćeš. Ali to je moja stvar.