Wednesday, July 9, 2014

Raj za nas



Sagradi raj za nas, i otvori mi vrata.
Prospi pod moja bosa stopala latice ruža, crvene,
da se ne vide krvavi tragovi od trnja na njima.
Da se ne osjeti miris blata kroz koje sam prolazila
da bih do tvojih oaza stigla.
Zatvori vrata za mnom i ne daj mi da odem.
Ne daj mi da ustuknem pred tvojim dlanovima
ma koliko lupala na kapijama od zlata i cvijeta.
Jer to moj strah maršira i galopira,
straže zidove grade.
Ćutaću danima, i neću ti reći ni jednu riječ.
Neću ti poslati ni jednu poruku na obzorju neba,
ni poruku u boci preko okeana.
Sve listove koje je vjetar bacao pod tvoje noge ću sakriti,
da nijednu pjesmu ne pročitaš.
Ćutaću te očima i srcem, ćutaću te tjelom i dušom.
Ćutaću a svima o tebi ću govoriti.
O tebi koji si moj san,
moj odraz u balonu od sapunice.
A ti ćeš znati...
Znaćeš koliko je teško biti tuđi kad si sam.
Koliko je teško vjerovati u bajku
posle loših priča pred spavanje.
Ti jedino znaćeš kojom muzikom se školjka otvara.
Jer ti si odraz mene u lokvi od suza.
Sagradi raj za nas i snovima izlijepi zidove.
Okači zvijezde na tavanicu
i prospi šarene boje mojih nadanja.
Znam da znaš sve boje mojih zenica, i moje strahove.
Nemoj da se plašiš mojih nestašnih demona.
Oni su me jedino sačuvali za nas, za tebe.
Oni su od mene napravili tvoj odraz u ogledalu od želja.
Slušajući tvoj glas i tvoj smijeh
krila mojih želja ponovo postaju bijelo guščije perje
u tvojim jastucima.
Snove da mekše od pamuka imaš,
da nikad više ne budeš sam.
Da nikad više ne budemo bez nas.
Nemoj da te brine moja samoća,
ona me za tebe čuva.
I moji usamljeni koraci po pustim ulicama
u gradu koji nikad neće biti moj.
Nemoj da te brine moj usamljeni osmijeh.
Jer sve me moje za tebe čuva,
za naše snove, i neko novo nebo.
Za naše sutra i svako juče koje smo propustili.
Da nikad više ne ostanemo praznih dlanova.
Da nikad više stopala tuđom ulicom ne koračaju.
Da još samo imamo nas.

Wednesday, July 2, 2014

Ako išta znam na svetu onda znam da budem sam, najlepše sam...

Uspavljuju me svjetla ovog grada, male bučne varoši... Svako veče isti žamor... Konačno se oluja obaveza stišala i mogu da se posvetim unutrašnjem miru, regeneraciji istrošenih emocija. Konačno mogu da budem opet slobodna. Prekinuti su svi repovi prošlosti, sve neupsjele akcije...

MrRight je konačno prašina, iako se zna javiti ponekad, ali to više nije ni interesantno... Neki drugi ljudi, nekad bitni sad su samo mala zrnca soli naspram onog malog bića koje me čeka u mom rodnom gradu... Ono malo biće oko kojeg se okrenuo moj svijet... Ta pustoš od ljepote je bogatija za jedno malo srce, a ja za cijeli svemir emocija. I ne može da bude isto više nikad... Jer on je moj bijeg od lošeg, moj mali balončić od sapunice u koji se umotavam svako veče pred spavanje jedva čekajući petak kad ću ga prvi put vidjeti, i kad ću moći da osjetim čari i radosti one rečenice "Ja sam tetka"... Svako dijete treba da ima tetku...

Ne pripadam ovom gradu... Ni ovim ulicama... Iako sam mislila da sam tu našla dom, da ću tu pustiti korijenje... Bio je to samo odraz mojih želja u ogledlau mašte. Poigrala se sa mnom, stara varalica... Nije više isto... Ulice su izgubile smisao, to više nije moje parče neba. Vjerovatno to ima veze sa nekim sitnim razočarenjima... sa gubicima... Ako se ne paziš dovoljno ovaj grad će ti uzeti dušu, on se hrani onima željnim društva i provoda, hrani se lažima i suzama. A šta dobro može biti u takvom gradu čije ulicemirišu na prašinu i izdaju...

Trudim se ne obraćati pažnju na tuđe živote, pomoći koliko god mogu... Željela bih da mogu i više. Trudim se biti najbolja verzija sebe, bez ogovaranja, tračanja, i laganja... Ovo poslednje mi najbolje ide... Niko ne zna kako je teško nositi teret samoće na leđima, osim onaj ko je nekad bio sam... Sam u potpunosti, u svakom smislu. I nikom ne želim takav osjećaj. Iako te obogaćuje, iako te navodi da cijeniš neke durge vrijednosti, iako zan i da uništi, težak je to osjećaj za jednog malog čovjeka... Ali još teže je prihvatiti taj osjećaj, priznati sebi da moraš na sebe da se osloniš, prigrliti to saznanje... Tesko je biti sam dok su svi tvoji najmiliji na jednom mjestu, nesvjesni tvog odsustva... Ali moraš naučiti da živiš s tim, da te ne boli nostalgija, da te ne tetoviraju kilometri... Onda možeš da se posvetiš kreiranju svog života, ako takvi ljudi imaju šta kreirati...


Friday, June 20, 2014

Lunjo, ako me traze ti kazi da sam odavno mrtav....

Dani prepuni jurnjave...
Život prolazi tako brzo a da se i ne okrenem...
I onda sinoć dobijem tu sliku...
Te oči...
I u trenu mi prođu pred očima sve one napuštene njuškice za koje sam se borila, svi oni čupavci prepuni ljubavi... I zavrte se suze u očima... Jer ova grudvica nema ni ime... Ne znam ni da li će ga ikad imati... On je još beba, od samog starta ostavljen i uhvaćen... Još niko ga nije volio...

Za njega svijet je kavez... Tih par kvdrata bola koji još mirišu na one koji su tu bili prije njega.. Bili i nikad se nisu vratili... Zaspali, i nisu se budili... Tu, an betonu prepunom suza prethodnih stanara... Zidovi, prepuni cviljenja svih prethodnih... Čeka... Nekog... Ili nešto... Noć bez zore...

Ljudi troše novac na beznačajne stvari... Djeca odrastaju na fb, sa mobilnim telefonima, pažena i mažena da nikad zemlju ne dodirnu... A roditelji, odgojeni svako na svoj način ne shvataju da dijete treba da odrasta uz kućnog ljubimca... da treba da se uči pomaganju i ljubavi...

I opet te oči... Tople, i crne, i prepune bola... Tuge... Samoće... Kako neko tako mali može da stane u ovoliki prostor...? Ako ga ne ubije veterinar, samoća sigurno hoće... Ili još gore - mržnja onih koji brinu o njemu... Azil je tužno mjesto za odrastanje. Logor smrti gdje leži 8500 žrtvi ljudske surovosti... To je tužno mjesto za ove oči...

On još uvijek čeka, ali svako čekanje se završava... Od tebe zavisi...
Reći će neko "Zašto ga ti ne usvojiš"?
Ja sam jednom prošla moj dio pakla zbog rastavljanja s psom, za dva dana navršava se dvije godine bez njega... Ja još nemam svoj dom, da bih mogla njemu d ga pružim.
Reći će neko "A toliko djece ima..."
Znam, i tužno je što je naš narod još uvijek prepun prerasuda o usvajanju i hraniteljstvu... Macho geni i neki crnogorski ponos... Al ovo je pas... Ovo je štene... Ovo je stvorenje koje će nekom donijeti radost... Ovo je mrvica koja ne zaslužuje biti broj... Ovo je beba koja ne zaslužuje vječnu noć... Ovo je test za tvoje  srce...

Wednesday, June 11, 2014

A kada odu svi, mi ostaćemo sami...

Još dan dva i pun mjesec... Još jedna cjelina zaokružena i potpuna. I kažu biće petak... Ja kao Dijete ljta, znak Vode, i Mjesečeva kći osjećam uvijek te promjene... Osjetim ih u nekim dubinama i nemir me ne pušta... Misli ne umijem da smirim, čak ni povremene drhtaje... Uhvati me sindrom Lutanja i nemam mira.. Nesanica mi pod prozorom izvodi najfinije rime, i Emocije se rasplešu po svakom uglu... Ne mogu da ih smirim, ne umijem da ih ukrotim... Mora da je zbog Mjeseca... 

Rano sam naučila biti jaka... Ljudi koji me poznaju bi rekli čak i prerano. Naučila sam toliko važnih životnih lekcija, toliko ispita položila i još sigurno duplo više puta pala... Neke sam čak i ponavljala valjda da ih dobro memorišem, da nikad ne zaboravim... Ili sam možda mislila da neću napraviti iste greške... A uvijek jesam... I ti si sigurno... 

Danas, na pragu neke nove decenije svog života još uvijek mislim da ne smiješ pokazati slabosti u javnosti... Da taj djelić sebe trebaš zadržati među zidovima svoje sobe. Čak si i pred sobom previše jak, nećeš da dozvoliš ni sebi da vidiš svoje slabosti... Valjda je to stvar samostalnosti. Kad navikneš da se godinama brineš o sebi i da se godinama oslanjaš samo na sebe izgubiš jednu jako važnu osobinu - vjeru u druge. Umoriš li se nekad od konstante jurnjave po bojnom polju Života? Umore li te nekad uzaludne bitke i brojne promjene, želja da svakog razumiješ i svakom udovoljiš a za tebe je lako - ti si jak, i snaći ćeš se, izdržaćeš...? Umore li te svi ti pogrešni ljudi koji su otkinuli po jedno parče tebe i odnijeli ga, rastrgnuvši te tako do iznemoglosti... do nesposobnosti da zaista nekom pripadaš cio... I onda kad sretneš nekog ko te može voljeti tako nepotpunog - ti nemaš snage da se pokazuješ, ne smiješ da se osloniš jer su ti toliko puta izvukli tlo pod nogama... 

Danas, na pragu neke decenije ja još uvijek zaboravim da sam žena, da sam dijete, da sam čovjek... Još uvijek mislim da trebam biti stijena od soli, okružena trnjem kao oklopom... Još uvijek zaboravim da nije sramota plakati, da to nije znak slabosti već sposobnost da priznaš da u tvojim grudima kuca živo srce, da te još nisu u potpunosti rastrgli. Znam često da zaćutim i pobjegnem u svoje nemire, osluškujem tišine i traćim izgubljene dijelove slagalice na mjestu gdje mi je diša nekad bila. Sastavljam ih u cjelinu, uklapam ih i osmijehom lijepim... 

I znaš šta sam naučila? Da je od svih osjećaja koje ljudsko biće može da osjeti najteži osjećaj Samoće... Sa Nostalgijom se možeš izboriti iako važi za teškog protivnika, podijeliš je sa nekim ko je uz tebe, nazoveš da čuješ glas, ma nađe se način... Mržnja, ljubav, tuga, sreća, sve je to nekako lakše kad u srcu imaš onaj osjećaj pripadanja, kad znaš da te ipak neko na kraju dana čeka... Ali samoću i usamljenost je najteže pobijediti... Reći će neko "Pa tu su prijatelji, familija, cijeli svijet..." 

Kako na jednoj planeti od 7 milijadi stanovnika možeš biti usamljen? I ne slutiš prijatelju koliko takvih ima... Koliko zaboravljenih ima oko tebe, srećeš ih svaki dan ali ih ne prepoznaješ, jer oni su previše jaki da bi pokazali svoju slabost... 

I eto...
Prvenstvo u fudbalu počinje i žene su konačno dobile vrijeme samo za sebe, nema muvanja i šmekanja, nema sexa i kombinacija... Konačno...
Bliži se petak 13, mada mislim da je na Balkanu svaki dan petak 13... 
Padala je neka kiša u Podgorici, i izgleda da su mnogi samo pokisli, a da ništa nisu osjetili... :) 


Friday, June 6, 2014

I vec mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove....

Kad se čovjek umori od borbe? Dolazi li to s godinama jer ono kad simlad i poletan i imaš krila u petama, tada možeš svuda da stigneš... Ili možda ne razmišljaš o stvarnim porblemima pa ti je lako?
Ne znam, ja nisam bila te sreće...
Ja sam oduvijek iskakala iz kalupa djetinjstva, a ni u tinejdžerske dane se nisam uklapala... I sad na pragu neke nove decenije, kad sagledaš stvari iz mog ugla to odstupanje je bilo dobro... Ali i loše... No takva vremena su bila, svi smo manje više odrastali na isti način, samo što je neko nosio veći teret na ramenima a neko tek mali zavežljaj u rukama...

Danas, mogu reći da sam ponosna na sve svoje borbe, na sve svoje uspjehe, na sve padove... Hej, nije to sve mala stvar. ALi negdje usput su ostali iscrpljeni izvori emotivnosti, ostala su ogromna slana prostranstva neisplakanih suza, i još po neko jezero od onih koje su padale na jastukemoje ranjivosti. Icrtala sam duge na nebu za svaku radost koja je posle tužnih dana osvanula i obojila moje svijetove... Ima ih, možda mali broj ali ima ih...

I tokom svih godina, uvijek je postojao jedan izvorčić snage, jedan osmijeh koji bi uvijek izranjao iz sivila i bojio snove u zeleno... Nikad mu nisam dala da poteče, da od izvora napravi bujicu. Uvijek su se brane rušile i dizale, svaka visočija od prethodne. I kad izvor prelije, sagradim novu i nastavim. Ponekad samo tokom dugih godina bih zaplivala mojom zelenom rijekom snova, sjetila se nekih prvih dana na početku vijeka i znala sam da mogu dalje... Da moram da nastavim da vodim ratove, da moram da dobijam i gubim bitke... Znala sam da će uvijek nekako naći put do mene, samo da se osmijehne i da mi bude dovoljno...

Neumorni Nomad moje malenkonsti, od grada do grada, iz rata u rat... Sa medaljama na reverima, i ožiljcima za koje niko ne zna. Toliko puta spakovani koferi, pa rasuti... Kad ono bješe da se čovjek umori od borbe? Kad navrši petu deceniju ili kad izgubi svoj izvor snage i vjere u ljubav, u sutra, u sreću i osmijeh? Da li taj izvor ikad može presušiti?

Moj izvor je dovoljno velik da mogu da srušim pola brane, smijem li ga pustiti da postane potok na mojim poljima od maka...? Ne znam... Ali znam da treba vjerovati... Ma koliko bezizlazno bilo i ma koliko teško bilo podići se sa prašnjavog tla, i uočiti plavu boju neba... Ali treba vjerovati... Jer kako bih drugačije mogla znati da će moje rijeke opet biti zelene, da će osmijeh opet biti moje najjače oružje... I da to što čujem na dnu bureta crno od gareži i beskrajnog čuvanja... da je to moje srce opet stasalo za samostalne otkucaje... Kažu da mu je to poslednji pokušaj da oživi... Ko zna, i feniks umire pa se opet rađa...


Thursday, May 29, 2014

Ja nisam luzer ja imam NAS a za svet ko te pita...

Odmah da budemo jasni - ja volim moju  državicu... Volim njenu geografiju, moj rodni grad, volim jednostavnost života... I ponosna sam na nju...

Najveći uspijeh koji ovde možeš postići - otići iz nje... Na žalost. Jer drugi ti kroje moral, i najveće bogatstvo nisu milioni na bankovnom računu već dobre porodične i prijateljske veze... Milion dolazi odmah nakon što te isti zaposle. Ovde se svečano otvaraju kružni tokovi umjesto škole, vrtići i bolnice... Ulaže se u zelenilo i uličnu rasvjetu umjesto u bolnice i djecu... Djeca umiru jer roditelji nemaju novca da plate liječenje a naši zdravstveni kadrovi se ne usavršavaju... Lijepa mi je državica zaista...

Ovde si uvijek na modnoj pisti. Uvijek te posmatraju i analziraju, svi su svačiji psiholog a svoje probleme i komplekse čuvaju u hermetičkim teglicama u prašnjavom podrumu kao najveće blago... Svi znaju ko s kim spava, ko se pored koga budi, ko šta vozi i koliko benzina sipaju... Svakog mjeseca se otvori po jedna pizzerija i onda se roditelji čude zašto su im djeca nesrećna ako ih u školi zadirkuju da su debele, a djevojke se pitaju kako ne mogu da smršaju... Muškarci uzgajaju stomak, što veći to bolji... Zaista sjajni ljudi...

U mojoj zemlji more je najplavlje i nebo najčistije... a moj rodni grad je ekološka crna tačka Balkana i Evrope... Cijela država prati izbore i čak se klinci od 7 godina razumiju u to sa kim je bolje ostvariti koaliciju... Čudi me da uopšte i znaju šta znači ta riječ... Čak šta više, kad su izbori na snazi nema zapošljavanja u državi... U stvari, u državi se jako teško zaposliti i van sezone izbora... To ti je kao ono u crtaću "sezona lova na patke" ili je "sezona lova na zečeve"... Momci ogrezli u kriminal i drogu, djevojke postale sponzruše i glavni cilj im je naći bogatog dečka, odigrati ulogu "uhvati majmuna na bebu" i tako se uda praznog srca ali punog stomaka. Muškarci su u tridesetim nezreli poput MrRight-a i glavni cilj im je imati harem žena i što veću cifru na kraju godine. A za ljubav ko te pita... Kupiće je na kraju kod neke od pomenutih djevojaka...


Wednesday, May 28, 2014

Još jednu noć si izgurala sama, Čehov je zaspao blaženim snom, ni ne zna da je orgijala tama pod prozorom...

Kad te život i ljudi toliko puta razbiju u djeliće i to ih pokupiš, pa izliješ od njih neku novu leguru, tvrđu, sjajniju... zadržiš li u sebi ipak vjeru u ljubav...? U ljude...? U jedno zrno dobrote na svijetu?
Ja eto vjerujem...

Jer takvi ljudi postoje... Ne obratiš mnogo pažnje u početku, ali kad počneš da učiš da primjećuješ sitnice oko sebe,onda naučiš da prepoznaš i takve ljude. Nauči da gledaš u nečije zenice i znaćeš kakav je...
Nemoj da gledaš srcem ono što te na tren privuče toliko jako, jer sve što brzo počne još brže se gasi... Strast je divna, ali opasna... Zaslijepljujuća...

A one moje obične jednostavne stvari su još ljepše... One mi daju krila, one su moj osmijeh na usnama... Moji zeleni snovi, najluđi razgovori, godine čežnje i čekanja... Odlasci i dolasci, slučajni susreti, treperenje srca u grudima... To su moje vrijednosti, to je sve što Moj Neko jeste...

I posle cijelih skoro tri decenje mog bivstvovanja na ovoj zemljici, nisam izgubila vjeru u ljubav... Nisam prestala da volim, da budem zaljubljena... Tačnije, nisam prestala da osjećam život u grudima... Jer to je čista esencija i suština... Voljeti... Biti voljen... Bilo je i bola, bilo je topljenja u sopstvenim suzama... Patnje... Trnja i kamenja. Ali znaš, nakon svega toga naučiš kako se zaista iskreno voli... Naučiš da je ljubomora jedina nepotrebna stvar... Naučiš da je otvorenost i iskrenost najbolji afrodizijak... Shvatiš jačinu kompromisa... I ne bojiš se... Jer ljubavi se može bojati samo onaj ko nikad nije volio... Onaj koji nikad nije bio voljen...

Proći ćeš mnoge močvare... Letjeti i padati, lomiti krila... Psovati i biti ljut na cijeli svijet, i na mene i ovaj post... Ali kad to sve prođe i shvatiš da je ljubav  i puno srce predivna stvar... Otkrićeš svoj let do zvijezda...

I još nešto... Svaki let je možda baš taj koji će ti otkriti sopstveni univerzum... Nemoj se bojati da pogriješiš... Na tim greškama nauči nešto kako sledeći put ne bi pao, ili promašio let... I kad stvoriš svoje zvijezdice, nauči ih da nikad ne prestanu da vjeruju u ljubav... Pa makar ona bila i na drugom kraju svijeta, u drugoj vremenskoj zoni...