Saturday, September 14, 2013

...Hej ljepotice, moje prijateljice...

...Glavni grad Podgorice danas bogatiji za jedno ludilo... Za tri prijateljice... Za tri ispijene šoljice dojč kafe uz ogromnu dozu razgovora... Nas tri... Štrumpfovi u akciji...

Šta reći o mojim prijateljicama...? O njih par koje su tu duže ili kraće... Njih par koje znaju tajne, i strahove, i po neki istorijski događaj zabilježen u enciklopediji... Nema ih mnogo, nisu mi blizu svaki dan, al znam da su tu... Svaki put kad pošaljem poruku, ili kad ćutim danima... Znaš da su tu...  I to je sasvim dovoljno...

Ne, nisam ljubitelj ženskih prijateljstava jer kad se otkotrljaju misli unazad... Ženski svijet mi nije bio nikad naklonjen... I nikad nisam razumjela zašto... Već duže vrijeme se i ne trudim da shvatim... Zato i cijenim njih par koje su ostale tu godinama... Koje nikad nisu pokazale dozu ljubomore, zavisti, pakosti... Samo Onu veliku injekciju nedostajanja što nismo češće zajedno u paralelnom svijetu kad nam je sve samo smijeh, šala i pozitivna trač rubrika...

Ne, ja odavno ne vodim negativne razgovore... Odavno ne razmišljam o kajanju i greškama, o nalakiranim noktima i urednoj frizuri... Nisam od tih žena... A nisu ni moje cure, i zato se tako dobro i slažemo...

I volim baš to kod njih... što znaju sa mnom da odlutaju iz krajnosti u krajnost, iz svemira na zemlju, što su tu bile i za padove i za strahove i za ustajanja i za sve moguće i nemoguće misije... Što, su me ćutke osuđivale i na sav glas podržavale i kad sam griješila i kad nisam... Volim i to što su uvijek nasmijane, i uvijek samo moje frendice...

Moje drage cure... :)

Friday, September 6, 2013

...možda nisam neki biser al sam barem svoj režiser...

Volim ljude bez kompleksa...
Mislim, kakav početak i kako jednostavna rečenica, zar ne? Ne mora uvijek sve da bude komplikovano i poetski (iako, priznaćete, poezija ima neke svoje druge čari)... Nego... 
Dobra stranamog hobija, tačnije posmatranja ljudi kad god imam vremena da podignem glavu sa betona pazeći da ne slomim visoke štikle ili da, ne daj bože, izvrnem nogu na ovim "ravnim" ulicama. Pouzdano znam da gotovo sve žene imaju komplekse... 

Debela sam, premršava sam, ružna sam, 'klempava sam, pogledaj ovo, pogledaj ono, ova boja mi stoji bljak, ovo mi je usko, ovo široko, ovde celulit, ovde strije, ovde kipi... bla bla bla bla BLJAK!

Kao tnejdžerka, i ja sam prošla kroz to... Svi smo, uostalom... Ali najbolja stvar koja može da ti se desi jeste da naučiš da voliš sebe baš takvog kakav jesi. Poneki nedostaci se mogu lako prikriti, ali treba biti HRABAR pa prihvatiti sebe takvu kakva jesi... Nauči da voliš sebe, da ti je udobno u svojoj koži pa makar bila ona i dva broja veća... Teško je, znam, nije lako biti siguran u sebe i imati dovoljno samopouzdanja da se "otkriješ" pred svijetom... Ali, isto tako, nije lako ni kriti se u sopstvenim kritikama, nezadovoljstvu, nervozi ili... To je mnogo teže...

Jakočesto sve te bitke koje bijemo sami sa sobom su naši najveći ratovi. Treba imati snage pobijediti svol alter ego,pokositi sve one loše misli, složiti ih u stog sijena i zapaliti... Jer takva si najljepša, najbolja... Takva si stvorena... Na kraju, džaba ljepota ako nemaš mozga, džaba vitka linija ako nemaš duše i ne znaš za ukus čokolade... SVe ima svoju bijelu i crnu stranu... Znam, lako je sve to pričati... al ja sam moju crnu prekrečila u neku blagu  nijansu sive, pa sad nekako se izborim kad prelije u bijela prostranstva...

A na kraju ove kratke "besjede"... Obuci ono što voliš, vjeruj u sebe jer niko drugi neće...Poštuj sebe i znaj koliko vrijediš... Voli sebe jer samo tako možeš da opstaneš u ovom prevrtljivom vremenu... ŽENO, s razlogom si stvorena kao nježniji pol... Izbori se sa svojim unutrašnjim demonima, lako ćeš sa ovim ostalim... 

Monday, September 2, 2013

...a ispred svojih pesama stojim...

Kad radiš nešto što voliš, i uz to još želiš da podijleiš to s drugima, onda je jako važna PUBLIKA. Za mene, riječi su oduvijek bile moje lego kockice kojima sam gradila sve moje loše i dobre ćoškove života... Papir je oduvijek znao dobro da istrpi moje agresije i moje radosti... A znao je i da bude izuzetan sagovornik i fantastična pomoć u donošenju odluka kada smo zajedno brojali sve one razloge ZA i PROTIV. Godinama sam gradila neki svoj stil pisanja, lako me inspirisati, ali kao i mnogi i ja sam imala krizne trenutke kad je inspiracija jednostavno bila nemoguća...

Sjajan je osjećaj kad uspiješ da nekog oduševiš, kad te neko žestoko iskritikuje za tvoje dobro, i naravno – pohvale su još slađe. U ovom postu, ja sam publika... ja sam posmatrač... Nisam neko ko često posjećuje muzička dešavanja i okupljanja, festivale i sl, ali s vremena na vrijeme odem na poneki koncert, malo iz sebičnosti radi svog ličnog meraka, malo radi inspiracije, a malo i radi mog omiljenog hobija – posmatranja ljudi. Nije bilo mnogo takvih dešavanja.

Ali od svih tri su ostavila snažan utisak na mene i moja čula...

On koji je moja vječna inspiracija i koji nikako ne  može da dosadi... On koji zna da pronađe onu bolnu tačku u duši, ali i da mi razvuče osmijeh preko cijelog lica tako da mi se i trepavice smiju... A najljepši osjećaj je kad se ne smiješ samo usnama, nego cijeim bićem... Moja najdraža škorpija... Panonski mornar dječačkog srca... Balašević i njegov koncert u Podgorici... I taj osjećaj kad ne znaš da l ićeš da se smiješ sa gomilom oko tebe, da vrištiš na taktove D-moll-a, da skačeš od sreće, ili plačeš od radosti što si baš tu, sa dragim ljudima i ispred bine čovjeka koji je umjetnik, pjesnik, poeta i neko ko u jednoj riječi može da opiše sve što osjećaš... Definitivno je vrijedilo biti njegova publika...

Legenda hrvatske scene, i dok sam kako klinka gledala snimke sa koncerata u pulskoj areni i gomilu ljudi koji su vrištali... Pitala sam se kakav li je osjećaj odslušati Cesaricu uživo i otplesati taj hod po pučini mora zajedno sa Oliverom... Kad sam postala i ja dio te gomile ljudi toliko različitih po godinama, al istiog ritma srca dok su se taktovi prolamali Zetrom u Sarajevu... Postala sam svjesna da za jednog umjetnika nema većeg bogatstva od ljudi koji cijene njegov rad, koji prepoznaju njegovu dušu u tim taktovima... Bilo je tu generacija, ali svi su bili tako mladi u duši da sam se osjećala kao klinka na prvom sastanku... Neopisivo čak i za mene...

Ne mogu ga krunisati kao legendu, ali mogu reći da je čovjek koji se za sve ove godine svog postojanja na sceni nije promijenio, ne prate ga skandali, duše velike kao more Jadrana i srca isto tako čistog kao i nebo Crne Gore... Veče sa Sergejom u Podgorici nije bilo toliko emotivno, ali je bilo predivno zbog toliko pozitivne energije kojom on zrači na bini, i ne samo to veče nego i na njegovim prethodnim koncertima na kojim sam bila... Kralj balada definitivno, zna da svojoj publici pruži onaj maleni dio koji nedostaje u duši... MIR... I ponosna sam što je takav čovjek iz ove gore, iz ovog kamena ostao nepomijenjen, i ostao dosledan svojim idealima i vrijednostima....

I na kraju, bez nekog posebnog razloga, osim što uopšte zalutaju na moje deseto nebo... Ljudima koji pročitaju moje redove i prepoznaju djelić emocija koje ponekad upakujem u riječi... Mogu samo da poklonim otkucaj srca na dlanu... parče duše koja ne može izgledati isto na ekranu i rukom pisana... ali osjeti se... Mi slični po riječima se pronađemo... Razumijemo... Jednog dana možda i u štampanoj formi...


Monday, August 26, 2013

Jer to je taj put do sna



U posebnim trenucima
kad su se svi svijetovi zatvarali pred mojim pogledima...
kad su se svi vjetrovi gasili pred mojim uzdasima...
U predvečerje kad su sve moje sunčane ulice postajale izazov mraka...
Jedna zvijezda je skrenula sa poznate staze
i svoju prašinu prosula pred mojim stopalima.
I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni mirisala na so...
Al je na mom licu iscrtala savršen osmjeh...
Onaj koji sam već davno sakrila u najveće dubine mojih okeana...
Onaj koji otkriva takt mog srca...

I poželjeh u trenu da se svi putevi za Rim sruše i u prah pretvore...
da se sve planete okrenu unazad ka svom početku...
Poželjeh u trenu da je svijet tek maleni treptaj u mom srcu,
da može na dlan da stane kao kap kiše u sumrak...
da ga udahnem i pretočim u svoje zenice...
Da ti ga poklonim u prvo svitanje...

Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj bijeli leptir u oazi sivila...
Moj kontrast u nijansama u koje sam svoj svijet obavila...
da ga sakrijem od svih prethodnih erupcija, od svih pogrešnih
skretanja...
Taj svijet koji sam prije tebe na vječne straže osudila,
da u kamenu i krvi srušen do temelja nikad ne oživi...
Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda naći put do njega
koji sam tako spretno u paučinu maskirala...
Nemoj me pitati zašto sam toliko surova...
I košuta svoje lane od surovog lovca sakriva...

Večeras...
Dok pogledom tražim najljlepši kutak svemira
da sjaj zalutale repatice u njega prolijem,
čujem opet onaj zaboravljeni ritam u grudima...
To opet moja straža maršira...
Povlači svoje horde u šatore straha,
možda srce sa dušom prmirje potpisuje, i srce na dlanu razumu
predaje...
Možda su straže postale suvišne.
Svi ratovi su već odavno završeni, i mada sa primjesom sive,
nebo za nijansu svjetlije postaje...
Ne brini, neću ti sakriti tragove koji su te do mene doveli...
To čudo je moja snaga, moj mali svemir u kutu usana...

Laž je teška droga... s te igle se jos niko nije skinuo...

NAPOMENA: ovaj tekst je namijenjen svima koji imaju zajedničku osobinu – laganje... Svaka podudarnost sa likovima iz stvarnog života je NAMJERNA.

Od pamtivjeka postoje razlike između muškaraca i žena (to već svi znamo, nije neka novost). Žene su nježniji pol, a muškarci su otrovnija polovina. Ne zanimaju me mnogo te podjele, kao  ni one da su muškarci sa Marsa a žene sa neke lijeve planete. Ne, i muškarci i žene dolaze sa istog mjesta, rađaju se na isti način, ista im je boja krvi u venama, tako da su po meni, u mnogo čemu ravnopravni. Nećemo se zanositi ni bilo kakvim drugim jednakostima kojima se bave danas svi oni borci za rodnu (ne)ravnopravnost.

Po meni, ljudi se dijele samo na dvije vrste – one koji su iskreni i one koji to nisu. Na moju žalost (a i svih ostalih istomišljenika na planeti), ovih drugih je mnogo više. Šta je to u ljudskoj genetici pa uživaju u lažima? Koji je to otrov u venama pa kad jednom kreneš sakrivati istinu, ne možeš se odvići? Jedna laž vuče drugu, i onda se zapleteš i... Uništš tuđi život, svoju ličnost, povrijediš ljude koji to ne zaslužuju... I mirno spavaš?

I ja sam kao mlađa znala da sakrijem istinu, da je malo upakujem u neke obmane, ali samo da se mama i tata ne bi ljutili, da bi me profesor pustio sa časa, da ne bih otišla u školu, da bih izbjegla erupciju bijesa zbog toga što sam zaboravila da nešto uradim itd... Svi smo to radili. Te bijele laži nikom nisu nanijele mnogo zla. Ali sam i jednog dana otkrila da su mene lagali. Da su mi prodavali kamenje u bojama čokolade... Otkrila sam klupko laži koje se godinama krilo pod mojim jastukom... Nisam pokušala da ga razmrsim, nije vrijedilo... Nije mi trebalo. Sve u šta sam vjerovala se slomilo, i okrenula sam se tim ruševinama... Okrenula se i otišla, ostavljajući iza sebe pokušaje objašnjavanja koji me nisu zanimali.

I osjetila sam taj svrab na koži, trenje u venama, gromove u grudima... Postala sam alergična na laž, probudilo se sedmo čulo na vrhovima prstiju... I godinama posle toga nisam dozvolila nikom da me laže, da mi prodaje so umjesto šećera. I godinama posle toga jedino što ne mogu da oprostim je laž... I nikad neću...
I onda, kao i uvijek pitanje za pitanjem... I dalje ne razumijem zašto lagati? Zašto uskratiti pravo na istinu ma koliko ona trnja imala, ma koliko znala da opeče...? Zašto misliš da imaš pravo da mi pod nos stavljaš najljepše parfeme samo da bi prikrio smrad svoje izdaje? Nisi ni svjestan koliko otrova ima u svakom pogledu koji oboriš put zemlje misleći da ja to neću primjetiti... u svakoj pauzi između riječi dok smišljaš adekvatnu podvalu nadajući se da neću čuti tvoje misli...

Jednom ću ti dati adresu ovih stranica, iz nekog mog razloga... Možda ćeš me razumjeti, možda ništa nećeš shvatiti... Al jedno znam... Osjetićeš da u meni ima hiljadu godina tuđih iskustava, čitav jedan beskraj povjerenja u ljude koji su bili uz mene godinama i koji me nikad nisu izdali... I vidjećeš jedno obećanje – da nikad neću pokušati da ti poklonim blato umjesto bisera, i da ti nikad neću reći da sam na Cetinju, a u stvari sam u Budvi, da ti nikad neću reći „Javiću ti se“ pa te zaboraviti posle par pređenih kilometara... jer nisam ja od one loše berebe ’79... Još je moja sorta čiste krvi... Ne dam se još korovu laži...

Saturday, August 24, 2013

Jedan san na domaku svitanja




Jedna srećna priča...
jedan magičan trenutak prepun slučajnosti u koje ne vjerujem...
Neko kao ja ko je prošao sile svijeta,
ko je stotinu puta pao i ustao...
lomio se i lijepio...
zašivao i cijepao šatore svoje emotivnosti...
Neko ko je cijeli svijet znao da spakuje u zenice...
Neko kao ja ko je izgradio sebe...
Ko je cijeli život tragao za nekim izgubljenim dijelom sebe...
Neko kao ja - neko koga neću opisivati do detalja...

Neko kao on ko je prošao svoju priču,
ko je svoje stranice ispisivao mastilom svoje sudbine...
On, koji je sve ono na šta nisam navikla...
On koji je sve ono što sam ja željela...

Sreli su se te dvije skitnice...
I jutra su dobila drugačiju boju, zore drugačiji miris...
More je postalo slatko od smijeha...
Kiša slana od brige...
Od pitanja - šta ako i ovo bude pad,
promašaj,
klimava gradnja na nemirnom tlu...
Nagrizala su pitanja,
sumpor pomiješan sa medom klizio venama...
Sve dok jedna bijela zora nije osvanula...

Sve dok nije i sama shvatila...
Ona - neko kao ja...
Da on nije od leda...
da on niije snoviđenje...
Da on nije princ iz bajke...
Shvatila i odrasla...
I sad može da priča jednu bajku iz svakodnevnice... 

Jedan slučajan susret koji je poveo ka odrastanju...
Ka svim idealima koje je nosila u srcu...
Sad može reći da ne misli na pad, da ne misli na bol...
Sad kad je on tu... On koji ne liči na nju...
On koji je sličan svemu što je sanjala...

Thursday, August 22, 2013

...Najteže je kad zapljusne ispod pupka....

Posle određenih dana pauze, po malo u neko dosadno popodne poželjeh da opet nešto napišem... Nedostaje mi pisanje, „pametovanje“ u nekom mom stilu (koji, priznajem, ni ja ponekad ne razumijem)... Nego, pokušavala sam shvatiti ovih dana jednu situaciju...

More, plaža, dobro društvo (u stvari fenomenalno)... Odmor, opuštanje, i sve ono kad si siguran u sebe... Kad te baš ne interesuju nemiri u zemljama Bliskog Istoka (koji je sve biliži) a ni nestašica vode u Africi... Jer ispred mene je more, predivno moje plavo prostranstvo u koje mogu da smjestim sve svoje želje, strahove, maštanja, razočarenja...

On – visok, atletski građen, preplanuo, sa zelenim očima, crnom kosom, osmiijehom koji bi i slona oborio... San svake djevojke sigurno. Jedan susret, pa onda i drugi nekog drugog dana... Znamo da se u ovoj našoj maloj državi sve može saznati, pa tako sam i ja dobila broj telefona, ime, i... Naravno, prokletstvo društvenh mreža... I baš sam se spremala da krenem u osvajanje (jer i mi žene smo u duši ratnice), kad ono... Slike Apolona u muškom društvu... Oko 70 slika i ni jedna ne posjeduje žensko lice... On, jedan od onih muškaraca koji zna eleganciju, koji voli macho man stil... On, jedan od onih muškaraca kome ni jedna žena ne bi odoljela... On, jedan od onih koji uživa u muškom društvu... Koja šteta za ženski rod...

I onda, u beskrajnim razgovorima sa ljudima koje znam, kojima vjerujem analiziram Apolona već cijeli odmor... Da, možda je hetero, možda je homo, možda je i bilo koje slovo u abecedi, ali koji je to gen koji muškarcima šapuće da je ljepše biti u čoporu muškaraca (pod uslovom da je od nas „normalnih“ ljudi)... Da odmah nešto razjasnim, nemam ja ništa protiv načina života, protiv izbora drugih ljudi ukoliko se to ne kosi sa granicama ljudskog razuma. I onda sam se bacila u posmatranje na plaži pri svakom odlasku na moru (osim od skoro kad se moj čovek nalazi pored mene, tad zaista samo njega vidim... O tome u nekom drugom postu).

Primjetila sam „čopore“ muškaraca i žena, potpuno odvojeni, potpuno posvećeni svojoj ekipi... Svom timu... A toliko je usamljenih ljudi, toliko je njih sobodnih za vezu, za udvaranja, za romantiku... Samo ne znam kako se upoznaju kad se non stop kreću u grupama, kad treba da prođeš 3 vuka zaštitnika da bi došao do osobe koja ti se u toj gužvi dopala. I oni će cijeli dan na plaži provesti odvojeno, potajno se nadajući da će baš taj dan nekog upoznati ko će im se svidjeti... I ne moraju baš toliko da čekaju, dovoljno je da se okrenu oko sebe...


Ja sam naravno odustala odmah od Apolona, jedno zbog njegovog očiglednog homo-društva i opredjeljenja, a i vidim da on već ima najveću ljubav – samog sebe... Nastavila sam da posmatram i uživam u moru, u suncu... u društvu koje nije jednopolno... I u onom mom čoveku...