Monday, August 26, 2013

Jer to je taj put do sna



U posebnim trenucima
kad su se svi svijetovi zatvarali pred mojim pogledima...
kad su se svi vjetrovi gasili pred mojim uzdasima...
U predvečerje kad su sve moje sunčane ulice postajale izazov mraka...
Jedna zvijezda je skrenula sa poznate staze
i svoju prašinu prosula pred mojim stopalima.
I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni mirisala na so...
Al je na mom licu iscrtala savršen osmjeh...
Onaj koji sam već davno sakrila u najveće dubine mojih okeana...
Onaj koji otkriva takt mog srca...

I poželjeh u trenu da se svi putevi za Rim sruše i u prah pretvore...
da se sve planete okrenu unazad ka svom početku...
Poželjeh u trenu da je svijet tek maleni treptaj u mom srcu,
da može na dlan da stane kao kap kiše u sumrak...
da ga udahnem i pretočim u svoje zenice...
Da ti ga poklonim u prvo svitanje...

Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj bijeli leptir u oazi sivila...
Moj kontrast u nijansama u koje sam svoj svijet obavila...
da ga sakrijem od svih prethodnih erupcija, od svih pogrešnih
skretanja...
Taj svijet koji sam prije tebe na vječne straže osudila,
da u kamenu i krvi srušen do temelja nikad ne oživi...
Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda naći put do njega
koji sam tako spretno u paučinu maskirala...
Nemoj me pitati zašto sam toliko surova...
I košuta svoje lane od surovog lovca sakriva...

Večeras...
Dok pogledom tražim najljlepši kutak svemira
da sjaj zalutale repatice u njega prolijem,
čujem opet onaj zaboravljeni ritam u grudima...
To opet moja straža maršira...
Povlači svoje horde u šatore straha,
možda srce sa dušom prmirje potpisuje, i srce na dlanu razumu
predaje...
Možda su straže postale suvišne.
Svi ratovi su već odavno završeni, i mada sa primjesom sive,
nebo za nijansu svjetlije postaje...
Ne brini, neću ti sakriti tragove koji su te do mene doveli...
To čudo je moja snaga, moj mali svemir u kutu usana...

No comments:

Post a Comment