Jer to je taj put do sna

U posebnim trenucima

kad su se svi svijetovi zatvarali pred mojim pogledima...

kad su se svi vjetrovi gasili pred mojim uzdasima...

U predvečerje kad su sve moje sunčane ulice postajale izazov mraka...

Jedna zvijezda je skrenula sa poznate staze

i svoju prašinu prosula pred mojim stopalima.

I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni mirisala na so...

Al je na mom licu iscrtala savršen osmjeh...

Onaj koji sam već davno sakrila u najveće dubine mojih okeana...

Onaj koji otkriva takt mog srca...

I poželjeh u trenu da se svi putevi za Rim sruše i u prah pretvore...

da se sve planete okrenu unazad ka svom početku...

Poželjeh u trenu da je svijet tek maleni treptaj u mom srcu,

da može na dlan da stane kao kap kiše u sumrak...

da ga udahnem i pretočim u svoje zenice...

Da ti ga poklonim u prvo svitanje...

Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj bijeli leptir u oazi sivila...

Moj kontrast u nijansama u koje sam svoj svijet obavila...

da ga sakrijem od svih prethodnih erupcija, od svih pogrešnih

skretanja...

Taj svijet koji sam prije tebe na vječne straže osudila,

da u kamenu i krvi srušen do temelja nikad ne oživi...

Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda naći put do njega

koji sam tako spretno u paučinu maskirala...

Nemoj me pitati zašto sam toliko surova...

I košuta svoje lane od surovog lovca sakriva...

Večeras...

Dok pogledom tražim najljlepši kutak svemira

da sjaj zalutale repatice u njega prolijem,

čujem opet onaj zaboravljeni ritam u grudima...

To opet moja straža maršira...

Povlači svoje horde u šatore straha,

možda srce sa dušom prmirje potpisuje, i srce na dlanu razumu

predaje...

Možda su straže postale suvišne.

Svi ratovi su već odavno završeni, i mada sa primjesom sive,

nebo za nijansu svjetlije postaje...

Ne brini, neću ti sakriti tragove koji su te do mene doveli...

To čudo je moja snaga, moj mali svemir u kutu usana...