...Hej ljepotice, moje prijateljice...

...Glavni grad Podgorice danas bogatiji za jedno ludilo... Za tri prijateljice... Za tri ispijene šoljice dojč kafe uz ogromnu dozu razgovora... Nas tri... Štrumpfovi u akciji...

Šta reći o mojim prijateljicama...? O njih par koje su tu duže ili kraće... Njih par koje znaju tajne, i strahove, i po neki istorijski događaj zabilježen u enciklopediji... Nema ih mnogo, nisu mi blizu svaki dan, al znam da su tu... Svaki put kad pošaljem poruku, ili kad ćutim danima... Znaš da su tu...  I to je sasvim dovoljno...

Ne, nisam ljubitelj ženskih prijateljstava jer kad se otkotrljaju misli unazad... Ženski svijet mi nije bio nikad naklonjen... I nikad nisam razumjela zašto... Već duže vrijeme se i ne trudim da shvatim... Zato i cijenim njih par koje su ostale tu godinama... Koje nikad nisu pokazale dozu ljubomore, zavisti, pakosti... Samo Onu veliku injekciju nedostajanja što nismo češće zajedno u paralelnom svijetu kad nam je sve samo smijeh, šala i pozitivna trač rubrika...

Ne, ja odavno ne vodim negativne razgovore... Odavno ne razmišljam o kajanju i greškama, o nalakiranim noktima i urednoj frizuri... Nisam od tih žena... A nisu ni moje cure, i zato se tako dobro i slažemo...

I volim baš to kod njih... što znaju sa mnom da odlutaju iz krajnosti u krajnost, iz svemira na zemlju, što su tu bile i za padove i za strahove i za ustajanja i za sve moguće i nemoguće misije... Što, su me ćutke osuđivale i na sav glas podržavale i kad sam griješila i kad nisam... Volim i to što su uvijek nasmijane, i uvijek samo moje frendice...

Moje drage cure... :)