Wednesday, June 12, 2013

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama, za sva vremena skrila se tu negde duboko u nama...

Javi se nekad... Stigne neka porukica, srce zadrhti... u vazduhu osjetim neki miris prošlog i progutam riječi... Vrati se film unazad par godina kao par vijekova, proživim u sjećanju trenutke kad je srce kuckalo u ritmu tam tama... I zapitam se - da li zaista ikad prebolimo one koje smo nekad voljeli? 

Prošlo je vrijeme prve ljubavi, svi smo imali uspone i padove, nema tog ko nije bio iznevjeren od "druge polovine"... Kroz to se mora proći...Tu gorčinu rastanka svi smo okusili... Sruši se nešto u tebi, nekad više nekad manje, po neki potres i dugo sjećanje... I onda sretneš "drugu polovinu".. nekad, negdje, slučajno, namjerno... Noge se zabetoniraju i nemaš glasa... Prođeš milion puta kroz onu ulicu koja pamti korake, i svaki put isti miris u vazduhu... 

Nekad se sakriješ da te ne vidi, osmotriš izdaleka...Pobjegneš u svoj krevet i dugo grliš jastuk i poslednje ostatke velike ljubavne priče... Poželiš da se vratiš, volio bi bar jedan zagrljaj, pogled, bilo šta... Da li je moguće preboljeti? Ostaviti iza sebe neke uspomene u kartonskoj kutiji? I koliko uopšte treba da nekog preboliš, da te ne zaboli susret, poruka, ulica, vazduh... Hoće li bol trajati cijeli život? Hoćeš li posle "tog nekog" ikad biti onako srećan, pun života? Smijati se, vjerovati, VOLJETI? Ili će možda uvijek biti tvoj kamen spoticanja na putu ostvarivanja želja?... 

Milion pitanja... jedan jedini odgovor... DA, moguće je! Ne znam da li preboliš, ili se saživiš sa bolom, da li prestaneš da voliš ili samo zanemariš činjenicu da bi lakše izgurao sadašnjicu, ali... Nastaviš dalje... Ne umreš, bar ne cio.... Treba ti vremena da ležiš na zemlji, kao i posle svakog pada, ali nakon nekog vremena ustaneš... Korak po korak, i ne primjetiš kad počneš da opet trčiš. Da se ponovo raduješ nekim sitnicama, možda i da se opet zaljubiš, malo nespretnije nego ranije, ali... Srce je stvoreno da se daje... Nije ono za ledene predjele... 

I ma kolika bol bila i koliko nokaut težak bio, posle svih velikih ljubavi izađeš jači, čvršći, osvježen za neko novo iskustvo, istina možda u dijelovim ali super ljepak to sve sastavi... Zato nemoj plakati posle ljubavnog kraha,.. Ne brini nećeš umrijeti iako ti se čini da će srce svakog trenutka stati... Malo samo utrneš posle nekog vremena kao kod zubara... I ideš dalje... Ne brini... Sve je to ravnoteža među zvijezdama...


Tuesday, June 11, 2013

Vidis li gde sam to sad u kom sam dobu, cudne mi ptice znas snovim ajezde, jer jos sam suvise mlad da mislim o grobu, a vec sam suvise da brojim zvezde...

Postoje neke stvari koje se ne mogu prećutiati, kao i osjećaji koji se ne mogu opisati. Postoje ljudi koji su pisali o tome, pričali su nam i stari koliko se ko sjećao, čitali smo knjige neko manje neko više... Nemamo svi to u sebi, neko se jednostavno rodi sa tim osjećajem, a kod nekog se probudi onako iznenada, kao što proljeće zna da dođe posle teške zime. Patirotizam, rodoljublje, čast, sloboda, ljudskost, milosre, poštenje... U samo jednoj riječi – BITI ČOVJEK!

Nisam sazdana od kamena kao moja država i njena istorija. Al u mom srcu rastu šume poput durmitorskih. Mojim venama teče plava krv jadranska. Moje zenice imaju istu boju kao i sveža zemlja posle kiše. Kosa mi mirše na so punu magle... Imam slobodu govora, i slobodu izbora, još mi niko nije oduzeo to pravo. Iako je sve oko mene iskvareno do srži i postalo u potpunosti neljudsko... Ja nisam odustala od sebe, od svog sna...

Da li se to ljudi boje da prizanju, da razumiju, da osjete...? Da li je to izumrla ona starinska nit samopoštovanja, rodoljublja i časti? Da li je glavna valuta časti samo saldo na računu? Istina, živimo u modernim vremenima, tehnologija iz dana u dan napreduje, i ovaj blog za par minuta će biti stara vijest, ali dajprobudi ono istorijsko u sebi, znam da leži u tvojoj krvi kao i u mojoj. Zaboravi loše što se desilo, uvijek će biti iskušenja koja će nas odvesti u krivom smjeru i navesti nas da mrzimo jedni druge i da zavidimo jedni drugima. Zaboravi jučerašnju kišu, okrenimo se suncu koje će s novom zorom obasjati naše srce.

Izađite iz svog mraka, pustite svjetlost u svoje srce ma kakva tama vas okruživala. Zašto bi čekali da nam neko da naše pravo da privređujemo, da stvaramo, da se borimo za sebe i svoje potomstvo? Mi to pravo već imamo, ali ga niko ne želi iskoristiti. Svi žele da žive na račun administracije i birokratije, lake love i brzih trenutaka, a niko na račun svog rada. Cijene rastu do neba, a našponos sve više pada, naša čast sve niže ide dok ne dođe do toga da gazimo preko svoje krvi, preko svojih predaka... preko svoje istorije.

Učimo djecu da budu drski, da budu razmaženi, da ne poštuju starije i da terorišu mlađe. Odrastaju na ratnim video igrama, u virtuelnom svijetu gdje su laži moralna osobina, i smisao za humor se miješa sa podvalama i intrigama. Nije ni malo lako biti dijete u današnjem vremenu, priznajem. I meni to jako teško polazi za rukom. Sve teže pronalazim prijatelje u pravom smislu te riječi. Nije li vrijeme da prigrlimo što nam je Bogom dato, da prihvatimo ovaj naš kamen u jednoj ruci, i ovo more udrugoj, ovu zemlju kojom gazimo i ovo nebo koje nas čuva? Nije li vrijeme da počnemo svi da gradimo našu istoriju, i kulturu, i nasleđe, identitet, da prestanemo dijeliti ljude po boji kože, boji očiju, naciji, vjeri, poslu i ko zna koš po čemu? Da vratimo našoj naciji čast i ponos koji smo imali a o kom se pisalo i čulo nadaleko?


Možda sam ja patriota, možda samo pišem pod utiskom upravo odgledanog filma „Hrabro srce“ – priču o čovjeku koji je život dao za slobodu svoje zemlje, i ujedinio ljude koje niko nije. Možda su me malo emocije ponijele ali negdje duboko u tebi, teče ova ista krv skadarska. Možda u tebi spava ista ova ljubav za bolje sutra. Možda si jedan od ovih razmaženih dječaka koji ne znaju značenje života i rada. Možda... al znam – u svakom od nas kuca isto srce u grudima, od istog materijala sazdano, sa istim osjećajem hrabrosti. Usudi se, živi, stvaraj... Budi svoj!


Tuesday, June 4, 2013

Bilo je to u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu...

Mi Balkanci smo čudan narod... Sve ono što hoćemo to je ono što nećemo... Sve ono što želimo nije više isto kad se ostvari... Tražimo, očekujemo, žalimo se... A ništa ne DAJEMO...Al ne zato što ni sami nemamo, već što ne želimo pa samo tražimo izgovore... Sebičan narod, eto to su Balkanci... Do sad su uspjeli samo da unište, ništa ne daju za uzvrat a očekuju sve... 

Da li je to neko prokletstvo koje su nam stari Sloveni ostavili u nasleđe, neka stara kletva drevnih naroda da se nikad ne smirimo, da nikad želje ne usmjerimo, da ne umijemo pomoći... Ali da budemo razarajuće mašine koje u pola minuta sruše sve ono što se decenijama gradilo... Ne umijemo mo biti zadovoljni ljudi... Ne umijemo sačuvati, uvijek tražimo više, gaziće Balkanac i po tuđoj krvi samo da dođe do svog cilja... I kad dođe biće nezadovoljan.... 

Ne umijemo da gajimo kulturu, umjetnost, djeca rađaju djecu, tinejdžeri ih vaspitavaju, postaju nezadovoljni adolescenti ogrezli samo u kriminal, željni novca i slave i bogatstva preko noći... Zatupljeni rialiti šou programom koji ne može biti gluplji... Oduševljeni još glupljom idejom života na Marsu... Jedva čekamo da se nekom smijemo zbog nepažnje ili gluposti, da kritikujemo vlast, a oni koji imaju više od nas su sigurno lopovi... 

I tako jedan narod u cjelini postane zatrovan radijacijom iz ko zna koje sfere, zatrovan sopstvenom glupošću, slijep i nijem za sve što je dobro, za sve što je od značaja... Narod koji ne umije da sadi šumu, da vodi računa o napuštenima, borba predatora u zemlji u kojoj je svako za sebe... Dragi moji Balkanci, na kraju...sami sebe ćemo pojesti...Bićemo istorija poput dinosaurusa, istraživaće naše iskopine, i govoriti "Doveli su sebe do samouništenja"... 

Friday, May 31, 2013

dukat sam ja od gline...kad pozlata se skine i dođeš do sredine...ja sam od one JEFTINE....

...Ne  boli izdaja... Ne boli ni čekanje... Boli glupost... I to moja... Naiva... Nepromišljenost... NADANJE! Aritmija u grudima i isprekidano disanje... Groznica od nemira... Trzaji, grčenje... i Zvuk... Zvuk paranja, kidanja... AMPUTACIJE!

Kao lutka u staklenoj kutiji okružena sa svih strana zvučno izolovanim zidovima...Vrišti i udara rukama u zidove bez mogućnosti da ih slomi... Doziva... Ali prolaznici to ne vide... Vide kloniranu mene... sa osmijehom koji bi i zvijezde posramio sjajem... Pristojno otpozdravim, darujem na dlanovima prašinu sjaja zvjezdanog... Okrenem se da pogledam preko ramena a tamo ja i dalje stojim... Zvučno otkinuta os ostatka svijeta da ne čuje niko kako se ruše arhitekture mojih oblaka i sklapaju se nada mnom... Da ne vide slabost koja me može slomiti...

Ja nisam od laži skovana... Podnijeću sav teret svijeta na ramenima... Sve tvoje tuge, sve tvoje grijehe preuzeću... Sve razumjeti, oprostiti i ono što se ne prašta...Prećutati i kad ne treba... I još više od toga... Al laži ne umijem preživjeti... One me jedino umiju slomiti na djeliće... One me jedino umiju gurnuti sa ivice provalije na kojoj hodam kao akrobata po žici...održavajući balans između emotivnosti i mudrosti... srca i razuma...

Nemoj se izvinjavati... To me neće sastaviti,... Ne teče živa mojim venama... i nemoj mi u grudi ispaliti metak od adamentijuma... jer ni to neće izbrisati sjećanje! Uzalud se trudim skrenuti misli, udahnuti vazduh... Znam, biće nemoguće... Al - nisam prošla vatre da bih se na pepelu zapalila... Nisam se  iz blata dizala da bi me tvoje sunce u prah pretvorilo... Ne brini... I ovi dani kiše će proći... I moje sunce će iza tvojih oblaka izaći... SJajnije nego ikada...

Monday, May 27, 2013

Al snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede...kad s tobom ostare...

...Nije baš sve na kantaru, čitavo brdo kupi lova, al snova nema programiranih...

Slušam uporno diskografiju dotičnog umjetnika i ne mogu potisnuti lavinu koja se obrušava s Mont Everesta mojih emocija...i vraćam se... u jedan septembar kad se šuškalo i pričalo... pripremalo... zujalo... brujalo svuda... samo se o tome pričalo... Da, nisam to htjela propustiti, ne toliko zbog umjetnika koliko zbog osjećaja i zbog oblaka mojih snova... Ovih istih iz naslova...

Neću pisati o tome kako je kad slušaš omiljenu violinu, uz hiljade vrisaka, suza, osmijeha, i kad znaš da je onaj jedan samo tvoj, makar i u tom prolaznom trenutku... On koji je temelj mojih oblaka koji se roje ovim uletim desetim nebom... Ne mogu pisati o tome jer riječi su samo igračke... treba osjetiti onaj čardaš ritam u grudima dok čuješ šapat "...njen me je baba uz'o na nišan dal sam od njenih il baš inisam...mani se čiča, ja sam svoj..."

Svakog dana po  neka nota odzvoni mojim svijetom, neizbježno me podjseti na divlji badem u očima, podesim srce na cupkanje, o očima mi se zavrte zvijezde, i violina kao nikad...plače... Zvuci me vrate unazad i znam... Taj jedan trennutak, u kom su se odsanjali svi moji snovi... To je ono što vrijedi... To je taj trenutak koji će u meni ostati i kad mi srce dobije bore od osmijeha... Za taj trenutak vrijedi živjeti... 

I zato kad me čuješ da uzdahnem, znaj da negdje Đole pušta moje zmajeve na vjetru... kroz svoje note... kroz svoje plave balade... Hvala ti Đole... 


Tuesday, May 21, 2013

Jer ti si ono što sam ja...

Ti sebični narode... Ne znaš ti još šta imaš... Ne znaš ti koliko je lijepa zemlja kojom gaziš, koliko je sunce koje te grije toplo i koliko ima ljubavi u njemu... Ne znaš ti da i kad sjever šamara u stvari miluje... ne možeš ti ni znati, jer tvoja ljubav je puna međa i granica... Tvoj vidik je ograničen samo na par metara ispred sebe... I van tvoje kuće... ne umijete se okrenuti sebi i svojoj porodici, ne umijete se brinuti o svojim brigama... Al znate zato šta sam ja sinoć sanjala... Znate i koje boje mi je jastuk na kom sanjam... Znate i kad sam bila kod zubara... Sve vi znate a pojma nemate...

Jer da znate, danas bi slavili vatrometom boja, danas bi bili najsrećnija nacija na kugli zemaljskoj....

Jer današnji dan n emože imati cijenu, ne može imati lošiu dnevnu štampu... Bar danas zaboravi na podjele, na teritorije, na imena i boje... Danas bar budi kao jedno, jedno srce u kom ima mjesta samo za ovaj goli kamen na kom si rođen... Ne, nemoj mi komentarisati o političkoj situaciji u zemlji, o lošim stvarima koje su za tebe takve jer ih tako vidiš... jer ne umiješ da otvoriš srce... jer nećeš da učiš, da slušaš, da tražiš bolje načine... Nećeš, jer si navikao da ti se sve na dlanu pruža...

Čast i obraz su se izgubili, priznaj narode... laž je zavladala tako lako, intrige i prevare... Ubistva, i krađe, dilovanje i šverc... Okani se... Možeš ti i bolje... Možeš ti da pobijediš i jednu Austriju, i Švajcarsku... MOžeš, samo malo ti treba... Da svoj pogled zadržiš u svom dvorištu umjesto u komšijskom... Da se malo posvetiš sam sebi, a ne drugima...

Volim ovaj krš... Volim ovo nebo... I sunce... I more... I jezera... Volim ih... Oni su dio mog postojanja i ponosna sam na to... POnosna na danas... I zato, CRNA GORO... srećan ti dan nezavisnoti... Želim ti još dugo nezavisnih godina i vijekova, ali ti želim jedan bolji narod, jer ovaj... ne umije da te cijeni...

Monday, May 13, 2013

Balkanski tango uvek zavrsi na trotoaru....

Postoje ljudi koji se jednostavno nasele tu u srcu ZAUVIJEK! Oni čiju ljubav ne trebaš kupovati, i ne možeš zamijeniti ničim na svijetu... Oni su ono što te čini cijelim, što ti daje vjetar u jedra pa te gura naprijed... Oni su ljudi zbog čije boli bi plakao, zbog čije radosti bi sijao... Oni su sve ono posebno što te određuje...  Oni su tvoja krv... Tvoja jedinstvena genetska kombinacija pod svodom nebeskim... Oni su sve tvoje...

Ona je žena koja je svoj život podredila tvojim potrebama... Ona je uvijek bila tvoj stub podrške i kad si mislio da griješi, da si ti najpametniji... Ona je žena koja je stojički izdržala sve tvoje hirove, sve tvoje nervoze, radosti, tuge i sreće... Sve tvoje nalete emotivnosti i ravnodušnosti... Bez nje nikad ne možeš biti svoj... I tek sad, razummijem... Tek sad shvatam koliko ta ljubav može da bude bezgranična... Božija i njena ljubav... treća ne postoji...

Ne postoji još mnogo ljudi pored nje koje volim toliko da biih bez razmišljanja život dala za njih... da se ne bih zapitala je li vrijedno... Moj brat najdraži za kojeg ću uvijek i svijet prepješačiti da treba... Magare malo bez kojeg ne bih mogla da zamislim život, koji mi je pokazao kako je sjajno biti tetka... par dragih, najdražih prijatelja bez kojih bi bilo nezamislivo nasmijati se, iznervirati se.... Bez kojih nikad ne bih mogla zamisliti ukus kafe... i miris smijeha... I možda onaj jedan, malo posebniji od svih...

I tako...  nIšta se više posebno nije desilo... Partizan pobijedio Radnički, Zvezda pobijedila OFK Beograd na neki mutavi penal... Jedan Beograd i kiša... I eto...