Slušam uporno diskografiju dotičnog umjetnika i ne mogu potisnuti lavinu koja se obrušava s Mont Everesta mojih emocija...i vraćam se... u jedan septembar kad se šuškalo i pričalo... pripremalo... zujalo... brujalo svuda... samo se o tome pričalo... Da, nisam to htjela propustiti, ne toliko zbog umjetnika koliko zbog osjećaja i zbog oblaka mojih snova... Ovih istih iz naslova...
Neću pisati o tome kako je kad slušaš omiljenu violinu, uz hiljade vrisaka, suza, osmijeha, i kad znaš da je onaj jedan samo tvoj, makar i u tom prolaznom trenutku... On koji je temelj mojih oblaka koji se roje ovim uletim desetim nebom... Ne mogu pisati o tome jer riječi su samo igračke... treba osjetiti onaj čardaš ritam u grudima dok čuješ šapat "...njen me je baba uz'o na nišan dal sam od njenih il baš inisam...mani se čiča, ja sam svoj..."
Svakog dana po neka nota odzvoni mojim svijetom, neizbježno me podjseti na divlji badem u očima, podesim srce na cupkanje, o očima mi se zavrte zvijezde, i violina kao nikad...plače... Zvuci me vrate unazad i znam... Taj jedan trennutak, u kom su se odsanjali svi moji snovi... To je ono što vrijedi... To je taj trenutak koji će u meni ostati i kad mi srce dobije bore od osmijeha... Za taj trenutak vrijedi živjeti...
I zato kad me čuješ da uzdahnem, znaj da negdje Đole pušta moje zmajeve na vjetru... kroz svoje note... kroz svoje plave balade... Hvala ti Đole...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.