Al snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede...kad s tobom ostare...

...Nije baš sve na kantaru, čitavo brdo kupi lova, al snova nema programiranih...

Slušam uporno diskografiju dotičnog umjetnika i ne mogu potisnuti lavinu koja se obrušava s Mont Everesta mojih emocija...i vraćam se... u jedan septembar kad se šuškalo i pričalo... pripremalo... zujalo... brujalo svuda... samo se o tome pričalo... Da, nisam to htjela propustiti, ne toliko zbog umjetnika koliko zbog osjećaja i zbog oblaka mojih snova... Ovih istih iz naslova...

Neću pisati o tome kako je kad slušaš omiljenu violinu, uz hiljade vrisaka, suza, osmijeha, i kad znaš da je onaj jedan samo tvoj, makar i u tom prolaznom trenutku... On koji je temelj mojih oblaka koji se roje ovim uletim desetim nebom... Ne mogu pisati o tome jer riječi su samo igračke... treba osjetiti onaj čardaš ritam u grudima dok čuješ šapat "...njen me je baba uz'o na nišan dal sam od njenih il baš inisam...mani se čiča, ja sam svoj..."

Svakog dana po  neka nota odzvoni mojim svijetom, neizbježno me podjseti na divlji badem u očima, podesim srce na cupkanje, o očima mi se zavrte zvijezde, i violina kao nikad...plače... Zvuci me vrate unazad i znam... Taj jedan trennutak, u kom su se odsanjali svi moji snovi... To je ono što vrijedi... To je taj trenutak koji će u meni ostati i kad mi srce dobije bore od osmijeha... Za taj trenutak vrijedi živjeti... 

I zato kad me čuješ da uzdahnem, znaj da negdje Đole pušta moje zmajeve na vjetru... kroz svoje note... kroz svoje plave balade... Hvala ti Đole... 

Jer ti si ono što sam ja...

Ti sebični narode... Ne znaš ti još šta imaš... Ne znaš ti koliko je lijepa zemlja kojom gaziš, koliko je sunce koje te grije toplo i koliko ima ljubavi u njemu... Ne znaš ti da i kad sjever šamara u stvari miluje... ne možeš ti ni znati, jer tvoja ljubav je puna međa i granica... Tvoj vidik je ograničen samo na par metara ispred sebe... I van tvoje kuće... ne umijete se okrenuti sebi i svojoj porodici, ne umijete se brinuti o svojim brigama... Al znate zato šta sam ja sinoć sanjala... Znate i koje boje mi je jastuk na kom sanjam... Znate i kad sam bila kod zubara... Sve vi znate a pojma nemate...

Jer da znate, danas bi slavili vatrometom boja, danas bi bili najsrećnija nacija na kugli zemaljskoj....

Jer današnji dan n emože imati cijenu, ne može imati lošiu dnevnu štampu... Bar danas zaboravi na podjele, na teritorije, na imena i boje... Danas bar budi kao jedno, jedno srce u kom ima mjesta samo za ovaj goli kamen na kom si rođen... Ne, nemoj mi komentarisati o političkoj situaciji u zemlji, o lošim stvarima koje su za tebe takve jer ih tako vidiš... jer ne umiješ da otvoriš srce... jer nećeš da učiš, da slušaš, da tražiš bolje načine... Nećeš, jer si navikao da ti se sve na dlanu pruža...

Čast i obraz su se izgubili, priznaj narode... laž je zavladala tako lako, intrige i prevare... Ubistva, i krađe, dilovanje i šverc... Okani se... Možeš ti i bolje... Možeš ti da pobijediš i jednu Austriju, i Švajcarsku... MOžeš, samo malo ti treba... Da svoj pogled zadržiš u svom dvorištu umjesto u komšijskom... Da se malo posvetiš sam sebi, a ne drugima...

Volim ovaj krš... Volim ovo nebo... I sunce... I more... I jezera... Volim ih... Oni su dio mog postojanja i ponosna sam na to... POnosna na danas... I zato, CRNA GORO... srećan ti dan nezavisnoti... Želim ti još dugo nezavisnih godina i vijekova, ali ti želim jedan bolji narod, jer ovaj... ne umije da te cijeni...

Balkanski tango uvek zavrsi na trotoaru....

Postoje ljudi koji se jednostavno nasele tu u srcu ZAUVIJEK! Oni čiju ljubav ne trebaš kupovati, i ne možeš zamijeniti ničim na svijetu... Oni su ono što te čini cijelim, što ti daje vjetar u jedra pa te gura naprijed... Oni su ljudi zbog čije boli bi plakao, zbog čije radosti bi sijao... Oni su sve ono posebno što te određuje...  Oni su tvoja krv... Tvoja jedinstvena genetska kombinacija pod svodom nebeskim... Oni su sve tvoje...

Ona je žena koja je svoj život podredila tvojim potrebama... Ona je uvijek bila tvoj stub podrške i kad si mislio da griješi, da si ti najpametniji... Ona je žena koja je stojički izdržala sve tvoje hirove, sve tvoje nervoze, radosti, tuge i sreće... Sve tvoje nalete emotivnosti i ravnodušnosti... Bez nje nikad ne možeš biti svoj... I tek sad, razummijem... Tek sad shvatam koliko ta ljubav može da bude bezgranična... Božija i njena ljubav... treća ne postoji...

Ne postoji još mnogo ljudi pored nje koje volim toliko da biih bez razmišljanja život dala za njih... da se ne bih zapitala je li vrijedno... Moj brat najdraži za kojeg ću uvijek i svijet prepješačiti da treba... Magare malo bez kojeg ne bih mogla da zamislim život, koji mi je pokazao kako je sjajno biti tetka... par dragih, najdražih prijatelja bez kojih bi bilo nezamislivo nasmijati se, iznervirati se.... Bez kojih nikad ne bih mogla zamisliti ukus kafe... i miris smijeha... I možda onaj jedan, malo posebniji od svih...

I tako...  nIšta se više posebno nije desilo... Partizan pobijedio Radnički, Zvezda pobijedila OFK Beograd na neki mutavi penal... Jedan Beograd i kiša... I eto...

Stavi pravu stvar na pravo mjesto

Bilo je to nekad davno, u jednoj zemlji koja je odisala svim onim vrlinama... Jedna zemlja koja je bila snažna onoliko koliko su ljudi u njoj bili srećni, onoliko koliko je njen vladar bio pametan... Jedna zemlja za koju sam ja samo čula... Jedna zemlja za kojom se svaki dan otkine po neki uzdah nostalgije iz nečijeg srca... Zemlja u kojoj si mogao biti čovjek ili nečovjek... Dobar ili loš... I tada su se cijenile vrijednosti, tada je moral bio orden na reveru, a sjedilo se na onome na čemu je i određeno (nikako na glavi)... Tada je miran san bio prioritet...

I onda... pokvarila se skala na kojoj su moral i izdaja zamijenili mjesta... Ljudi su postali zaraženi virusom pohlepe, razmnožila se bakterija zlobe... Zemlja je propala, a ljudi ostali da se i dalje bore sa zarazom prošlosti. Sad su neke druge stvari ostale u nasleđe... I ja se pitam kako smo to dozvolili? Gdje je to došlo do izmjene u genetici pa sad ljude dijelimo po imovini, po naciji, po vjeri, po boji očiju, po partijama... Gdje smo to čuli da je krv u mojim venama drugačija od tvoje, da ima drugačijii ukus, miris... Da li ćemo ikad prestati da budemo zavidni, da se oslanjamo na tuđe usluge umjesto na svoje ruke? Da li ćemo ikad početi da cijenimo znanje i rad, trud i ambicije... ili će to ostati neoprostivi grijesi čovječanstva...

Jedna je zemlja tako izbrisana sa karte svijeta... al dok ima ljudi koji je pamte, imaće i vrijednosti koje su se cijenile... Ja je ne pamtim, ali mi je u nasleđe ostalo sve ono što je danas drugima sramota, a to je pomoći i podijeliti ljude samo na dobre i zle... Ostalo mi je u nasleđe da oprostim, da pomognem, da radim i da budem ponosna na to što sam rođena na pepelu jedne vatre koja se nikad ne može ugasiti!

I neka mi to ne uzme nebo za zlo... brinucu vec ja nemoj ti brinuti...

U jednu noć se uvukla Magla mojih nemira... Sjetiti se nekih dana koje pamtim kao istoriju... Vratiti se u predjele moje geografije i ostaviti samo jedan otisak prsta na obrazu sjecanja... samo jednu kap suze u rijeci koju sam davno pregazila i rekla da cu srustiti sve mostove koji me vezu sa drugom stranom...

Al veceras me pusti da ti sapnem... da ti prenesem sve ono sto nisam nikom rekla da postoji. Pusti, ponekad i lakrdijaš mora da otplače svoje snove... Pa makar i šminkom nacrtanom suzom... Pa makar i trag karmina ostao na dlanu nakon neupsješnog upijanja uzdaha... Samo me malo pusti da poletim poput papirnog zmaja... da se pružim slobodna i sretna.... svoja i nedodirljiva... samo malo...

Ne, nisam ja iskovana u gvožđu i vatri... ovakve legure se iz zemlje ne vade... Nisam ja to što ti kao bajku serviram na tanjiru od platine... Nemožeš do mojih odaja, njih kerberi pakla čuvaju... Nijemi i bijesni... Samo da paučinu od srca sačuvaju... nekad od stakla, sad od niti skovano... nekad u vatri gorelo, sad iz pepela ustalo i u led okovano... ne diraj mi moju stražu...

I evo me sad, na pragu mog postojanja. Tu sam nikla, tu sam prve latice bacila pod noge, u prasinu utabala sve svoje suze. Tu, gdje je moj izvor... Tu gdje sam više stranac nego ja... Neko ko samo pantomimu razumije... tu gdje su mi korijenje pokidali... I u spomen mom postojanju pusti da ti kazem jos samo jedno... Nikad ne mozes biti tudji dok ne prestanes biti svoj. I nikad ne diži zidove od stakla iza sebe jer od onog proslog ja ne mozes pobjeci... to je tvoj krvotok koji ti snagu daje da dises i dalje punim plucima... to je tvoja snaga koja te cini stabilnim... I zato me pusti da veceras budem slobodna od sebe...

Bilo je to nekad...u čast jedne vatre...

Bilo je to nekad... tako počinju bajke... al pamtim one nekadašnje prve majeve koji su obilježili moje djetinjstvo... naravno, današnja djeca treba da stvaraju neke svoje, ali... Bilo je i u onim našim neke čari... Sakupljanja guma za paljenje najveće prvomajske vatre... i krene jedna po jedna, kao svetionici iz doba vitezova... Mmmhhh... uspomene moje pune dima...

Jedva smo čekali da svane jer su se spremali roštilji, išlo se u park na uranak, svuda se čula cika i pjesma... bilo je to jedno lijepo parčence djetinjstva... I svitanje za Đurđevdan... Buđenje hladnom vodom punom mirisa sveže ubranog cvijeća i vrbe... Ah ta naša djetinjstva... Nekad su nešto i značila...



E tako djeco moja... ne kažem ja da treba da pratite neke naše majve, ali neke tradicije su jednostavno previše dobre da bi bile prekinute... Naravno.. Naših majeva nema, naših vatri nema, odavno su izgorele negdje u grudima... Još se poneko društvo skupi i raspali roštilj na nekom proplanku... Zamiriše vazduh na neka dječija maštanja i to je sve...

Bilo je to tako nekad davno....Sad više nema ni djece a ne vatri...

Za uspomenu na moju čaršiju...

Znate ono kad se uveče uvuče dosada u neke uglove i počne da golica... Uključite PC i u online svijetu tražite neku zabavu... malo vijesti, slike, društvene mreže... I tako naiđem na tekst koji je izazvao milion reakcija – od tuge, bola, smijeha, očaja, ponosa... ne znam ni sama kako to sve da nazovem.

Nisam neki sportski tip, al volim da ispratim neku utakmicu od značaja za moju državu. Ponosna sam na naše klubove, pobjede, ponosna što je to naša Crna Gora, ponosna sam čak i na svoj grad, na svoj klub... Na naš Rudar. Klub koji ima najviše trofeja... Onaj isti koji je dva puta krunisao naš grad, naše momke koji se iz dana u dan bore da opravdaju nasleđe koje imaju. Ponosna na ono što su Pljevlja imala, na ono lavovsko srce koje smo uvijek imali kad je Rudar bio u pitanju! Al surova realnost današnjice kao poraz... Kao mač u centar pulsa koji zakuca jače kad mi neko spomene moj grad. Realnost sa kojom se naš sport suočava!

Bijes... Al ne znam zbog koga... Zbog ljudi koji su dozvolili da naš spord prolazi kroz najveću krizu ikad... Ili zbog onih koji udaraju ograde i postavljaju granice u parku uu kom smo uvijek imali slobodu... Ljutnja možda što nemaju finansija za ono što je naša kultura, ili što imaju fiansija za guske i patke... Tuga što su ljudi u mom gradu izgubili svoje prioritete i zaboravili koliko je sport važniji od ograde, koliko je tradicija vrijednija od modernog doba... Sramota što u sportskom centru nema struje kad je u toku prvenstvo u kik boksu... Sramota što sve ono što su Pljevlja polako blijedi i nestaje...

Bol... Jer sve ono uz šta sam odrasla više nije tamo... Bol... jer sve ono što su Pljevlja značila polako postaje paučina... Jer to više nije onaj grad sa čaršijom i mirisom lipe, onaj grad koji je imao prvomajski uranak i odlazak na izvor Breznice uoči Đurđevdana... Jer to više nije dom kojem se rado vraćamo... To je ono mjesto od kojeg želimo da pobjegnemo...