...samo mi srce nemojte amputirati...

Vec dugo se vode neki tihi ratovi u pozadini mojih misli....

Sigurnost vs. Osmijeh?

Zadovoljstvo vs. Ispunjenost?

Zaštićenost vs. Opijenost?

Radost vs. LJubav?

Blagost vs. Strast?

Pamet vs.Srce?

Vječita bitka, u kojoj nema pobjednika... Nikad ga ne može biti... Obično te iskustvo  nauči da vjeruješ svom razumu jer tako manje znda za boli greška koju napraviš... Ali srce... taj šeret ti zna ipak oduzeti dah... Zna te oduševiti i baciti tako jako o tlo da se iscijepaš u milion dijelova, ali ti nije žao... Zna da te navede na najveće gluposti, zbog kojih ćeš se smijati kasnije... ali ti nije žao...

Postoji li ona tanka nit kojom možeš spojiti razum i srce? Da budu cjelina opet dvije potrpuno različite melodije jedne pjesme... ?

Kažu mi jedni, poslušaj razum šta ti kaže, i ja znam da su u pravu jer to je za moje dobro... Odavno sam naučila da su to bile pametne odluke i pružale su zadovoljstvo... Zadovoljstvo sigurnosti... Da je to tako trebalo da bude...

A srce se čuje glasnije i kaže POSLUŠAJ MENE!!!! U njegovo ime niko ne govori... Možda će da boli, zapravo, hoće sigurno... Poželjećeš da te nema, kajaćeš se... ali ono te najbolje poznaje... U njegovom ritmu svaki dan ti prolazi... Srce je ipak tvoje tiho ime, ono koje ispisuje sve tvoje stranice... Mnogo ljepše nego što će azum ikad moći...

I tako je ta borba između tvoja dva alter ega vječita, nikad ne prestaje... jedno kajanje ti ne gine, jedno pitanje će uvijek biti tu... ali davno sam naučila da se ne pitam "zašto" jer ima 1000 onih "zato"... Udahnem duboko i napravim korak...

Umjesto post skriptuma nekom tamo ko je preživio globalnu katastrofu pa se pita št asad da radi...Oslušni prijatelju samog sebe, jer niko ti ne može bolje pomoći... Kajanje je prirodna reakcija...

LAKI - sinonim za dobre ljude...

Čulo se za njega... Za malu mrvicu od 4 mjeseca, fatalnu ljudsku grešku... Pisala su o njemu sva udruženja za zaštitu životinja, oglasiše se neki dobri ljudi sa neke druge planete, oni sigurno ne žive ovde u ovom svijetu mržnje i zla... Oglasiše se ljudi koji žele da mu pruže ljubav, da ga liječe... Mali Laki, kome prvi mjeseci života nisu bili naklonjeni...






Našli smo ga u smeću... na istom groblju gdje su ga napustili sa nadom da će i njegove sićušne kosti tu da ostanu... Možda su ga ljudi napustili ali sreća nije... Borio se, samo on zna kako... Gladovao, ali borio se... Još uvijek osjećam njegove drhtaje u rukama, i njegov strah u očima kad sam ga uzela u naručje... Istina, nije bio baš reklama za parfem za pse ali šta drugo očekivati od mrvice koja je prepuštena na milost i nemilost sudbini... Srce je tuklo, puno straha...







Nije mu trebalo dugo da se smiri, da osjeti povjerenje prema ljudima koji su došli da ga izbave iz muke, da mu vrate sjaj u okice koje su bile vrata u nebo... Toliko snage i očaja u njima, toliko ljubavi, zahvalnosti, tuge i bola... Nakon terapije krenuo je u bolje sutra... U drugi grad, u drugu državu, daleko od ljudi koji su mu nanijeli zlo, ali nikad daleko od onih kojima je za svega par sati prirastao za srce...





Lakija čeka dug oporavak, u petak je prva operacija... Da li će njegova sudbina moći da utiče na ljude? Da li čovjek ikad može u sebi promijeniti onaj gen za uništavnje? Hajde da osakatimo sve što je lijepo, možda ćemo biti srećniji????? I onda, kad izgubimo sve što je vrijedno, zapitaćeš se čovječe, jel tvoja glupost ikad imala granice... Zažalićeš za jednom malom krznenom loptom koja te mogla voljeti bez rezerve, ispuniti tvoju samoću...

Jer Lakijev lavež koji mu vraća samopuzdanje meni vraća vjeru da još uvijek na planeti tumaraju dobri ljudi, samo su se malo izgubili... :) A ima ih... Zbog takvih vrijedi čekati novi dan... Sa takvim ljudima se vrijeti broiti za sve Lakije na planeti...

Ja nemam dva srca...jedno za ljubav... jedno za mržnju....

Malen i pun straha... Nepovjerljiv prema ljudima vjerovatno jer je toliko puta bio udaran i maltretiran.... Vjerovatno jer više pamti ljudske noge nego svoje... I nema nikog ko bi se borio za njega... NIkog ko bi mu dao glas, jer on svoj nema... Zauvijek obilježen zbog ljudske nepravde, zbog ljudskog nemara... Zbog ljudskog nesrca...

Istina, čovjek ne može sam sa sobom, ni sa ljudima a ne sa životinjama... Ali odakle tolika mržnja prema tim krznenim loptama? Odakle toliko bijesa prema njima? Ni prema kućnim ljubimcima nisu bolji a ne prema onima koji su prepušteni na milost i nemilost ulice...Ponekad u njima vidim svu onu napuštenu djecu, ostavljenu u sirotištima... Koliko tuge mora iamti u takvim očima kad se osjećaš odbačeno od svijeta i ostavljeno... nevoljeno...

Čovjek je definitivno najgore biće na planeti... Najveća katastrofa... Nisu sigurno životinje napravile ozonske rupe... Njima je dat bijes, a ljudima i razum i bijes... A šta bi se desilo tek kad bi životinje imale razum? Ko bi preživio u toj borbi?

I dok ga gledam kako prepun straha drhti, srce se steglo u olovne lance... Čovječe tvoja glupost je bezgranična... Nikad neću moći da shvatim ljude koji vrše nasilje nad životinjama... Nikad ih neću moći opravdati... Ni podržati... Jer ako ne možeš voljeti životinje kako možeš ljude? Kako možeš sam sebe?

P.S: Pas je slikan u Pljevljima, i nema donju vilicu. Star je oko 4 mjeseca, i neuhranjen. 

Ovo ni Marfi nije očekivao...

Krene loše ponekad... Dan za danom... Cijeli mjesec... Ljudi oko mene koji su mi dragi prolaze kroz najgore... Ili možda i od toga ima gore? Kreneš sa nervozom, počneš da se nerviraš, koža ti je tijesna, sve ti smeta... Želiš da pomogneš ali nemaš načina... Osim da budeš tu... Uho za slušanje, usne za ćutanje, rame za plakanje i dlan za smijanje... 

A ponekad je samo to i dovoljno... Ponekad je to više nego što ikad iko može da učini za tebe... Da znaš da je TAJ NEKO tu za tebe... da te podrži kad griješiš, da ti briše kišu s lica, da ga stomak zaboli od smijanja s tobom... Da ćuti pored tebe i da ti tako ispriča sve... da ti skrene misli pričom o vremenskoj prognozi samo da ne bi nastao haos u glavi... Da se ne bi prekinuo tamo gdje si najtanji... Da te ne ostavi samog sa sobom, jer... Sami sebi smo najveći prijatelji ali i najgori neprijatelji... I nimalo nije lako dobiti bitku sam sa sobom... Sa tobom ću se lako izboriti, reći ću ti da ćutiš, da me ostaviš na miru... Al ako me razumiješ nikad to nećeš uraditi... 

Ponekad, kad se nebo ruši iznad tebe, kad ti neko nedosotaje toliko da pucaš na svim šavovima i kad se svi temelji tvog bića ruše... Kad misliš da se cijeli svijet urotio protiv tebe i da za bolje nisi stvoren.... Uvijek se nađe onaj NEKO ko će preći kilometre za tebe, ko će te satima slušati dok pričaš, ko će te zagrliti najjače dok plačeš... Ko će biti tvoja duga posle kiše... Samo treba da pružiš dlan... Nije sramota tražiti podršku kad padaš, jer nismo rođeni da budemo sami... Sve ima svoju granicu, svoju mjeru... Pa i tvoja koža, ispod koje ne može stati sva bol i tuga svijeta, svi tvoji problemi i sva patnja... Na nekom mjestu će preliti i vjeruj mi, tad želiš da je neko uz tebe... Jer...

Ne može biti toliko loše koliko ja mogu imati dobre ljude uz sebe... Koliko ja mogu biti tu uz tebe...

Pada kiša, neka južna... I umjesto post skriptuma nekom klincu od 5 godina koji bez nadzora roditelja surfuje netom... Nemoj biti tužan, svaki dan se osmijehni jer možda će već sutra biti loše... A kako se s mrakom boriti nego... upališ svijeću 

Nabacim osmijeh i briga me....

U kom trenutku shvatiš koliko si jak? Da li je to onda kad izgubiš nekog kog voliš, kad te pobijede neke tuđe misli... Kad te prijatelji iznevjere? Porodica izda? Da liuopšte možeš biti toliko jak da prebrodiš uspravne glave, bez bola i bez suza? Da li postoji neko takav? Ko nikad nije pao... al skroz pao...

Ponekad ne znam šta može višre da zaboli... Izdaja, prevara, laž, odustajanje... dal lakše preživjeti fizičku bol il duševnu? Na današnji dan praštanja i žrtvovanja ja pokušavam da shvatim šta je to u ljudima što navodi da drugome zadaš bol... da ga iznevjeriš onda kad se oslanja na tebe... Šta je to što nas okreće jedne protiv drugih? Zloba, zavist, nemaština, neznanje ili je to jednostavno u strukturi gena?

Odbijam da budem takva... Odbijam da se uklopim u većinu, da pratim veće krdo... Imam svoj svijet, svoje navike, svoje prijatelje ne baš brojne ali ih imam... Imam uz sebe osobu koja mi je najveća podrška na svijetu, i kad griješim i kad padam... Imam ljude koji mi znaju uljepšati dan samo smajlijem iscrtanim na ekranu... Imam brata kojeg volim iznad svega, tetka sam jednom preslatkom čovečuljku... Nemam posao, nije mi tata 10-ti na spisku svjetskih bogataša... Al imam miran san i čist obraz...

Imam ponos s kojim mogu da kažem da sam pomogla... Da sam davala i kad ja nisam imala... Da sam bila rame za plakanje i dlan za smijanje... Mogu da kažem da sam sazrela u čovjeka koji nema predrasuda... Nije ovo hvaljenje i nije narcisiodnost... Ovo je sušta realnost... činjenično stanje stvari... Znam da ima ljudi koje sam povrijedila u trenucima kad sam izabrala sebe umjesto svijeta... Niko nije bez grijeha, laže ko kaže da jeste...

I na kraju, umjesto post skriptuma nekom ko zaluta... Ne činite zlo ljudima... Ne oduzimajte im ako već ne možete da im date... Nekome tako malo za sreću treba... Umjesto eura je i osmijeh ponekad dovoljan da nekom uljepšate dan... Zato danas jednog velikog smajlija na lice i izađi među ljude...

Binarni kod djetinjstva....

Sve bajke pocinju onom čuvenom rečenicom.... "Bilo jednom nekad davno...bla bla bla". Tako smo dorasli... Mi djeca iz osamdeset i neke.. U ulici tamo neke brigade... Dok smo preskakali drvene plotove, krili se po tuđim baštama dok smo igrali žmurke... Pričali smo bajke, igrali se klikera... Vjerovali u prve ljubavi... u druge... treće... U ljubav uopšte...

Mi djeca sa djetinjstvom iz devedesetih... Znali smo za ljubav, za držanje za ruke, za nekoliko ukradenih poljubaca ispod stare jabuke u sokaku... Voljeli smo... znali smo taj otkucaj srca... patili smo.... znali smo da ljubav zna i da zaboli, ali jbg, preležo se to, kao malo boginje, samo nemoj da češkaš da ne ostane ožiljak... Imali smo prijateljstva, oslonac... Poštovali smo mamino "Ne!" i tatino "Može sine..." Nalazili smo neki balans... sad su mnogi od te generacije svoji ljudi, roditelji, zaposleni ili besposleni... kako god...

Ja sam u tranziciji između dva doba... Onog praistorijskog i modernog.... Jer tako bi današnji klinac mogao opisati moje djetinjstvo i svoju eru tehnologije... Oni ne znaju za osluškivanje daha u mraku, ne znaj za igru sjenki na zidu kad nestane struje, ne znaju da ljubav znači mnogo više nego što je u stvari tih 5-6 slova otkucanih na ekranu... Ne znaju za udvaranje, za ruže... Šta su lajkovi naspram parčeta papira zakačenog na prozoru... Ili Inbox udvaranje naspram razglednice krišom provučene ispod vrata za Dan zaljubljenih...

Jel neko u međuvremenu smislio neku izmjenu u DNK sistemu il ja nisam baš programmirana za današnjicu? Koji je to binarni kod kojim možeš osjetiti podršku prijatelja, ili zagrljaj voljene osobe... jel ima takvo nešto za miris pečenog kestena kraj vatre, dok neko priča neku strašnu priču, a vani studenac sve zaledio? Jel postoji niz nula i jedinica za ukus kolača koji samo baka zna da napravi, jer samo ona može imati toliko ljubavi? Ne znate vi djeco kako je imati djetinjstvo...

Ponosna sam... Možda nisam imala sve što klinci danas imaju... Ali sam srećna jer i dalje imam čisto srce... što nije u njemu nikakav algoritam za život... I umjesto post skriptuma nekom roditelju koji možda zaluta čitajući ovo... Odvojite dijete od računara... Odvedite ga u park... nek se isprlja u pijesku... nek padne s tobogana pravo na dupe... Nek se ogrebe u nekom žbunu pokušavajući da pronađe puževu kućicu... Neka ih... Bar će imati žive uspomene... a ne binarni kod djetinjstva...

Nisam htjela da je napisem...ali sam morala... Jer jednostavno ne mogu da prebolim...

...Jednostavno mi fali... Nedostaje toliko da se svaki put srce iskida kad samo i pomislim... Na one tople oči pune ljubavi koje su me uvijek radosno čekale na samom ulazu... Koliko je samo čežnje bilo u njima kad bih odlazila i ostavljala ga samog... Satima...

Od prvog dana je bio razmaženko,  od prve noći je spavao uz mene... Sa svega 18 dana.... Buđenje na svaka 2h da bi jeo... na flašicu... mlijeko, med, plazma, AD kapi... i tako 4 mjeseca nespavanja zbog njega, ali mi nije žao... vraćao je nesebično svu pažnju svojim toplim pogledom... Svojim ummiljavanjem... svojom ljubavlju koju nije mogao da isfolira kao mi ljudi...

U mojim rukama je rekao svoje prvo Av... Smijem da garantujem da je bio najsrećniji pas u državi... mnoga djeca nisu imala djetinjstvo kao on... Toliko ljubavi neko nije osjetio za života koliko je on dobijao... Al je i vraćao duplo više... Ništa ne može da zamijeni njegovo tapkanje šapa po stanu, ni njihov miris... Ništa ne može da se poredi sa buđenjem u 6h ujutru da bi se zavukao pored mog stomaka... Zvzk njegovog disanja (čitaj - hrkanja), radost kad ide u šetnju...

Prevrunula sam 4 države kad je bio bolestan zahvaljujući crnogorskim veterinarima... Ljudi koji su bili oko mene mogli su da vide samo koliko smo oboje patili, koliko sam nemoćna bila da mu pomognem, a koliko je on bio u bolovima... Put do Ulcinja, 10 dana bolničkog liječenja, enormni račun... Al kad se opet zaletila njuškica u moju kosu, zdrava i vesela... Vrijedilo je svakog centa... Jer toliko ljubavi se niakd ne može kupiti... Ona bezrezervna, zbog koje se i na jačeg od sebne zaletio samo da me odbrani...

Na kraju, morali smo da se rastanemo... ne postoji dovoljno odbar razlog zbog kojeg sam morala da se odreknemmog malog Meda, ali znam da je sva moja duša otišla sa njim... da nema dana da ne pomislim na njega, kako je, dal je srećan... Još uvijek ponekad znam i da zaplačem za njim... zapravo, svaki put kad izgovorim njegovo ime... samo da ga jednom još zagrlim...

I na kraju... zbog čega želim ispričati priču? Zato jer smo mi ljudi nesposobni da volimo sa toliko iskrenosti,,, Jer kod nas postoje samo interesi, laži i podvale... Jer ne umijemo jedni sa drugima... ponekad ni sami sa sobom... Zato što ne umijemo da cijenimo ono što imamo... Psi su velika obaveza, ali još veći prijatelji... Meni moj prijatelj nedostaje ponekad do ludila... Znao je da me sluša, da me oraspoloži kad sam tužna, da me nasmije do suza sa svojim tupavm grimasama i akrobacijama... Bio je moj vjerni pratilac u šetnjama, i moj čuvar snova...

Zauvijek će ostati moj mali tupo tupavi, moja šunjalica...