Čulo se za njega... Za malu mrvicu od 4 mjeseca, fatalnu ljudsku grešku... Pisala su o njemu sva udruženja za zaštitu životinja, oglasiše se neki dobri ljudi sa neke druge planete, oni sigurno ne žive ovde u ovom svijetu mržnje i zla... Oglasiše se ljudi koji žele da mu pruže ljubav, da ga liječe... Mali Laki, kome prvi mjeseci života nisu bili naklonjeni...
Našli smo ga u smeću... na istom groblju gdje su ga napustili sa nadom da će i njegove sićušne kosti tu da ostanu... Možda su ga ljudi napustili ali sreća nije... Borio se, samo on zna kako... Gladovao, ali borio se... Još uvijek osjećam njegove drhtaje u rukama, i njegov strah u očima kad sam ga uzela u naručje... Istina, nije bio baš reklama za parfem za pse ali šta drugo očekivati od mrvice koja je prepuštena na milost i nemilost sudbini... Srce je tuklo, puno straha...
Nije mu trebalo dugo da se smiri, da osjeti povjerenje prema ljudima koji su došli da ga izbave iz muke, da mu vrate sjaj u okice koje su bile vrata u nebo... Toliko snage i očaja u njima, toliko ljubavi, zahvalnosti, tuge i bola... Nakon terapije krenuo je u bolje sutra... U drugi grad, u drugu državu, daleko od ljudi koji su mu nanijeli zlo, ali nikad daleko od onih kojima je za svega par sati prirastao za srce...Lakija čeka dug oporavak, u petak je prva operacija... Da li će njegova sudbina moći da utiče na ljude? Da li čovjek ikad može u sebi promijeniti onaj gen za uništavnje? Hajde da osakatimo sve što je lijepo, možda ćemo biti srećniji????? I onda, kad izgubimo sve što je vrijedno, zapitaćeš se čovječe, jel tvoja glupost ikad imala granice... Zažalićeš za jednom malom krznenom loptom koja te mogla voljeti bez rezerve, ispuniti tvoju samoću...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.