Crveno

Znaš onu crvenu kravatu koja stoji u mom ormaru,

potpuno tužna i neiskorišćena...

S kojom sam htjela da vežem svoje ruke uz tvoje,

svoje snove za tvoje...

S njom sam htjela srce da vežem,

strasno, perverzno, divlje...

Da se otima i vrišti dok ga svojim dlanovima smiruješ...

Bajke pred spavanje šapućeš...

Da je zagrizem dok mi tragove po leđima ostavljaš...

Sve sam to htjela...

I ona crna kravata, kupljena za poslovni izgled...

Crna suknja, da mi sputava korake,

i bijela košulja da prikrije golotinju...

I ništa ispod toga, osim sebe...

I kože moje prepune trnja...

I kravata..

Oko vrata da se zapetlja dok je stežeš...

Dok kidaš dio po dio kože i grizeš

Dok me s njom vežeš za sebe,

za svoje nemire, strahove ukroćene...

Ni to nisi umio...

Ne krivim te, kako si mogao da znaš...

Ni pertle nisi umio raspetljati a ne svoju dušu...

Još manje moju kosu umršenu na jastuku u zoru...

Razbacanu svuda po krevetu...

Sad možda nije ni važno...

Oblačim opet kostim žene i izlazim među svijet,

po malo pohabana na ivicama, nekako oštećena...

Nezakrpljena...

Istrošena nedostajanjem tebe,

i željom da stopala sputam i ruke svežem oko tvojih leđa...

Ispijena mrakom prepunim krika koji se odbijaju od zidove,

upijaju u poderotine na leđima...

U ugrize na butinama...

Koračam pomalo nesigurno

zbog želje da sve iskidam sa tebe zubima,

pod kožu da ti se zavučem i da se nastanim, kao parazit...

Kao neizostavnio dio tebe...

Da ti budeš moj kostim...

Da se u tebe obučem luda od ljubavi, i pobješnjela od strasti...

Da me zatvore u prvu ustanovu bez uspjeha da me obuzdaju...

Neće ni znati daje bila dovoljna samo crvena kravata...

I tvoj osmjeh...

Mjesec mi je

Mjesec mi je,

pun,

srce - prazno.

Ljubav - raspršila se na vjetru.

Poput prašine, prije nego je i počela.

Noći – hladne.

Krevet - tri broja veći pa spavam u svim pravcima,

prekrivača mi previše, smetaju mi tri jastuka,

smeta mi koža na tijelu, prepuna tvojih ugriza.

Smetaju mi snovi ispod prozora,

jedva čekaju da se ušunjaju u moju kosu,

da ne mogu ni na vjetru da ih izbacim iz sebe,

snovi ostaju snovi, ma koliko im puta udahnula život.

Umorila sam se od pokušaja da ti dokažem

da mogu biti sve što poželiš,

sve što si želio.

Umorila sam se od pokušaja da ti objasnim

da mogu biti sve što druge nisu.

Nadomjestiću sve što ti je ikad nedostajalo,

more u jednu kap skupiti, nebo na papiru crnom naslikati,

srce na dlanu pružiti, bez straha,

možeš ga zagristi, možeš ga zgaziti, nož u njega zariti,

nije važno.

Ne možeš ga slomiti,

to u svi prije tebe već uradili.

Na kraju, jedino ti ostaje voljeti,

posle svega, ljubav je ipak jedini lijek koji ti je potreban,jedini san,

ljubav i ja, to se ne može razdvojiti,

nisam ti ja od one berbe kad je grožđe bilo kiselo

toliko da trnu zubi od izdaje,

nisam od one sorte koja se može tek tako dati,

koliko da noć nije pusta,

ne mogu, ne želim,

Trebam više od pukog fizičkog dodira,

više od uzdaha, više od praznog poljupca.

Nisu ni svi poljupci isti, kažu lako je ljubiti,

treba osjetiti, srce u poljupce pretočiti.

Zato mi nedostaješ.

Ali ne brini, neću ti tragovima hoditi,

neću te tražiti, moliti da ostaneš, zidove ispred koraka graditi,

ne, nisam od te vrste, ne kaleme se ovakve kao ja.

Pusti, noćas mjesec mi je, pun,

pravi plimu nostalgije da mi tijelo prekrije

nadajući se daćeš shvatiti.

Ne brini, oseka će ubrzo.

Ništa vječno ne traje.

Anđeo bez krila

Uhvati me parče ludila na nedosanjanim snovima.

Uhvati i ne pušta

dok iz mene ne istrese i poslednje kapi tvojih očiju,

dok te svuda ne prospe po bijelim plahtama

koje mi se oko tijela uvijaju,

koje iza mene ostaju poput zmijske košuljice suve,

odbačene, poluotrovne.

Izliješ se iz mojih vena, gorčiš mi kožu,

svuda mi Čežnju ostavljaš

da izgorim u plamenu tvojih usana.

I onda, kad zora dođe, ti poput sjenke nestaješ,

u mračne uglove duše se sakriješ i grizeš,

nagrizaš poput korozije, nedostaješ,

jako mi nedostaješ, priznajem.

Možda nisam nikad prestala biti

nepopravljivo zaljubljena u tvoj osmijeh,

možda sam se svaki put iznova zaljubljivala,

možda mi i ne vjeruješ kad ti prećutim koliko mi fališ.

Ponekad se tako sama zagrlim,

skupim se u najmanji ugao kreveta

i zubima pokušavam da te strgnem sa kože,

da ti prste odlijepim sa mojih ramena,

Grizem, meso bih kidala, samo da te ne osjećam,

da ludilo sa sebe svučem poput stare iscijepane haljine,

one koju nikad nisam obukla za nas.

Znam da ne možeš razumjeti moje tamno jezero nostalgije u očima.

Ne možeš nikad shvatiti ni oluje koje bjesne u mojim prstima.

Nećeš mi nikad vjerovati

ako ti kažem da su ostale samo prazne špilje

po pukotinama srca.

Tamo ničeg osim tame nema.

To su moje odaje u kojima se krijem,

i poput iskonske žene po zidovima ti crtam putokaze,

krvlju pisane,

da me pronađeš, da me otkriješ, prisvojiš,

i nikad nikom ne prepustiš.

Možda se plašiš mog mraka

al kad bi znao da samo trebaš otvoriti srce,

vidjećeš da sve ove dane u stvari stojim baš tu, ispred tebe,

mahnito pružajući ruke samo da te dodirnem,

da ti kožu osjetim,

da u smiraj dana jednom u množnini osvanem.

Plašim se

Šta ti znaš o ludacima?

O onim kojima sam ja vezala ruke na leđa da ne grle?

Vezala im oči da ne prosipaju zvijezde,

usta zaglušila da ne ljube,

kožu trnjem prekrila da ne osjećaju dodire,

šta ti znaš o ludacima u meni

kojim sam srce izvadila, samo da ne drhte?

Ne smijem ih pustiti, nikad više.

Ne smijem im ruke osloboditi ni oči otkriti,

ne boje se oni, ja se bojim,

al nemoj me pitati nikad zašto.

Nemoj me pitati čega se plaši moja snaga.

Šta znaš ti o mojim bijesnim zverima požude

koje na lancima držim vezane?

Zašto ih mamiš,

zašto im šapućeš da pokidaju niti od paučine

kojim ih držim okovane?

Ne diraj mi moju stražu,

pusti ih nek se ugase vatre u njima.

Pusti ih da im se oči sklope, nek cvile,

nek zavijaju, samo da slobodu ne vide.

Ne smijem ih nikad više pustiti na svoje prerije da trče,

ne smijem im pustiti miris da ti osjete,

rastrgle bi te u svojoj strasti, u svojoj gladi.

Ne boje se moje zveri tebe, ja se bojim.

Šta znaš ti o suncokretima mojih emocija

kojima sam glave u zemlju spustila?

Latice pokidala i svu krv iz vena istočila,

da ih više nikad ne protoči žudnja,

da nikad više na vjetrovima od uzdaha ne drhte,

pusti ih, ne traži im da glave svoje dignu,

ne sijaj im svojim suncem jer,

ne boje se oni samo u jedno sunce gledati,

Ja se bojim.

Ne pitaj nikad zašto,

ne diraj,

prihvati kamen koji ti nudim, i ne traži ispod površine kapi krvi.

Ako mi srce počne kucati opet, bojim se.

Možda je bolje da odeš, da ostaviš mene sa mojim ludacima,

i mojim zverima i suncokretima tužnim,

Nije to zemlja za tebe,

to je moja pustinja.

Ne bojiš se ti,

ja se plašim.

Jastuk od trnja

Napravim glupost, možda čak i dvije,

osjetim trzavicu u srcu, počne se budala otimati u meni,

trzati i čupati rešetke u koje je zatvorena,

grize ludak da izađe napolje, hoće da te traži,

a ja ne dam, gasim požare, gušim jecaje,

zatrpavam blatom i prašinu prosipam samo da ga ugušim,

da ućuti, da mi ne odzvanjaš u glavi

kao najveća oluja usled proljeća,

puštam omiljenu stvar na najjače, samo da ne čujem glasove,

da ne čujem kako te doziva.

Nemaš ti pojma, srce moje, kako je sa tim ludakom se boriti.

Svaki dan.

Nemaš pojma koliko je teško obuzdati ga da ti ne potrči,

da te ne traži.

Moram da ga čuvam od bola, od tvog prezirnog osmijeha,

od tvog upitnog pogleda.

Moram da ga čuvam od tvojih oštrih riječi

da ga ne sasječeš kao mladi korov.

Ne znaš ti, ništa ti ne znaš.

Probudim se u sred noći.

Tražim te, ali samo zima pored mene leži,

na tvom jastuku od trnja.

Drži me čvrsto svojim hladnim prstima, do srca hoće da dođe,

da mog ludaka u meni ubije, ali još se ne dam.

Otimam se, bježim na drugu stranu kreveta,

pokrivam se, samo da na tebe ne mirišem.

Ponekad bih da pokleknem,

da joj se pustim da me upije u svoje zimske skute,

ali se u tom trenu sjetim tebe,

tvog blentavog smijeha i kolutanja očima,

sjetim se tvojih vrelih dlanova, i ustuknem.

Pomislim vrijedno je čekati te, vrijedno je boriti se.

I tako svako veče,

dok ti svoje požare postavljaš negdjegdje ti ni ime ne pamte.

Nemaš ti pojma milo moje.

Jutra su teža,

noćima nekako i izdahnem, potonem, al jutra,

kad trebam udisati vazduh za novi dan,

kad trebam izaći među ljude, izgledati srećno i zadovoljno,

kad trebam da te iz sebe evakuišem

da bih mogla da funkcionišem,

protivotrove pijem, kiselinom ti korijenje zalivam,

pokušavam da ti ludačke košulje navučem

samo da te u sebi obuzdam.

Priznajem, ne trudim se dovoljno.

Naselio si sve moje atome, u sebe me kao gusjenicu uvio

da se možda jednom rodim kao tvoja,

kao leptir kad udahne život svojim krilima,

pa bar i jedan dan živio, ali dan vrijedan življenja,

vrijedan postojanja.

Pokušam i ja nekad napraviti glupost,

otići u tuđe oči, lutati i praviti nered po tuđem srcu,

ali nema smisla.

Bar meni,

jer svuda samo ti mirišeš umjesto proljeća,

pa tako poludimo ja i moj ludak zajedno,

ne zna se ko je veća budala, ko će prije da ti piše,

a ti ne znaš da su moji stihovi svuda po svijetu rasuti

u ime tvojih očiju.

Ne znaš dušo, ništa ti ne znaš.

Nedostajanje IV

Nedostaješ mi, priznajem.

Više nego što bih smjela priznati.

Više nego što želim prihvatiti.

Više nego što mi smiješ nedostajati.

Već danima.

Od poslednjeg poziva i onog blesavog smijeha u ponoć

koji je odzvanjao u sobi koja je još pamtila vrisak.

I tvoje prijateljstvo koje si mi potvrdio.

I prigušenu želju koju sam osjetila.

Poželim se kao nekad zavući u tvoja ramena,

skupiti se uz tvoja leđa kao uz spas,

udahnuti te u krvotok i disati te

dok mi život ne iscuri kroz dlanove.

Poželim ponovo da budem zaljubljena u tebe preko glave,

iako možda nisam ni prestala biti.

Poželim da mi nedostaješ pa ti pišem,

Ćutim dok sričem slova,

dok ih krijem od tebe da ih ne nađeš, da te ne uplaše,

Uvijek ćeš mi mirisati na avgust,

na ljeto, na so u trepavicama.

Uvijek će mi nedostajati prvi poljubac sa rukom oko vrata

i drugom oko struka, filmski nestvaran,

Uvijek će mi nedostajati zore,

i ono što sam vidjela u tvojim zenicama

svaki put kad su ti oči gubile sjaj.

Ranjivi dječak željan zagrljaja, željan ljubavi, željan života.

Ja sam to umjela da vidim u tebi, a znaju li drugi?

Znaju li one kojima noćima plćaš račune?

Znaju li da osjete potrese kroz tvoju kožu

dok ti se muti vid od zagrljaja?

Znaju li da ćute kad treba da pustiš srce da trči?

Znaju li te čekati kao ja?

Biti glina koju vaješ svojim prstima,

dok ostavljaš otiske zuba na leđima,

Zna li iko biti ovako ludački zanesem tvojim uzdahom,

tvojim glasom, tvojim mirisom,

Ne mirisom parfema kojeg držiš kod ulaznih vrata.

Ne mirisom šampona koji stoji na trećoj polici.

Za mirisom muškarca koji jesi.

Ne brini, ne pišem o tebi.

Ne brini, tvoj mir je siguran u mojim redovima.

Tvoj led je okovan u mojim rukama.

Ne brini, ne pišem nikad o tebi.

Ne razmišljam o tebi.

Ne nedostaješ mi.

Zaista, samo mi je važno da budeš srećan,

da budeš potpun, da budeš živ, istinski živ.

Važno mi je da znam da si voljen,

više nego što bih ja mogla da te volim.

Ako te neko može voljeti tako.

Važno mi je, pa nema veze ako mi nedostaješ.

Uvijek ćeš. Ali to je moja stvar.