Wednesday, July 22, 2020

„Poslednji svedoci“, Svetlana Aleksijevič



Neko je jutro. Nisam mogla da spavam prethodne noći. Sigurno zbog punog mjeseca. Uvijek mi je mjesec. A i čitala sam do kasno. Čitam mnogo poslednje vrijeme. Pedeset knjiga do sada, za ovih sedam mjeseci. Čitam mnogo, ne samo zbog ljubavi prema knjigama, već zato jer tako prebacim se u neku drugu realnost. U drugi svijet.

A ovaj svijet ovde, postao je lud.

Rijetko imam priliku da razgovaram sa nekim o životu, o sreći, o ljubavi, o knjigama, o ljudima. O ljudskosti, da se ispravim. Rijetko kad imam priliku da razmijenim mišljenje a da se to ne pretvori u bitku riječima i dokazivanje ko je u pravu, i zašto je taj neko u pravu. I pustim ga da uvijek bude u pravu, jer nema smisla. Jer gotovo niko odavno ne čita knjige.

Mene su knjige vaspitale. One su me naučile šta je dobro a šta loše. One su mi bile moralni kompas. One su... Pa samo onaj ko čita može da razumije. I čitajući Poslednje Svedoke, ostala mi je knedla u grlu. Htjela sam da je ostavim toliko puta, jer to nije knjiga. To je djetinjstvo. To je ispovjest. To je nemir.

„Ja sam čovek bez detinjstva, umesto detinjstva imam rat.
Vasja, 4 godine“

Mnogi od nas su imali ratno djetinjstvo. Mi smo ta generacija koja je zapamtila tu nesreću. Možda ne na način kao što je to bio WWII ali zapamtili smo. I možda mi je zato ostala knedla u grlu. Jer danas se mlao zna cijeniti ovaj mir na nebu iznad glave. Malo se zna cijeniti pet pari patika, i pun ormar garderobe. Malo ta djeca danas znaju.

Svaki put napišem da ovo nije recenzija knjige. Ali jeste recenzija života. Recenzija emocija. I čitajući sjećanja te djece na WWII, djece koja su preživjela jedući travu, gledajući smrti, djece koja su danas ljudi sa strahovima, sa sjećanjima, ne mogu a da ne budem zahvalna na svemu što imam danas. Mi, koji smo generacija rata, još nismo shvatili koliko je mir dragocjen. Koliko je svaki udah dragocjen.

Istorija nas nije ničemu naučila. I dalje na istoriju gledamo kroz mržnju, osvetu, podjele. I dalje analiziramo ko je kome, ko je koga, ko je kako.Ništa nismo naučili kao čovječanstvo. A djetinjstvo tako brzo prestaje. Tako brzo nestaje. Djetinjstvo su bajke, i zagrljaji, i igre. Današnjoj djeci to je Youtube, spineri i nikakve drangulije. A djetinjstvo... Djetinjstvo su knjige. I Mali Princ.






No comments:

Post a Comment