Wednesday, July 22, 2020

Kad srca se razdvoje, koliko tišine ostaje?

Former West Hollywood girl Jeanine Lobell's pick from the W archive (2005).

Ljeto prolazi pored mene, kroz mene bolje rečeno, i gotovo da ga nisam osjetila ove godine. Sve je nekako usporeno, zamrznuto. Kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom upravljaču svijeta. Planovi i snovi, sve je u pripravnosti, ostavljeno sa strane da čeka novo jutro u kom neće biti ograničenja. Na maske sam naviknuta. Ljudi su ih nosili i ranije, samo su bile bolje ušivene u kožu. Sad bar ne mora niko da se isprazno smije. Sakriti smijeh iza plave medicinske maske, potpuno prirodna stvar.

Napravila sam svoj mali mir ovdje gdje sam došla. Nakon svih smrti i ruševina, bilo mi je potrebno da imam mir, da položim oružje, da skinem ordenje poraza i da legnem. Da usnim mirno, bez snova. Ponekad uspjevam u tome. Ponekad dugo ne mogu da zaspim. Ponekad pustim kočnice pa osjetim tu prazninu. Osjetim daljinu koja se naselila. Godine greški napravljenih, osuda, kajanja. Godine tuge i nerazumjevanja.

Kad primjetiš da se jedan svijet raspao? Da su veze koje su te spajale pokidane, da su jazevi nepremostivi? Možda kad među srcima vlada tišina, za ručkom ili uz kafu. Možda kad nemate šta da kažete jedno drugom jer ta tišina je već godinama prisutna toliko da je možeš čuti. Jer jedna strana je toliko ogrezla u patnju da ne umije da prihvati sreću i radost drugih. Jer jedna strana je toliko navikla na dramu da je zaboravila da se smije, da se raduje životu. Jer jedna strana je toliko navikla na trnje da ne bi primjetila ni cijeli bokor ruža da procvjeta.

I šta tu tražiti?

Kako ponovo povezati pokidane strune života, kad su tu godine tišine, kad tu gotovo nikad nije bilo blage riječi, kad su tu samo nijemi zvuci rezanja i ono malo povezanosti koja postoji. Kako prekinuti tišinu u kojoj nemaš šta da kažeš onoj drugoj strani jer sve je rečeno tim odsutnim izrazom lica.
A ja sam samo željela da se raduje, da se smije, da čujem njen smijeh kao nekad kad sam bila dijete.
Tuga nas je obje ubila, i tako nas razdvojila.

Ja danas ne umijem da ispričam svoje želje ovom ognjištu u kom mi je trnje prvi put niklo. Ne umijem da ispričam ni želje, ni sanje, nit umijem tugu da oplačem. Pokušala sam. Al zidovi čuju samo ono što oni žele, i tako i srce, svjesno je samo svoje boli. Ne znam kako da vratim osmijeh tim očima. Svaki pokušaj je kao da aktiviram uništenje. Kao da je smijeh jeres i grijeh protiv srca.

Rastuži me ponekad ta udaljenost, i želja da budem daleko. Rastuži me ta daljina koja se postavila između nas, između dva sprata, između srca. Jer jeste daljina. Nepremostiva. Jer neki ponori se ne mogu premostiti ako se jedna strana urušava.
Neki ljudi nikad neće shvatiti da su pogriješili. Ni da im je oprošteno.
Neki ljudi nikad neće razumjeti da je ponekad dovoljno samo pitati Kako si? Znaš, posle svega... Kako si?
Valjda tako to ide sa onima koji nisu naučili letjeti prije života. Sa onima koji su umrli prije nego su voljeli. Valjda ...

Ali tišina tako tužno zvuči.


No comments:

Post a Comment