Monday, May 25, 2020

Posle Zbogom, šta ostaje?

Ne mogu da spavam. Od januara. Ne mogu da spavam, ni da dišem, jer moram da se oprostim. Od Tate i od Prve Ljubavi. Čovjeka koji me dvadeset godina znao i volio cijelim bićem, i kojeg sam znala kao sebe. Ne mogu da spavam jer svakog dana zaplačem, i ako ne izbacim ovaj bijes, ovu tugu iz sebe, bojim se rasprsnuće mi se srce u grudima, a ono još uvijek kuca. Muči se, zapinje, ali kuca.

I sad, dok kucam ovo, ne mogu da zaustavim suze. Ne mogu da udahnem. Ne mogu da se pomjerim jer me bol prikuje i slike mi se ređaju pred očima. Ne mogu da spavam jer mi nedostaju obojica tako snažno da se bojim da ću se u kamen pretvoriti, da nikad više neću voljeti.

Ne znam kako da kažem da je u redu.
Ne znam kako da ne mislim.
Ne znam kako da ne boli.

Ljuta sam.
Ljuta sam jer su me obojica ostavili da se snalazim u ovom usranom svijetu.
Ljuta sam jer kad izađem iz ove pogane izolacije moram da odem zemlju da grlim, moram da odem da tati ispričam kako mi je bilo i kako sam ga trebala poslušati i ostati na zemlji. Da mu kažem koliko mi je nedostajao, i da su Bajrami nikakvi bez njega, i da je sve nekako prazno bez njeg.

Moram da odem kod Njegovih roditelja i kod Njega. Da mu kažem da mi je žao što nisam se jače borila i što mu nisam vjerovala kad mi je govorio da će me zauvijek voljeti. Da mu kažem da sam ga ipak svih ovih godina voljela i da nikad nisam bila srećnija nego kad sam bila s njim. Da mi je značilo više od svega što je došao na moju promociju knjige, da bude uz mene, iako je cijelu propustio ali došao je, makar i na kraju. Uvijek je kasnio.

Moram da mu kažem da je u redu, da ga nikad neću zaboraviti, i da ću narukvicu sa njegovim imenom zauvijek čuvati. Da je u redu što je pokušao biti srećan bez mene, jer tako sam ja tražila. Bila sam tako srećna zbog njega, što ga neko voli, što će imati ćerku. Bože, voljela bih da je upoznam jednog dana, da njega vidim u njoj. Da joj kažem kako je divan čovjek bio njen otac.

Ne mogu da spavam jer nisam imala šansu da se pozdravim sa Njim. Ne mogu da spavam jer su njih dvojica bili spona sa mojim životom i ne znam kako da postojim u svijetu u kom oni nisu. Ne znam kako da dođem kući a da Tata nije tamo. Ne znam kako da ne boli ova praznina koja je ostala i koja me svakog dana pritiska u grudima. Ne znam kako da...

Znam, moje su suze okov njihovim krilima.
Znam, moje su im suze ko kamenje ispod jastuka.
Znam, vrijeme će biti poput praha zaborava na mojim trepavicama i jednom, neće toliko boljeti, ali plašim se da ih vrijeme ne orgne iz mojih sjećanja, da ih zaboravim, da jedan dan preskočim a da ne pomislim na njih. I ne mogu da spavam.

Ne mogu ni da se oprostim. Ne mogu da kažem zbogom jer biće to zbogom i meni. Onom što sam bila dok su disali zajedno sa mnom. Jer to je kraj jedne ere mog života. Mislila sam da će bar On ostati prisutan, da će se naši klinci poznavati, da ćemo biti sretni zbog onog drugog i da ćemo nekkako uvijek u srcu ostati mi. Izgleda da sam sad samo ostala ja. I to me još više plaši. Da ću ostati toliko pohabana da neću umjeti da volim, da neću umjeti da vjerujem, da neću smjeti da dišem i spavam pored nekog ko me sigurno neće voljeti kao On, toliko da bi se i pod voz bacio da bi mene spasio. Plašim se da...

Ne umijem da zaustavim suze. Možda će same da presuše. Možda sad treba da živim za sve njih kojih nemam. Znam, oni će uvijek biti dio mene. Oni su duboko uklesani u moju krv, u moje sjećanje, u moje zenice. Dok mene ima i njih biće. Jer ne umiru naši voljeni, ne sasvim.
Znam, oni kroz naše oči gledaju i dio je njihove duše zauvijek vezan mornarskim čovorom sa našom.
Oni zapravo nikad i ne odlaze. Ne mogu da spavam jer plašim se da zakoračim u svijet bez njih. Plašim se da kažem zbogom. Šta ostaje posle toga? Šta počinje?


No comments:

Post a Comment

Put kojim se sve rijeđe ide

  Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala ...