Wednesday, July 22, 2020

„Poslednji svedoci“, Svetlana Aleksijevič



Neko je jutro. Nisam mogla da spavam prethodne noći. Sigurno zbog punog mjeseca. Uvijek mi je mjesec. A i čitala sam do kasno. Čitam mnogo poslednje vrijeme. Pedeset knjiga do sada, za ovih sedam mjeseci. Čitam mnogo, ne samo zbog ljubavi prema knjigama, već zato jer tako prebacim se u neku drugu realnost. U drugi svijet.

A ovaj svijet ovde, postao je lud.

Rijetko imam priliku da razgovaram sa nekim o životu, o sreći, o ljubavi, o knjigama, o ljudima. O ljudskosti, da se ispravim. Rijetko kad imam priliku da razmijenim mišljenje a da se to ne pretvori u bitku riječima i dokazivanje ko je u pravu, i zašto je taj neko u pravu. I pustim ga da uvijek bude u pravu, jer nema smisla. Jer gotovo niko odavno ne čita knjige.

Mene su knjige vaspitale. One su me naučile šta je dobro a šta loše. One su mi bile moralni kompas. One su... Pa samo onaj ko čita može da razumije. I čitajući Poslednje Svedoke, ostala mi je knedla u grlu. Htjela sam da je ostavim toliko puta, jer to nije knjiga. To je djetinjstvo. To je ispovjest. To je nemir.

Sunday, July 19, 2020

Smijem se, ali to ne znači da sam srećna


Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.

Thursday, July 9, 2020

Sad jedino u bluz vjerujem, čuda su istekla

Don't freak out if you haven't turned into a butterfly just yet!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We all need TIME to turn into our shiniest and most amazing self!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We are all just a work in progress! But you have to TRUST that all that work is going to pay off.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ Just deciding on who or what you want to be is a HUGE step towards becoming a conscious creator!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ So you don't have to FREAK OUT if you're not "finished" yet.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ It's all just a journey! So we might as well accept the ...


Preveče je i sjene su mi napravile zasjedu u stanu. Spremam večeru, u donjem sam vešu, pijem bijelo vino i slušam bluz. Kida me, po svim mojim nevidljivim nitima mi odzvanja melodija. Tražim se.

Previše se nerealnost dešava oko mene u poslednje vrijeme, ne samo u mojoj zemlji. Ne pišem o tome. Ne osjećam potrebu da pišem sve ono što su svi ostali već rekli, i ne isplati mi se da psujem. Lakše mi je da pustim bluz i zažmurim na svijet. Da otvorim dušu za ovaj moj, ranjav, kvrgav, izbrazdan. Da ga pomilujem. Da mu udahnem malo ljubavi, sopstvene infuzije osjećaja.

Jesam li se oporavila od svih stranputica, erupcija, odrona i korijena? Nisam.
Ovdje gdje sam, ne razumiju me. Pokušavaju da mi nametnu okove svakodnevnice, običnosti, pokušavaju da me strpaju u kalupe u kojim su i oni svi sami ležali dok od njih nije nastao obični svijet. Ne mogu. Ne razumiju da je meni potrebno više. Mojoj duši je potrebno više. I ne, ne pričam o stvarima, namještaju, cipelama i ostalim mantracima.

Friday, June 26, 2020

Hoću da se rodim ponovo...


Sutra mi je rođendan. Hoću da se rodim ponovo. Hoću da dišem ponovo čistim plućima i da gledm nebo novim očima. Hoću da mi srce bude neoštećeno životom i Balkanom, da budem opet nasmijana, da budem opet drug sa cvijećem i pčelama, da se ne plašim paukova. Hoću da budem živa još jednom.

Znaš, toliko puta u životu kažemo da okrećemo novu stranicu a u stvari samo zaglavimo na onoj istoj, sa novim pasusom, i velikim slovom. Ne počinjemo ništa ispočetka, samo se nadovezujemo na tri tačke ili zarez. Nastavljamo propale veze, brakove, loše poslove, loše porodične odnose. Mislimo da je lako prekinuti sve, podvući crtu, okrenuti leđa ali veoma često pogledamo iza sebe, preko leđa, okrenemo se i gotovo je. Na istom poglavlju, na istom mjestu padamo i uvijek se sve vrti u krug. I tako svake godine donosimo odluke, ređamo liste očekivanja, duvamo u maslačke i kažemo da se želje ne ostvaruju. Da je teško krenuti iznova, da te magneti prošlosti vuku unazad, izmišljamo hiljadu razloga zbog samo jednog – jer se plašimo.

Preživjela sam sve to.
Vraćala sam se u mazohistične veze jer sam se plašila bii sama, jer me niko nikad nije razumio.
Vraćala sam se u neke porodične drame iznova i iznova jer sam htjela biti dobra onima kojim nikad neću biti i koji su toliko duboko zagrizli u svoju ulogu da i ne vide radost kad im se gurne ispod nosa.
Vraćala sam se nekim prijateljstvima jer sam tu bila manje usamljena, jer sam voljela te prijatelje koji su me zaboravili tako lako, i koji su me još lakše ostavljali iza sebe zbog nekog novog prijateljstva, veze, posla, novca i ostalih prolaznih stvari.
Ostajala sam na lošim radnim mjestima jer je kriza, jer ekonomija stagnira, jer nadređeni ne usavršavaju ni sebe a ne još i mene, jer sam se plašila ovih mojih godina i okoline i pitanja. Jer sam se plašila svega.

Danas, svoja sam žena jer sam jednog dana rekla da je dosta. Jer nisam pristala na manje od sebe. Jer nisam mogla da napravim kompromis između svog života i ostatka svijeta. Rekla sam dosta i poslu, i usranim vezama, i površnim prijateljima, i životu na klimavim nogama.

Vidjela sam svijet. Djeliće njega bar. Oči su mi još gladne. Živjela sam. Jesam. I voljela sam. Živim bez pola srca i plućnog krila, i arterija, živim bez onih bitnih ljudi koji su bili moje srce, koji su sad fotografije i sjećanja i svijeće i molitve. Izgubila sam. Jesam. I zbog svega toga ne mogu da napravim kompromis sa životom i pristanem na manje od sebe. Neću.

Hoću da se rodim ponovo. Hoću da mi ovo što je preostalo od srca bude kolaž predivnih uspomena na smijeh, na snove, na knjige, na mačke, na one ljude koje ću sresti, na momente u kojima ću biti živa a ne nagrižena savješću i obavezom i svim onim što ne volim. Hoću da se smijem, i da ponovo budem svoja. Da budem sa ljudima koji će razumjeti, koji će voljeti, kojima je isto tako malo biti jednoličan. Jer život mora da bude više od toga. Ne želim da vjerujem u ove verzije koje mi svi podvaljuju kao najbolje, kao najvažnije, za život presudne odabire.

Odavno se ne plašim. Odavno sam strah ujela za ruku i stopila se sa usirenom krvi i ne plašim se. Ne plašim se govora, ni riječi, ni emocija, ni sebe, ni novih koraka. Ne plašim se novih znanja, poslova, prijatelja,puteva. Ne plaši me ni novi grad, ni stan, ni ljudi, ni izazovi.

Hoću opet da se sutra rodim. Da pokušavam. Da izazivam. Da gazim naprijed jer iza leđa više ništa nije ostalo. Osim ljubavi. Još me jedino plaši ta riječ, jer najskuplje me koštala, najviše me osakataila. Ali jednom... Jednom se neću plašiti.


Sunday, June 14, 2020

Poslednje Zbogom je najteže reći, ali nekad moraš


Pustiću je zadnji put namjerno, za nas. Za Istoriju koju smo ispisali, za ono što smo bili, za srce koje smo imali. Zadnji put ću u sebi ispjevušiti stihove i neću zaplakati.

„Dal si budna il sanjaš, imaš li pojma gdje sam sad,
Dal ti išta znači ako čuješ da dolazim u zabranjeni grad,
Da ti kažem da te Volim,
Zadnji put da izgovorim to...“


Došla sam ti danas, milo moje. Jesi li me čuo? Prišla sam onoj ulici kroz koju si me vodio za ruku, i ono mjesti gdje smo se poljubili sa šesnaest, i zapamtila sam put do kuće. Poznali me tvoji odmah. A kuća ista, ao da nikad nije prošlo skoro dvije decenije. Iste stepenice, strme i tvoja majka. I nas dvije.

I sve očekujem, sad ćeš ti sići niz stepenice, kao nekad, i bićemo opet djeca i neće proći godine bez nas. A evo danas, umjesto tebe, zagrlih ti majku, i suzama ti stope zalih. Nije me očekivala, nije vjerovala da sam došla. A morala sam, kako ne bih došla da vidim gdje spavaš? Jesi li me čuo?

Pričala mi je o tebi, i pokazivala slike koje sam znala napamet. I ja sam njoj pričala o tebi, o onom Tebi koji mi je pisao i koji me volio. I gledale smo slike, naše, poslednje. Ne brini, biće ona dobro. I ja ću biti. Moram. Dugujem nam toliko.

Došla sam ti danas. Jesi li osjetio moje korake tu, u tom vječnom snoviđenju? Jel ti zemlja došapnula da te volim, da sam te uvijek voljela i da nikad neću prestati. Da si bio ljubav za vijek vijekova, ona prva, ona zbog koje nikad više ne zavoliš pravo. Čekao si me u ovom životu sve ove godine, i uvijek sam izmicala za neki korak, za neku želju. Sad opet moraš da me čekaš, oprosti mi. Ali srešćemo se, obećavam ti. Možda ne sad, ali hoćemo.

Doći ću ti opet jednom. Da ti ispričam neke tajne, da hladnu zemlju pomilujem umjesto tvog obraza. Doći ću da ti majku opet obiđem, da zna da nisam zaboravila. Da nikad neću.

Hvala ti. Hvala ti što si bio najdivnija Prva ljubav koja je postojala, što si bio sve prvo u mom životu, što si bio najbolji drug, momak i muž, što si bio najveća tuga i što si prije svega bio čovjek na kojeg sam uvijek mogla računati. Hvala ti što me nikad nisi izdao sve ove godine i što si uvijek bio dio mog žviota, čak i kad su nas putevi i ljudi razdvajali.

Sad idem dalje kroz život. Bez pola srca i plućnog krila, potpuno porušena i detonirana, ali živa za nas oboje. Živjeću uprkos promaji koja me kida u gudima. Ne mogu ti obećati da ću biti srećna, ali pokušaću. Toliko mogu. Na kraju, u tome i jeste štos, konstantno pokušavati i ustajati i ne odustati. Zbog sebe, zbog uspomene na tebe, na ono što smo bili, i ono što smo propustili.

Volim te. Uvijek sam i uvijek ću.





Sad moram da pustim rijeku da teče. Makovi još cvjetaju milo moje. Lutke više nema. Sad je samo žena ostala.


Sunday, June 7, 2020

Oprostila sam sebi, tebi i životu


Bilo je nekih ljudi koji su me povrijedili. Neki riječima, neki djelima. Neki su me lomili kao suvo granje, neki se igrali mojim srcem kao da je od pamuka napravljeno. Možda sam olako vjerovala, možda sam mislila da ljudi su. Možda je trebalo da budem manje dijete, više zver, manje žena a više stijena. Možda je trebalo da se sačuvam u školjci od sanja, da čekam na princa kojeg sam sigurno jednom zgazila, misleći da je samo žaba na putu do odrastanja. Možda – ima hiljadu lica.

Pamtila sam udarce, i ogrebotine, razderotine i amputacije. Pamtila sam lomove, polupane prozore i detonacije. Pamtila sam sve što su mi drugi učinili a što je boljelo. I najmanju riječ, pogrešan uzdah, pamtila sam. Vjerovala sam da je do mene, da sam ja pogriješila, da sam ja sa felerom. A nisam bila. Samo sam imala srce, samo sam vjerovala u ljude u vrijeme kad se zveri kriju u koži ljudi. I jednog dana, odrasla sam i oprostila sam. Prestala sam da pamtim.

Oprostila sam da bih mogla ljepše da spavam, da bih mogla da dišem. Ne da bi se oni kitili oproštajem, već da bih ja mogla sebe da pogledam u ogledalo. Nositi teret na leđima i rane na duši je veliko breme. Kao da ti je vječito neki kamen na srcu, da te pritiska kad dišeš, žulja kad spavaš, smeta ti kad hodaš, nekako šepaš uvijek na jednu stranu. Nositi loša sjećanja i lizati svoje rane da ne zarastu, njegovati ih da te uvijek bole jer ne znaš kako da oprostiš nije ni za jednog čovjeka, a ponajmanje za ženu. Jer ne treba dušu kvariti mržnjom.

To jutro kad sam shvatila da moram da stanem ispred svojih stradanja, da ih pomilujem i oprostim sebi i svima je bilo jedno od ljepših. Bila je to najljepša stvar koju sam mogla da uradm za sebe. Vidiš, neko ode i kupi sebi cipele, ili ode napije se sa jaranima, a ja... Ja sam odabrala veliko spremanje duše.
Oprostila sam sebi sve što su zvali greškama, i ono što sam ja zvala promašajima.
Oprostila sam onima koji su mi srce slomili jer nisu znali da vole, i onima koji su mi dušu razreazali jer nisu znali prave riječi.
Oprostila sam za život, za ljubav, za tugu i napuštanja. Za snove pokidane, i poglede ljutnje.
Oprostila sam jer imaju neki zakoni i sile veće od mene koje nikad neće. Ko sam ja u ovom svemiru da se ljutim onda?

Srce polako zarasta. Dušu ušivam slobodom, lijepim riječima, smijehom i snovima. Nebom se ogrnem, odmahnem rukom i kažem da nije moja stvar to što u vijestima kažu. Ja imam neke svoje puteve kojim se više ne plašim da koračam. Imam neke svoje sanje kojima se igram kao da sam opet ona trogodišnja klinka. Imam trepavice u kojima rastu želje, i sazvežđe iscrtano na rukama. I imam srce čovjeka. Na njega sam najviše ponosna. Oprostila sam. A ti?


Friday, June 5, 2020

Nakon svega, ostao je samo brod u boci




I tako sam još jednom se spakovala i otišla. Htjela sam da iza sebe ostavim groblje, i tugu, i majku, i sve što me slomilo tih dana očeve bolesti i njegove smrti. Htjela sam da zaboravim bolnice, starhove, suze, poslednje „Volim te“, vrisak. Bila sam polomljena i trebao mi je bijeg od stvarnosti, od činjenice da tate više nema. Eto, zato sam otišla ponovo na brod.

Iako je svijet bio na početku zaraze koronom, nisam se plašila. Vjerovala sam tada, a i sad, da je to i dalje vrius sa kojim se susrećemo gotovo svake sezone. Htjela sam da se utopim u 12h rada, u lukama, u ljudima, da ne mislim i da ne vidim njegovo lice pred očima iako me stalno pratilo, svakog momenta kad bih sklopila oči bile su njegove izgbljene oči ispred mene, i čula sam njegov glas, i pekle su me suze kao kiselinu da sam po srcu prolivala. Htjela sam otići od svega, možda ponajviše od sebe. Od porušene veze nakon dvije godine, otkrivenih laži, od odgovornosti. Od razočarenja, od činjenice da više nisam klinka, i da sam sama. Da sam uvijek bila sama. Htjela sam, kažem, najviše od sebe da pobjegnem, ali srećan je onaj ko je u tome uspio.

I tako, aerodromi su se mijenjali. Beč, Čikago, Hjuston, New Orleans. Cijeli proces ponovnog ukrcaja bio je napet, i dug, ali ipak, radovala sam se poslu, radovala sam se gostima, i možda najviše od svega – zaboravu. Ti prvi dani su bili jedini u cijeloj tužnoj epizodi života da nisam mislila na oca. Da me nije peklo nedostajanje. I vrijeme je prolazilo. Samo tih par dana, za koje sam bila zahvalna. Već pri kraju tog kruza objavljeno je da kompanija zaustavlja rad na mjesec dana. Zbog korone. To je značilo samo jedno – kraće radno vrijeme, i boravak u luci. Vlasti nam nisu dale da izađemo s broda zbog mogućnosti zaraze. Virus je pokosio pola svijeta, ljudi su umirali, a mi smo se našli tu, zarobljeni na Misisipiju. Kao da smo iskočili iz neke od knjiga o Tomi Sojeru.

U početku, nije mi to teško palo. Odvojenost od svijeta, panika, svjetsko ludilo, teorije zavjere i sl. Mi smo se našli u balonu sapunice, dovoljno sigurnom da nas zaštiti od vijesti, od loših vibracija, i nismo se nadali da će se jedna lijepa avanturica pretvoriti u horor film. U početku nije ni bilo loše biti tu, sa svojom ekipom, sa ljudima koji su polako postali porodica, prijatelji. Imali smo svoje mjesto u baru, imali smo svoje omiljeno piće, i sve je bilo u redu. Čekali smo, nismo marili. Htjeli smo tu ostati. Nas hiljade je ostalo na brodovima širom svijeta. Tu gdje smo se mi našli svijet je drugačiji. Tu gdje smo ostali sve smo bili jedni drugima pa makar se i mrzili, ali radili smo zajedno, disali smo zajedno i još ako se ne bi nasmijali šta bi bilo od nas. Nas hiljade je ostalo odvojeno od svojih života, u karantinu duše, sa molitvom da to globalno ludilo stane

Vidiš, lako je drugima suditi. Reći će mnogi da pričam gluposti, da nije trebalo uopšte da odem, ali malo ko je razumio moje razloge, i zbog toga se nikad nisam ljutila. Možda je trebalo da ostanem kući. Možda nije trebalo da dižem hajku, možda nije trebalo da pišem o svojim osjećanjima ali pisanje je odlična terapija, i kad misliš da nemaš kome da ispričaš sav onaj teret na leđima, papir će uvijek nijemo saslušati sve i izgoriti u plamenu zaborava. Papir je oduvijek sve trpio vijekovima.

Nisam se plašila, u toj izolaciji, nisam ni vjerovala da će se jedan mjesec produžiti na skoro tri. Niko nije. Živjeli smo dan po dan, jedni drugima podmetali leđa za predah i bili smo sretni. Ja sam ipak svakog dana otplakala za tatom. Postoji cijela jedna istorija o meni i njemu, i imala sam previše slobodnog vremena i misli su dolazile i odlazile. I baš na taj isti dan, kad je tati bilo dva mjeseca, dobila sam poruku da je i On umro. Moja Prva Ljubav. Čovjek koji me dvadeset godina volio. Čovjek kojeg ću cijelog života voljeti. Ostale su slike, pisma, i pjesme. Bio je ljubav mog života, moja tajna zakopana, prva ljubav, najbolji drug, prvi poljubac, bio je radost i najveća tuga. On je bio onaj koji je skakao pod voz za mene, bio je radost svaki put kad bi se sreli, peroni su pričali o nama i bili smo Ljubav o kojoj su pričali i u čije su ime svi pjevali jedne davne godine, a danas je Onaj Kog Nema. Danas je onaj za kog ću paliti svijeće, čiju sliku nosim u novčaniku pored Tatine, i ostaće ljubav mog života.

Rekao mi je u zadnjem razgovoru da je sretan, da će biti otac, i bila sam tako sretna zbog njega. Toliko mi je njegova sreća bila važna da nisam htjela da mu javim nijednu lošu vijest od mene. Mi smo bili nešto što niko neće razumjeti, osim onih koji su imali tu neku prvu ljubav koja ih je označila za cijeli život. I ne znam kako ću postojati i disati sad u svijetu u kom on nije. Sve ove godine koje su prošle bez nas, a mnogo ih je, sve te godine u kojim me čekao, dok nisam otišla, izgubile su smisao. A makovi će rasti...i više me niko neće lutkom zvati. Bila sam izolovana od svega osim od sebe. Kako sam samo plakala.

Na ulicama oko nas nije bilo nikoga. Silent Hill savremenog svijeta. Još se poneko smijao. I to je dosadilo. Optimizam je prerastao dječije boginje. Izolacija života. Reset za snove kojih nema. Oni koji su umjeli molili su se svojim bogovima i herojima. Ja sam ćutala. Zaronila bih u sebe. Obećavala sam kako ću sutra, kad prođe ova kataklizma, da odjebem sve, spakujem ovo što je ostalo od duše i da odem da lutam. Da živim. Mada ne znam šta to znači. Svima je smisao drugačiji. Neka, ćutaću. Za sad je i to dovoljno. Možda se i pomolim. Nekom. Nečemu.

Čekali smo tako u New Orleansu, cijelih 48 dana. Čekali smo, dobijali šture odgovore, slušali zabrane koje su izricane za brodove, kao da smo mi koji tu radimo pošast svijeta. Bili smo odignuti od zemlje da je pod stopalima ne osjećamo, srcem bliže nebu. Držali smo se Olivera i Gibonija, i onoga što je još ostalo u nama od radosti. Držali smo se snova i želja i nadali smo se da ćemo zaploviti još jednom. Nadali smo se da su kući svi dobro.

Kontam, sve je to bolja sigurnost od aerodroma i letova, i nismo pričali o tome kako bi bilo da nas pošalju kućama. Pretvarali smo se da nam je sve sjajno, da uživamo u hrani i vinu, da nam je ok svako veče se družiti i plesati. I niko nije govorio šta je u srcu. Tu škrinju svi smo čuvali samo za sebe. Bez obzira što sam zvala kući često, zamislila bih ih sve. Majku što sama je ostala u avetinjski praznoj kući. Sestru i klinca kojem je djetinjstvo počelo smrtonosnim virusom. Zamislila bih onu gomilu zemlje u kojoj mi je srce ostalo. Koliko porodica je imalo tamo kod nas koji su imali po jedno parče srca zaglavljeno na nekom brodu, i strepili su za nas...

A mi smo bili na Misispiju i moram ti reći, predivan je. Prljav ali predivan. Gledala bih dugo remorkere kako vuku kargo, i uvijek bih se sjetila crtaća o malom remorkeru i čula bih ono "Hoćeš li ikad odrasti mali veseljače". Evo me, upala sam direktno u taj crtać. U taj izlazak sunca. Pomislila bih koliko li sad ljudi tamo čita knjige koje su bile zaboravljene, koliko njih sad drži za ruku voljeno biće, koliko njih sad zapravo sagledava život i da li je iko shvatio da je vrijeme početi koristiti one kristalne čaše iz vitrine...

Tad smo još tamo bili sigurni, u New Orleansu. Tad je Misisipi bio najljepši dom koji imam. Ti ljudi koje sam srela, bili su ono sidro koje te drži u oluji da ne potoneš, jer nikog drugog nisam imala. Jer niko moj nije bio tu da me zagrli. I pisala sam. Ono što mnogi nisu imali hraborsti da kažu. Hrabrost me uvijek koštala, ta sposobnost da isučem papirni mač i da se zaletim na vjetrenjaču.

Obećali su nam Evropu. Kartu za kući. Kako su nas divno lagali. Promijenili smo brod. Skupio se Balkan. Srce mi se raskomadalo. Jer ostali su komadi tamo, u toj prvoj luci. Ostali su oni komadi kući, zakopani, i ove krhotine koje sam ponijela sa sobom. Vidiš, nikad to nije bio strah od virusa. Bio je to strah od nove detonacije. Bila je to potreba da budem na zemlji, da budem u svojoj šumi koja me liječila, da ponovo osjetim ukus svežih jagoda, da ponovo gnjavim ulične mačke, da vidim Laza, uličnog psa iz moje čaršije. Da vidim one kod kuće koji su mi ostali. Znaš, kad radiš na tom kruzeru, imaš neku svrhu, imaš cilj, ne osjetiš kad dani prođu, istope ti se zenice u lukama i sanjaš snove u koferima. Ta izolacija, bilo je to psihološko ratište.

Sastavljenu su me držali ljudi koje sam grčevito držala i koje sam svakog dana grlila, ne zato jer sam razmažena i jer mi je trebala pažnja, već zato jer su me ti zagrljaji čuvali od nemani bola. Jer su zagrljaji najbolji anestetici za dušu. To su one zakrpe koje sam tražila tako dugo. Sedamdeset dana. Toliko je trajalo. Jesam li izgubila posao nakon što sam tražila pomoć medija da nas neko čuje, da nas neko izvuče odatle, nakon desetak samoubistava širom kruzerske flote? Možda jesam. Jel se kajem? Ne. Jer me na granici moje zemlje sačekao najljepši žuti mačak, i jer su odmah nakon mene pošli i svi moji. Jer možda je moj papirni mač pobjedio jednu vetrenjaču. Poslova ima. Iskrenosi i hrabrosti, nažalost nema.

Gdje sam sad? Prošla sam karantin, u svojoj zemlji, ponovo slobodna da zagrlim svijet. Prošla sam tu zaključanost u par kvadrata, i spremna sam. Otklopila sam se od svijeta, od navika, ali ne i od života. Poći ću da kažem zbogom mojoj ljubavi, da zemlju pomilujem umjesto obraza. I vratiću se sebi. Svojoj zakrpljenoj duši. Prošlo je dugo vremena. Vrijeme je sebi sebe da vratim.

Nasmijem se za sjećanja. Nasmijem se na uspomene koje imam i one koje će mi ostati posle ovog boravka ni na nebu ni na zemlji. Nikad više nisam željela biti slobodna, sad kad mi je sloboda uskraćena. Možda mnogi neće naučiti ništa iz ovog, možda će kad svijet bude siguran opet nastaviti tamo gdje su stali sa svojom bahatošću i otrovnom krvi, možda će još više početi da gomilaju stvari. Da se plaše dodirnuti drugo ljudsko biće. Da se plaše zagrljaja. Ne znam, ali u meni će i dalje ostati moja bašta u glavi, i moji snovi načeti, prerano istrgnuti. I dalje ću da vjerujem da postoji bajka i živjeću je po svojim mjerilima. Možda ću nekad opet voljeti, možda će ova ravna linija u grudima jednom ponovo zalupati ritmom ljubavi, možda se iza osmijeha neće kriti strah. Možda ću konačno poći u Škotsku, Grčku, Pariz i Rim... Možda ćemo konačno posle svega početi da živimo.