Friday, April 28, 2017

Sve ređe se usuđujem da zaronim u sebe... Jer tamo zagluvim...

Sretneš nekog slučajno. 
Izblamiraš se sam, ili te možda pas obruka, možda te namjerno povede neka nevidljiva ruka ka tom parkingu. Sretneš i hipnotišeš se. 
Ne znaš ni kad si pristao da piješ bijelo vino ni kad si počeo jesti jagode, a ono već si poljubljen, i zgrče ti se prsti na nogama i trnu ti zubi. 
U očima ti sija neonski znak i iznad glave umjesto oreola piše "Bježi". 
Bježi u mrak. Zgrabi to malo što je ostalo od tebe, strpaj u džak, baci u podrum, ugasi svijeće i ćuti. 
Bježi. 

Minirano je to polje, minirane su te zamke, nastradćeš a ni osjetiti nećeš. Nema mape, nema uputusva, i nema nazad. Kad zakoračiš jednom na obrušenu zemlju sve što možeš jeste da balansiraš stopalima i nadaš se da nećeš nagaziti na meko tlo i propasti. Ponovo. Bez krila, jer nisu u upotrebi. Stoje okačena na ulazu u stan, sa desne strane. Služe za ponekad obrisati prašinu sa tijela. I ne pomišljaš da ih uzmeš i možda da poletiš. 

Ne vjeruješ u slučajnosti. Ne vjeruješ u letove. I ne vjeruješ da može taj bezdan u tebi da se zatrpa. Srodna duša? Kako da znaš? Ne možeš nekom na parkingu otvoriti grudi, rascijepati košulju i početi da njuškaš i čačkaš tražeći znake prepoznavanja. Kako da znaš dođavola? Gdje se to osjeti? U koštanoj srži, u malom prstu, među trepavicama? Gdje ti ugrade taj kod raspoznavanja? Ja samo osjećam paniku kako odzvanja mojim prazninama. I potrebu da pobjegnem. Da se zavežem lancima za zid, da se upakujem u kartonski paket, da usta zalijepim i da ćutim. Hoću li tako biti sigurna? 

Gledaš čovjeka i u njemu ne vidiš ništa loše. 
Vidiš nekog ko je možda lud kao ti, iako se ti kriješ u kostimu dobrote. 
Vidiš nekog ko ne gubi vrijeme, iako je tvoje razbacano na nedostajanje i nesanicu. 
Vidiš nekog ko se ne plaši tvoje snage, ko te ćuti i procjenjuje, iako si ti zamršena u sopstvene snove, i ne možeš sakriti emociju ni strast ni magnetizam, ni sebe više ne umiješ kamuflirati u svijet. Zaražena iskrenošću i trapavošću. 
Vidiš nekog priordnog, i običnog a opet sve u tebi vrišti i ide ka nazad, kao u usporenom filmu. 
Ne znam kako vi osjećate, i kako vi pobjegnete. Miniraš li se željom? Lažeš li sebe da možeš sam? Da si srećan sam? 
Moj mali kaktus je sveo, obrastao u čičak i trn. Potpuno zakržljala zemlja, i nerodna. A opet je vazduh zamirisao na procvat nevolje.

Stojim i dalje vezana za stopalo. Ponekad sjednem na sasušenu zemlju, i dišem. Ne vjerujem u slučajnosti.  Vjerujem u ovo što odzvanja u meni. Nije ljubav nikad bila moj problem. Ni igra. Ni ples. Problem mi je što ne znam gdje su mi ključevi od sebe. 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.