Ja još uvijek umijem da poljubim nebo

Ućutala sam se. Zbog kiše. Zbog datuma. Zbog godine. Vidiš kako mi je lako da nađem izgovor za sve. Kao da mi je ikad bilo teško naći izgovor za živjeti. Za voljeti. Sad je strah u trendu. Ponovo se plašim. Pokušala sam toliko puta. Možda zaista ne umijem voljeti. Možda zaista očekujem previše. Kako da znam da je previše? Kako da znam koliko neko može da ti pruži? Koliko hoće da se da? Ima li neki tajni znak?

Umorile su me otrcane fraze, i tehnologija koja nas je sve zbližila a puno više razdvojila. I ta savremenost, ravnopravnost, ta jednakost sa muškarcima. Umorila su me dokazivanja drugima, i objašnjavanja zašto ne puštam ljude da mi priđu. Ljude puštam, ne i zveri. Kako da dozvolim opet da me rastrgnu? Ja još u sunce gledam i radujem se kad duga zaiskri na nebu, i još uvijek brojim zvijezde i sanjam. Ne znam kako da budem drugačija. Ne znam kako da budem kao ostali ljudi. Ni oni ne umiju da budu kao ja.

Još uvijek zaneseno lutam i sanjam. Još uvijek volim ničije pse. Još uvijek čitam i pišem. Meni je tako jednostavno reći "Idemo...". Drugi moraju da igraju igrice, da se testiraju, da se probaju, da traže sniženja i rasprodaje. Zakomplikovali su sve što je lijepo i napravili od toga strategiju i biznis. Ne umijem da se snađem. I izgubila sam se. I podigla zidove. Minirala puteve iza sebe. Da li je moguće da je romantika zbrisala iz grada, da je možda negdje usput umrla, sama, u prašini, pored puta? Da li je moguće da smo svi toliko polupani da smo zaboravili i kako je izgledala? Pamtiš li je ti?

Potpuno odrvenili, okamenjenih emocija, koračamo kroz ovaj život trošeći ga na provode, alkohol, zadimljene kafane, i kupovinu stvari koje nam nisu potrebne. Trošimo se na pogrešne ljude dok nam oni pravi ostaju željni pažnje. Trošimo dane i godine i uvijek "Imamo još vremena" sve dok ga ne bude bilo i već smo u nekom staračkom domu, ostavljeni od ostatka svijeta. Zamijeniće nas neke nove generacije koje smo sami odgajili, praznije i hladnije od nas samih. I kad budemo prah, neće biti važno što smo imali original cipele i gomilu nakita. Kome će to da pripadne? Ja ću moje knjige u nasledstvo da dam, ali kome ćeš ti iznošeni par cipela u kojima si đuskala do zore, i tu Armani košulju u kojoj si nekad tako dobro izgledao? Da li je to bilo važnije od držanja za ruke, od zagrljaja, od topline tijela, od plesa? 

Plašim se. Priznajem ti, zaista se plašim biti u blizini ljudi. Tražim skrivene poruke iza riječi, analiziram rečenice, pokrete, poglede. Sve rastavim u komadiće i pod mikroskopom moram da pregledam. Nestalo je spontanosti, i nestalo je želje da budem živa. Jer se plašim da će mi neko opet otkinuti parče srca, i odnijeti ga sa sobom i nikad se neće vratiti. Plaše me i oni kojima sama dam parče, i nikad mi ga ne vrate. Plaše me ovi grabljivci i krvoločne zveri od ljudi da nisam sigurna da smijem ikad više i pomisliti da volim. Da li postoje oni koji nisu zaraženi ovim ludilom? Postoje li oni koji romantiku održavaju na aparatima reanimirajući je poezijom, i nježnošću? Bojim se... Bojim se da ću i ja izumrijeti poput nje i neće imati ko da me spasi, neće imati ko da me ljubavlju vrati u život. Da li je to uopšte moguće?

Ne umijem voditi pregovore, i ne umijem praviti ugovore, i ne znam kako da pristanem da se uklopim u ovaj sumanuti svijet nastanjen predatorima. 

Ja još uvijek zvijezdama šapućem snove, i golicam ih maštom u toplim noćima, ali zna li još neko to? 

Zna li još neko da šeta bosonog po travi? 

Da pjeva radostan, da voli do iznemoglosti, da leži na krevetu i zamišlja nebo i crta sazvežđa po leđima... 

Zna li još neko da bude živ?