Siba me nebo bicem oluje, al' jos se ne dam i jos me ima

Nema većeg ni boljeg učitelja od života i životnih prilika. Velika većina stvari je posledica mojih izbora i mojih odluka. Ono što su roditelji odabrali za mene ne mora biti moj put. Nikad i nije bio. Ispunila sam njihove želje, osim one da se srećno udam i svijem gnijezdo, ali sve ostale jesam. Bila sam odličan đak, student generacije, samostalna žena, nezavisna, voljela i bila voljena, pomogla koliko sam umjela i nikad nisam okrenula leđa kad je bilo potrebno. Sve ostalo sam sama odabrala da uradim i budem. 

Kad dođeš na ovaj svijet sve čemu te uče jesu bajke Andersena. Učiš da čitaš i pišeš, da računaš, učiš istoriju, geografiju, biologiju... Ali ipak tvrdim da je život najbolji učitelj. Jer on nije poput bajki. Sami učimo kako se grade prijateljstva, mnoga i sami srušimo. Sami učimo kako se voli, i kako se gubi. Ne mogu nas naučiti kako se liječi slomljeno srce. Kažu svi da treba vremena za to, ali nije tačno, i oni to znaju. To je samo utješna misao i nada, nada da će sutra biti bolje i manje će boljeti. Slomljeno srce se liječi ljubavlju i to je za mene, jedina istina. Dok ne naučiš da na ovom svijetu niko nema posjedovni list na tvoje srce, i da niko nikom ne može pripadati potpuno. Dok ne naučiš da moraš prvo biti svoj, pa onda tuđi. Dok ne naučiš da se srce ne može slomiti, da je ono stvoreno da se daje, da je to nepresušni izvor radosti jer samo dok dajemo ljubav možemo je i dobiti. Nije važno da li je poklanjaš mački, djetetu, roditeljima, partneru/ki... To je ljubav. To se voli. To se daje. sa njom se razbacuje kao da imaš milion dolara. 

Razočarenja bole. Očekivanja koja se nisu ostvarila. Ali odakle mi pravo da išta očekujem od drugih ljudi? Zašto bih očekivala? Ljudi su onakvi kakvi jesu i moja očekivanja ih neće učiniti boljim ni gorim. Zato sam prestala očekivati da budu fer, da budu iskreni, da budu ovakvi ili onakvi. Prihavtam ih onakve kakvi jesu i jedino što mogu očekivati je da me pozitivno iznenade. Sve ostalo je već viđeno. Svako ima vremenski ograničenu ulogu u mom životu i kad tad, to vrijeme će isteći. Čak i moje vrijeme sa mnom ističe. 

Nisu nas učili ni kako da živiš sam. Bar mene nisu. Učila sam sama. Ne zato jer sam željela biti samostalna i otrgnuta iz sigurnog gdnijezda. Ne zato jer sam bila buntovnik. To je bio jedini izbor koji sam imala. I više puta sam bila gladna nego sita, i više puta su mi noge bile mokre od kiše jer mi čizme propuštaju, i više puta mi je bilo hladno, i nisam imala novca, ali sam istrajala u svemu tome. Tako me život učio. To su bile lekcije za koje me niko nije mogao spremiti unaprijed. Toga nema u bajkama. Meni nije servirano ništa na porcelanskim tanjirima, nije mi poklonjen auto za rođendan, ni stan, ni zlatni lanac. I ponosna sam na to, jer danas sam ono što jesam zbog svih ne-poklona. 

Dok sam bila dijete svaku moju bolest je mama sa mnom preležala. Ona mi je skidala temperaturu rakijom i oblogama, ona mi je donosila da jedem kad sam ležala u bolnici, i ona je plakala za mnom kad sam ostajala na odeljenju KBC. Kad sam ostala sama u tuđem gradu, sama sam stavljala obloge za temperaturu, i niko me nije vodio u hitnu. Brinula sam i kad sam bila na operacijama i kad sam bila ozbiljnije bolesna. I tad me život učio da slušam svoje tijelo, da ga pazim jer to je jedina zemlja u kojoj živim i koju posjedujem. Učio me da donosim zdravije odluke i da se nikad ne predam. Danas živim sa dijagnozama, i prkosim im svakog dana. 

Ostala sam željna roditelja, i njihove pažnje. I sestre i njenog sina. I možda nekih prijatelja koji su ostali iza mene. Ostala sam uskraćena za mnoga prijateljstva jer mi je bilo važnije da imam hranu za mačke nego novac za izalzak u klub, i bilo mi je važnije da platim račune nego garderobu, ali hej... To me život učio kako da cijenim ljude zbog onog što jesu a ne zbog onog što imaju. Ostala sam uskraćena za porodična okupljanja, rođendane i Bajrame, za iftare i obilazak prijatelja za Božić, ali to me život učio da oni koje voliš uvijek stanuju u tebi. Uvijek su sa tobom. I svaki trenutak koji provedeš s njima je važniji od bilo kakvog površnog poznanstva u klubu. 

Mrzila sam kako su ljudi, pa i oni najbliži srcu, često bili nepravedni prema meni. Mrzila sam njihove postupke, mnoge od njih nisam dugo vidjela, ali nikad nisam mrzila ljude, samo ono što su uradili. Njih sam voljela. Uvijek ću ih voljeti, jer iako postupci govore mnogo o čovjeku, možda nisu imali drugog izbora, možda su uradili najbolje što su znali, voljeli me najjače što su umjeli, dali ono koliko su imali pa čak i ako je to bilo ništa. Život mi je dao mngo više tim iskustvom. Naučio me da ljude voliš onakve kakvi jesu, sa manama i vrlinama jer samo takvi su savršeni. 

Jedan mi je čovjek rekao "Ti si sigurno najvoljenije biće" a nije znao ništa o meni. Nije znao koliko sam ostala željna tišine i zagrljaja, i koliko je riječi neizgovoreno u meni. Nije znao da sam nekad davno provela mjesec dana u hladnoj podnastarskoj sobi, i da sam mogla da imam samo jedan obrok dnevno, nije znao ni kako su me ostavljali samu, ni kako sam više gledala u leđa nego u lica ljudi koje sam voljela. Nije znao, i još uvijek ne zna toliko toga, ali hej... To me život učio kako da budem jaka, i kako da ostanem da stojim na nogama kad su bure oko mene. Naučio me da je snaga u meni samoj i da ne moram da se držim za vlati trave. Naučio me da se ne plašim samoće ni usamljenosti. A taj čovjek to nikad nije naučio. 

Mene nisu nikad naučili kako da oprostim. Sebi. Drugima je lako. Trebalo mi je tako dugo da shvatim da moje greške to nisu nikad bile, da shvatim da sam i sama čovjek, žena, krhko lomljivo ljudisko biće i da uopšte nije važno da razumijem zašto se nešto dešava pod zvijezdama. Ne moram da znam kad će se nešto desiti, ni zašto će se desiti... To me život učio da uživam u svim trenucima koje odlučim proživjeti, da radim ono što me čini srećnom jer ta sreća je važnija od bilo kojih čizmica koje ne puštaju vodu. Učio me da haljine ne čuvam za specijalne prilike, i da flašu vina ne čuvam za rođenje sina koji se možda nikad neće roditi. 

Život je sam po sebi magija, i bajka. Ako odlučiš tako gledati na njega. Ako shvatiš da nikom ne trebaš učiniti loše, ni psu na ulici ako mu možeš pomoći, a ne čovjeku. Život je predivno putovanje u kojem ne vrijedi gledati saobraćajne znake i pratiti logiku. Prati onaj kompas u grudima, želi i maštaj, i živi. U svakom trenutku, koliko god je moguće, samo budi živ. Ne može ti niko reći koji je pravi način, to moraš sam da odabereš, ali mogu ti dati jedan savjet - uvijek se odluči za ljubav!