...Ako je sreca ikad postojala, i bila opipljiva, danas sam je dotakla... samo vrhovima prstiju, samo na tren... Onako paperjastu od magije, od oblaka... Svu do pamuka i sna. I nisam sigurna dal smijem da udahnem polen njenih snova, nisam sigurna da smijem da pružim ruku, da okrenem dlan... U očima tragovi soli, po prvi put u dugo godina pomiješan sa zrncem šećera. I po prvi put u dugo godina srce se raduje, kao dijete poskakuje. Po prvi put u dugi niz godina želim pomisliti da je to tren za koji sam bila rođena, da je to tren za koji sam čuvana, da je to razlog za sve patnje i padove i svo trnje kojim sam hodala. Želim vjerovati da je to sve ono o čemu sam kao dijete slušala, da je to sve ono o čemu sam ikad maštala, da su svi ti pogrešni trennuci imali samo jedan cilj... Da me do tebe dovedu, da kraj tebe zastanem... I ono u šta sam sigurna cijelim svojim bićem...
Nikad više neće biti isto... Ako ikad opet ostanem bez tebe, sebe nikad više neću pronaći. Po prvi put znam gdje pripadam!
Hvala ti za to!
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
-
Bila sam u Lisabonu danas. I osjetila sam se živom, koračajući ulicama Alfame i zavirujući ljudima u prozore i slušajući ritam muzike iz kam...
-
Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.