Thursday, March 6, 2014

Jutra moja



Postoje jutra koja nikad neću moći da opišem
i noći u kojima nikad neću moći snove da odsanjam.
Dok mi dlanovi trnu od tvoje kože,
i usne se razvlače u neograničen osmijeh.
Srce drhti kao uplašeno lane, strepi i
nema svrhe da se krijem iza svoje sante leda
koju kao štit nosim ispred sebe.
Nema svrhe jer svaki put svojim osmijehom me pokosiš,
i mogućnost disanja mi oduzmeš.
Negdje pred zoru je najgore.
Najteže.
Tad, kad se prva svjetlost budi i razliva mojim svijetom,
jedino što mogu da osjetim je miris tvoje kože,
divlji i prepun ludila.
Tvoja leđa išarana mojim noktima
i vrisak koji izbija iz zidova.
Sa prvim drhtajem vjetra ispod prozora
odroni se lavina mojih skrivenih želja,
probude se moji bijeli lavovi i znam.
Ti ćeš biti moje samoubistvo,
moja svjesna doza ludila, moja bol i jedina radost.
Ne želim svaki put prećutati
koliko sam se vezala za tvoje struje
i koliko se bojim da će te vjetrovi odvesti od mene.
Ne želim prećutati koliko sigurnosti osjećam
kad nasloniš glavu na moj dlan,
i kad se u pola noći probudiš, okreneš,
poljubiš u vrat i uz sebe me priviješ
kao da se bojiš da ću nestati do zore.
Ne želim prećutati ni koliko osjećam
da je taj zagrljaj u polusnu jedino mjesto kojem pripadam,
dok se svaki prevoj mog tijela uklapa uz tvoje.
I osjećaj posjedovanja svaki put
kad se kao bršljan uvijem uz tvoja leđa čuvajući ti snove.
Ne mogu zamisliti da u jednom trenutku odeš od mene,
preplela sam svoje želje sa tvojim snovima,
i poslednje atome snage sam uložila u renoviranje ruševina srca
da bih imala čime tebe da volim.
I kad sam odlazila od tebe,
i kad sam tvoje suze ko otrov pila,
i tada sam znala da ćeš biti moje raspeće.
Jedino što još želim je da ostaneš,
da mi dozvoliš da ti pokažem da se nisu svi putevi zatvorili za nama,
da i pored svih ratova konačno imaš nekog
ko moze biti tvoje ludilo i mir.

No comments:

Post a Comment