Thursday, March 20, 2014

Zveri mog ludila....


Izvadiću srce iz grudi.
Od ničeg sam ga napravila,
poput feniksa iz pepela ga digla.
Maglom ga lijepila i perjem ušilada bude što mekše,
da ga ne boli kad opet jednom padne.
A znam da hoće.
Na postelju od lišća ću ga spustiti,
da se hrani vlagom kojom natapam zemlju pod tvojim nogama.
Tu je, ispred tvojih stopala, i ne vidiš.
Nećeš ni osjetiti kad na njega staneš,
mislićeš da je došla još jedna jesen.
A ono neće ni osjetiti da si ga još dublje u blato gurnuo.
Da nikad više ne povjeruje
da postoje jutra sa ukusom svile na dlanovima.
Oduvijek sam znala da ćeš biti moje pogrešno zaustavljanje
na putu gdje sam čekala još jedan zalazak sunca.
Znala sam da ćeš biti kost u mom grlu,
nalik oštrici mača kojom sam nekad
sopstvenom rukom amputirala dušu
da je ne možeš iscijepati i spaliti u vatri svog smisla za laž.
Znala sam da će tvoje ime biti
moja molitva i moje prokletstvo,
okovi na mojoj koži bez kojih ne mogu da dišem,
a koji nanose bol.
Znala sam da ćeš biti moje uništenje,
giljotina svih mojih osjećanja, tupa, i bolna.
Nije bol to što boli,
ni činjenica da su tvoje usne otrovne.
Ni fizička bol, ona od koje te cijelo tijelo boli
da ne možeš da dišeš.
I to mogu da podnesem.
Ova su stopala prošla pakao,
po trnju gazila i u žaru rane gasila,
po najdubljem mulju do koljena tonula,
i sve otrove svijeta usnama sam popila.
Nije moje srce besmrtno.
Ne boli ni laž kao nekad, postadoh imuna i na njih.
Boli me moje dijete u meni,
ono naivno koje u bajke potajno vjeruje
kao da je to najveća jeres svijeta.
Dijete koje u ljubav vjeruje.
To boli.
Jer srušeni dječiji snovi bolniji su od bilo kog rata,
od bilo koje podvale i izdaje.
I sad, u prvu zoru proljeća
dok nesanica orkestar sakuplja po mojoj sobi
svirajući čežnju najtiše što može,
moje tijelo, bez srca u grudima.
Ne umije da odustane jer je dječak u tebi jednom šapnuo uzdah.
Željan da voli, da bude voljen.
Ne umije da odustane jer je dječak u tebi
nacrtao suzu na mom dlanu.
Ne želi da odustane jer je muškarac u tebi
jednom otkrio zvijezde koje čuva u svom svemiru.
U jednom trenutku slabosti.
Ne umijem da odustanem.
Jer bih tako odustala i od sebe.

No comments:

Post a Comment