Wednesday, December 14, 2016

Ostala je knjiga sa par neprocitanih strana i neke stvarcice...i jedan pulover u kom si bila

Sinoc sam te sanjala. Ali to nisi bio ti. Nismo bili mi. Nisu bile naše ruke, nije bio tvoj osmijeh, ali si bio ti. Džemper je kriv, zašto sam ga pobogu izvukla iz ormara? Vazduh i zima, oni su krivi. Decembar, nostalgičan i okićen, prošaran vinom i prevejanim sjetnim varalicama. Decembar je kriv. Ne znam ni zašto su mi se riječi obisnule oko prsitju pa ličim na novogodišnju jelku, sva nagizdana i ustreptala kao gospođa u pubertetu. Sa šljokicama i perlicama, šepure mi se osjećaji kroz kožu, kao po modnoj pisti. Biramo najljepšu balsku poemu za kraj godine. Zašto li mislim da će pobijediti ona o tebi? 

Prošao si me, preležala sam te. Ne fali mi ništa tvoje osim ovog džempera koji kao avet viri iz ormara. Poželim da ga bacim, da ga poklonim, uzmem ga i kažem mu da je bilo dosta. Sjednem svaki put na ivicu kreveta jer mi od njegove težine zadrhte koljena i nasmijem se trenutku kad si ga trapavo i elegantno u isti mah prebacio preko moje smrznute kože, da ne drhtim. Kao da mi je tog aprila i moglo biti hladno. Oprala sam ga. Isprala sam tvoj miris iz njega. Al ne znam odakle opet izbija. Njuškam po šavovima i tražim ga kao lovac zeca, da ga rastrgnem, da me ubije još koji put. Ne fali mi ništa tvoje. Osim tebe ponekad. 

Rekla sam ti, zatvorili su restoran u kojem smo se smijali do sitnih sati, gdje nam konobar nije umio donijeti vino i gdje si mi srce otključao. Zatvorili su ga ubrzo nakon našeg kraja. Sigurno su čuli za nas. Rekla bih ti ja još toliko toga jer si mi uskratio priliku rastanka, uskratio si nama kraj kakav smo zaslužili. Mi, onako ludi i iskreni, zaljubljeni i potpuno oduševljeni. Zaslužili smo puno više od ovog džempera koji leži razbacan na krevetu. Znaš, htjela sam da ti ga vratim. Da ga spakujem u paket, sa žutom mašnom, i da ti ga vratim. Šta će meni muški plavi džemper? Htjela sam, ali sam se plašila da će izvući rukave iz paketa, da će pokvariti nešto u adresi i da će mi ga poštar vratiti nazad. Možda mu je lijepo kod mene. Ne diram ga. Pogladim ga ponekad po rukavu, uzdahnem jer se sjetim, ali me ne boliš. Ne fali mi ništa tvoje. Prestani da mi dolaziš u san!

Voljela bih da te sretnem nekad, za neku godinu, kad te prođe ta kriza godina, i kad te prođu predrasude koje su nakitili na tebe kao na ove usamljene ulice grada. Užasan smisao za stil (kaže neko ko ne mari za to). Voljela bih da te sretnem da držiš ponovo nekog za ruku, i da budeš onako divlje lud kao što smo mi to bili. Nije to život za tebe. Za tebe je žena da te čeka kod kuće, da imaš neki glupi mir, ljetovanje, običan i dosadan život. Šta će tebi neko ko nosi leptirova krila i glavu u oblacima, srce u dlanovima i ko hoda na rukama. Šta će tebi neko da ti piše pjesme, da te voli, da divlja s tobom i da pothranjuje tvoju glad za ludilom. Šta će tebi neko ko bi sve ostavio da bi te volio? Neeee, nije to za tebe bilo. Ne brini, naći će ti drugi nekog ko neće biti mlad i lud, i ko neće sijati zvijezde iza sebe kad korača. Naći će ti poslušnu ženu koja zna da napravi štrudlu od jabuka sa kupovnim korama i koja ćuti kad muž priča. Nekog kome nećeš ostavljati džempere po ormaru. 

Godina izmiče. Još koji dan i ulazimo u neku novu budućnost u kojoj se možda sretnemo ponovo, usput, namjerno. Sumnjam da ću ti ponovo pisati, mada to kažem svaki put, ali onda se ti pojaviš u snovima, džemper mi iskoči u krilo i moram da ti pišem. Ne zato jer mi fališ, ne fali mi ništa tvoje. Jedino eto, ponekad, mi fali osmijeh. Moj, nikako tvoj. I molim te, ako krijući nekad pročitaš i zalutaš u ovaj moj svijet emocija gdje srce tandara u svakom bitu, priznaj da ti falim. Zašto bi inače harao po mojim snovima, i mučio me nesanicom kao čičkovim cvijećem. Uzmi svoj džemepr, i idi. Pusti da budem i dalje tupavi mjesečar koji zvijezde nosi u sendviču. 

Čekaj! Ostavi mi džemper ipak. Trebaće mi nešto da me grije u ostatku ove zime. 

Sunday, December 11, 2016

Sine moj



Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,
Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.
Jednog usamljenog decembra.
Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,
Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,
Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.
Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.
Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni
Bez tvog plača, i tvog smijeha.
Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala
Jer sam bespovratno izgubila kartu
Na kojoj je pisao put do tebe.
Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,
I da te pogladim po glavi,
Da ti kažem kako si divan
I koliko si mi život promijenio,
Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,
Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.
Sve su to ostvareni putevi,
I sve su to nacrtana srca ostala.
Proći će hiljadu godina od sad,
A ti nikad nećeš prestati da budeš
Moj plač u decembarskoj noći.
Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje
Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove
Koje sam sama nacrtala.
Ni jedan ne odgovara.
Ni jedan nema tvoje ime.
Ni jedan se ne zove ljubav.


Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,
Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.
Držaću te i nikad te neću više pustiti
Ma koliko mi govorili da je to u redu.
Ja znam šta je najbolje za mene.
Za nas, oči moje plave.
Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.
Niko neće zapaliti svijeću u prozoru
Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,
Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.
Niko neće znati
Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,
Za laku noć,
Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.
Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime
I kažem da je u redu.
Da sam tu.
Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.
Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.
I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,
I da ti se imena ne sjećam,
Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,
I tada ću biti tu, prvo moje.
Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,
I da svaki put kad se kazaljke sklope
Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.
I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.
Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,
I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,
I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah
Iza bijele salvete za ručkom,
I bićeš ona sjeta u staračkim očima.
Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,
Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,
I u snove da mi dođeš.
Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,
Kad i sama budem prah,
Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,
I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi
I znaćeš da sam sa tobom odrasla,
I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.
Naučio si me kako se ustaje
I kako se ponovo hoda po žici.
Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,
Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku
Da je nikad neću pustiti.
Ljudi ne znaju, ali ti znaš
Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,
I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.
Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -
Srce je ono što je navažnije,
Ono nikad ne može da se slomi.
Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.
Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.
Samo ga slušaj.
Kao što ja nisam.
Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,
Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.
Jednog usamljenog decembra.
Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,
Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,
Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.
Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.
Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni
Bez tvog plača, i tvog smijeha.
Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala
Jer sam bespovratno izgubila kartu
Na kojoj je pisao put do tebe.
Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,
I da te pogladim po glavi,
Da ti kažem kako si divan
I koliko si mi život promijenio,
Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,
Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.
Sve su to ostvareni putevi,
I sve su to nacrtana srca ostala.
Proći će hiljadu godina od sad,
A ti nikad nećeš prestati da budeš
Moj plač u decembarskoj noći.
Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje
Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove
Koje sam sama nacrtala.
Ni jedan ne odgovara.
Ni jedan nema tvoje ime.
Ni jedan se ne zove ljubav.


Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,
Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.
Držaću te i nikad te neću više pustiti
Ma koliko mi govorili da je to u redu.
Ja znam šta je najbolje za mene.
Za nas, oči moje plave.
Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.
Niko neće zapaliti svijeću u prozoru
Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,
Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.
Niko neće znati
Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,
Za laku noć,
Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.
Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime
I kažem da je u redu.
Da sam tu.
Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.
Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.
I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,
I da ti se imena ne sjećam,
Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,
I tada ću biti tu, prvo moje.
Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,
I da svaki put kad se kazaljke sklope
Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.
I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.
Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,
I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,
I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah
Iza bijele salvete za ručkom,
I bićeš ona sjeta u staračkim očima.
Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,
Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,
I u snove da mi dođeš.
Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,
Kad i sama budem prah,
Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,
I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi
I znaćeš da sam sa tobom odrasla,
I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.
Naučio si me kako se ustaje
I kako se ponovo hoda po žici.
Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,
Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku
Da je nikad neću pustiti.
Ljudi ne znaju, ali ti znaš
Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,
I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.
Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -
Srce je ono što je navažnije,
Ono nikad ne može da se slomi.
Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.
Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.
Samo ga slušaj.
Kao što ja nisam.

Friday, December 9, 2016

"Bosonoga kraljica" Ildefonso Falkones


Šta je za tebe sloboda?
Šta je za tebe porodica? 
Koliko daleko bi bio spreman da ideš zbog svoje krvi?

Decembar mi se uvukao i u krv, i u kosti, i u zenice. Takav je. Lijen i hladan, sposoban samo za topli čaj, kafu, kuvano vino, kolače sa cimetom, Balaševića i dobru knjigu. Zima je to. To su njene čari. I upravo sam ostala bez dobre knjige. Pročitala sam je. Bosonogu kraljicu. I ostala sam sa suzama u očima. I ukusom krvi u ustima. 

Ova ciganska priča je život svakog od nas. Svi smo mi u duši Cigani. Željni slobode da živimo život ne povinujući se zakonima, željni slobode da idemo kuda god želimo, da pjevamo i igramo, da hodamo bosi bez nametnutinh pravila i osuda drugih ljudi. Šta nas, pak, i briga šta drugi kažu? Ostala sam naprosto oduševljena ovom pričom, ne samo zato što sada bolje razumijem ciganski način života, već zato što sam postavila sebi i sta ova pitanja s početka. Šta je za mene sloboda? Šta je za mene porodica? Kolliko daleko bi bila spremna da idem zbog svoje krvi? Zbog ljubavi?

Vidiš, ono što posebno volim u knjigama je mogućnost da zaroniš u sopstevene dubine, ma kako ti priča izgledala izmišljena. Jer Ti nisi izmišljen i tvoje srce je živo, od krvi, mesa, atoma, ćelija, emocija. Da li zaista misliš da ne bi mogao da oprosiš svojoj krvi, ma koliko težak grijeh bio? Vjerovala sam  da nisam sposobna za praštanje. Mešutim, kad sam naučila praštati, i kad sam konačno prevalila oproštaj preko srca, ova knjiga mi je pomogla da shvatim koliko snage nosi to u sebi. Shvatila sam koliku snagu nosi ljubav. I što je najvažnije - koliko snage ima žena. 

Jer biti žena je stvar ponosa, ideala, uzvišenosti. Bila ona Ciganka, crnkinja, bogata ili siromašna - žena je oličenje snage i jačine, emocije i suze. Žena je sposobna za oproštaj, za ljubav, za snagu, za borbu, za istrajnost, za ponos. Ona je ta koja je oslonac, ona je ta koja je mudrost, ona je ta koja je ljubav. Ona je ta koja prati muškarca kojeg voli, ona je ta koja gine za njega, ona je ta koja je prkosna i snažna i sposobna da zaštiti svoje. Na kraju ovih stranica sam bila ponosna što sam žena. 

Ako ikad poželiš da svoju ćerku naučiš snazi i istrajnosti, ljubavi, slobodi, poštovanju, prkosu i borbi, kupi joj na poklon ovu knjigu. Sve smo mi Ana, sve smo mi Milagros, i sve smo mi garavuše. Spremam knjigu na policu, osmjehujem se i bogatija za još koji gram ponosa i ljubavi, sa ukusom krvi u ustima, sama sebi kažem "Pjevaj..."

Wednesday, December 7, 2016

Višnje ljubavi



Opet mi je mjesec.
Kroz prozor se razvukao njegov sjaj,
Kao da sam pučina mora.
Gleda me i ispituje,
Osluškuje mi otkucaje kao da ima stetoskop,
Kao da će svakog trena iz grudi mi čuti šum mora.
Šum palmi na vjetru.
Kao da će svakog trena more vrisnuti iz mene,
Poput oluje praćene smijehom.
Ustajem i uzimam japanke, istresam plažu iz njih,
I ogrnem se peškirom u čijim šavovima još uvijek ima soli.
Kako mi samo nedostaje more.
I sunce.
I nebo plavo kao somot.
I ja morski zaljubljena poput vilinog konjica
Da lepršam na vjetru, da se otisnem među zvijezde.
Nedostaje mi i ljubav.
Ne puštam uspomene tako često
Iako znaju kucati na vrata poput gladne djece.
Ne bole me, ali našto se sjećati?
Da mi trnci opet grizu usne,
I da mi krv vodi ljubav sa čulima.
Zašto bih sa uspomenama dočekivala jutra?
Nije mi više to potrebno
Iako mi nedostaje zdenac crnih očiju.
Nedostaju mi krila.
Nova su izrasla, ali nisam još letjela.
Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim.
Zatvorila sam ta vrata, stavila preko njih rešetke
Kao da se sprečavam od opsade.
Povukla sam izvidnice,
I ostavila sve da obraste u paučinu istorije.
Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim letjeti.
Nedostaje mi vino, šetanje bosonoga i buđenje u zoru.
Nedostaje mi ljeto u kosi, sunce na koži.
Nadomjestim sve što mi nedostaje,
Ali more ne mogu nikako.
Kad samo pomislim da sam bila spremna
Mijenjati more za ljubav. 
Volim ga zbog širine, mirisa i boje.
Zato jer je ono sve što je život za mene.
Širina pogleda, boja ljubavi i dubina osjećaja.
Suština života.
Esencija mene.
Nije da mi smeta zima.
Smetaju mi čarape.
I smeta mi moje toplo ćebe u koje se umotam
Kao nekad u njegove ruke.
Smeta mi ugriz hladnoće za nos, i hladne noge.
One možda i najviše.
One su poput Aljaske.
Nikako mi nije jasno zašto muškarci uporno misle
Da treba da mi srce osvoje.
Ne znaju da je dovoljno noge da mi zgriju.
Mjesec mi čita preko ramena
I smije se mojim glupavim šalama
I kaže da će ljeto opet doći, brže nego što mislim.
Kaže mi da je svaki dan vrijedan zagrljaja i osmijeha.
Kaže mi da sam porasla, da nisam musavica,
I da sledeći put kad budem trčala bosonoga
Obavezno budem umazana višnjama.
Kaže da je to tajni trik od kog ću letjeti.
A gdje su  moje višnje?
Gdje su da ih razmažem usnama?
Višnje moje ljubavi...

Wednesday, November 30, 2016

Novembar koji je prošao pamtice se prvenstveno po tome što je došao

Pozdravljam Novembar. Pakujem ga u prokislu kartonsku kutiju, i šaljem na prvi voz odavde u juče. neću mu mahati bijelom vezenom maramicom od čistog pamuka, niti ću zamišljeno gledati duž linije kolosjeka kad voz već odjuri. Neću se sa sjetom zagrliti, i neću pustiti suzu. Neće mi nedostajati. Već odavno mi vozovi za juče ne nedostaju. Stajaću sama na peronu, i neće biti nikog da me zagrli i kaže da će sve biti u redu. Nekad sam toliko trebala takav zagrljaj, nekad mi je tako bilo potrebno da me ubjeđuju da će ono "sve je u redu" stići i na moju adresu. Već odavno mi nije potreban lažni dodir na ramenu. 

Ljudi često imaju tu potrebu da ih neko grli i tješi, ne mareći za iskrenost srca i čistoću zagrljaja. Imaju tu potrebu da ih neko drži za ruku, i da zajedno sa njima psuje život i proklinje sudbinu prizivajući tako još veće rane jade. Mislila sam da je i meni to potrebno, ali ja nisam imala kome da plačem na ramenu kad su mi kule od karata bile srušene. Mislila sam da mi je potrebna podrška, i očekivala sam je od onih koji su, po nekom usađenom osjećaju porodičnog pripadanja, trebali da mi je pruže. Mislim da bi mi lakše bilo da sam kaktus grlila umjesto što sam čekala da mene zagrle. Ovo nije žalopojka. Ovo me naučilo da u stvari, sve u životu mogu sama. Da imam toliko snage, i još više volje. Ali isto tako shvatila sam da drugi ljudi zaista ne umiju da te podrže sa iskrenošću sopstvenog srca. Jednostavno ne umiju, jer ni njih niko nije podržavao. Emotivno hendikepirani ogranci ljudi. 

Možda sam isto tako na nekom peronu stajala i čekala ko će da me zagrli i kaže mi da ne patim za onima koji odlaze. Da ljudima treba dati slobodu, da voljenima treba dati krila, ljepša od tvojih. Nije mi niko rekao da se na rastancima ne plače, jer ćemo se opet negdje sresti, život se okreće i vrti u krug. Knjige su me naučile da se voli cijelom dubinom svog postojanja, i naučile su me kako se prašta. Jer moramo praštati. Šta bi bili kad bi u sebi nosili gnev i želju za osvetom, i bol zato jer neko nije znao da je čovjek. Umislio da je zver pa za srce ujeo. Pusti. Tebi će uvijek novo srce izrasti, a njemu će i to jedno propasti. U mrak se pretvoriti. Zato oprosti, jer to je sve što će zver ikad imati.

Bilo je dana kad me moja samoća plašila. Bilo je dana kad sam bila usamljena. Kad nisam vjerovala da sam vrijedna. Da sam voljena. A jesam bila. Vidiš, na kraju, kad prođu neke godine i kad ti tvoja samoća nije breme na leđima, shvatiš da ti nije potrebno odobravanje svijeta, već samo ono što ti srce kaže. Shvatiš da uopšte nije važno šta će ljudi da kažu, oni će uvijek imati komentar, ali važno je ono što ti vjeruješ da jesi. Ta krila, okićena samopouzdanjem, radošću, i iznad svega ljubavlju su samo tvoje djelo. Sa njima jedino možeš letjeti. Sve drugo bi bili tegovi i katran ljudske rase. Vjeruj da je novi voz iz sutra krenuo, staje na tvojoj stanici samo danas, i onda ga pusti, nek ide u juče. Nek ide, i nemoj mahati bijelom maramicom, nemoj trčati za njim da ga stigneš, i nemoj misliti o rastanku. Jer sa sobom i dalje ostaješ. 

Negdje u nekom od tih vagona naći ćeš moje zapise, možeš pronaći i stihove, i možda negdje još ima tegla uskislih osmijeha. Vjerujem da će nekom koristiti dok ne nauči kako se smije iz sebe. Nemoj da te bole ožiljci od zveri, one ionako nikad nisu umjele da se maze. Nemoj da te bole osude drugih ljudi, oni nikad ne izlaze na perone, pretvorili su se u utvare i ne znaju za život. I nemoj da te bole rastanci. Ljudi odlaze da bi napravili mjesta za nove ljude. Za nova srca, nove ljubavi, nova iskustva. 

Vozovi su čudesni. Oni nose magiju i ako vjeruješ u bajke, vidjećeš kako se sve tvoje želje ostvaruju. Zato nikad ne plači na rastancima.

Sunday, November 27, 2016

U tvom ogledalu je lik iz bajke, za kim zvone daire i balalajke.

Jutro, jesenje i sunčano. Sjedim za pisaćim stolom, i kroz prozor me jesen miluje sa išaranog drveća. Leonard Cohen pjeva kao da nikad nije umro. Možda i nije, ko će ga znati. Čudna su ovo vremena. Jesenja. Miris kafe, i grebuckanje mojih mački. Nedeljno jutro može samo tako savršeno da bude. A nije ni život daleko od toga. Ovakav kakav je. Mi smo ga birali. Mi smo ga kreirali. Sve više vjerujem u svoju  kreaciju. Znam da će jednog dana moje najskrivenije želje biti java i ponekad se uplašim - šta ako nekad prestanem da sanjam. Šta ako se nekad odovojim od sebe? 

Pogledaj i ti kroz prozor. Pogledaj u svoj život, udahni ga, oživi ga. Sejeti se ko želiš biti, sjeti se šta želiš iskusiti. I kreni u svoju avanturu. Jednom, kad shvatiš da je sve onako kako treba, kad shvatiš da si savršen takav biće ti puno lakše da živiš. Moći ćeš i da ideš na posao, i da šetaš, i da se družiš, moći ćeš da voliš bez bola, bez straha. Jer voljeti nekog ne znači posjedovati ga. Naprotiv, voljeti nekog znači dati mu slobodu. Slobodu da bude sa tobom koliko god želi, i kad poželi da može da ode. Jer ništa i nikog ne posjedujemo. Kad naučiš da sa lakoćom puštaš stvari, biće ti lakše da pustiš i ljude.

Znam, zvuči toliko jednostavno kada se napiše, još lakše je pročitati, ali živjeti takav život je živjeti sreću. I ljubav. Bez ljubavi ništa ovo ne bi imalo smisla. Drugi su nam je iskvarili, iskvarili su mišljenje o njoj, i svoju viziju. Moju nikad nisu mogli jer ja i dalje živim u bajkama, i vjerujem u nju kao što vjerujem u sebe. Voljeti je najvažniji posao u životu. Biti srećan je jedina karijera koja je važna. Svijet je postao materijalan, ali sreća nije gomilati stvari, već uspomene. I nemoj niko da ti kaže kako je loše imati novac, i kako je loše biti bogat. To su izmislili oni koji nikad neće naučiti da vole sebe i koji ne vjeruju da zslužuju više od mišje rupe u koju su se uvukli željni sažaljenja. Ali imati novac nije uslov za sreću. S novcem možeš samo lagodnije da živiš, ako ne škrtariš i ako kao veverica ne skupljaš novčiće po računima i ako ne gomilaš stvari i drangulije koje ti nikad neće trebati. Bogatstvo je stvar duha a ne imovine. 

Zavoli sebe, zavoli svoj odraz u ogledalu. Znaj da nikad nisi sam. Znaj da si uvijek voljen. Možda ne vidiš, ali jesi. Zavoli svoje krivine, svoje površine, svoje dubine. Zavoli sebe samog, i ne daj da ti drugi kažu kako si loš. Nisi. Loša je njihova vizija tebe. Diši, i uživaj u svakom udisaju. Zagrli one koje voliš, priznaj onima kojim nisi, pomozi, uvijek pomozi slabijem od sebe, ne iz sažaljenja već zato jer to tako treba, Nasmiješi se. Stalno se smiješi. Nemojbda crtaš osmijeh, već pusti da ti se usne same razliju po licu. Zagrli roditelje, reci im da ih voliš, ne zato jer su ti kupili auto, već zato što je to tako - voliš ih. Ma koliko misliš da su loši bili. Svi radimo najbolje što znamo u uslovima u kojim se nađemo. Oprosti. Ne moraš da zaboraviš ako nećeš, ali oprosti. Veliki su oni koji praštaju. Pjevaj. Igraj. Pleši. Idi u šetnju. Iskoristi dan, Ne zatvaraj se u svoje odaje sa televizijom i internetom. 

Evo, pročitao si ovo. Gasi računar, ostavi telefon, i idi. Idi i budi živ. Najbolje što možeš. I malo više. 

Tuesday, November 22, 2016

Ne, nisi ti kriv sto si u blizini bio tako daleko mada cisto sumnjam da ces ikom biti blizi

Budim se jutros nekako naopako okrenutog srca. Otvaram oči sanjive i pokušavam da ispetljam nos iz zamršene kose. Nasmijem se, mada ne znam zašto bih mislila na tebe. Bio si bolji u mršenju mojih trepavica nego ja u traženju krajeva. Ustajem i pravim kafu a odnekud, sa najnižeg vrha sjećanja dopire miris višanja sa čokoladom. I opet se nasmijem, i mada nisam dugo, pomislim na doručak u krevetu, i upetljane prste, zamazane usne i pogled.

Krećem na posao, i tu, na kapiji, kao da sam potpuno poludjela od nostalgije, zaustavljam korak i vidim tebe kako me čekaš. Odzvanja vazduh smijehom u ponoć, kao kad se vampiri probude željni smijeha. Gledam u stopala pa podižem pogled jer znam da si samo fatamorgana mojih usnulih čežnji. Nedostajem li ti? Golicam li te ovako kad pomislim na tebe, jer znam da osjetiš. Ti si osjetio moj strah, i za ruku ga držao. Žuljam li te noćima kad te sanjam? Nasmiju li ti se trepavice kad te spomenem jer me pitaju za tebe, hoće da ti sude, ali te branim, kažem da nisi znao za bolje. I nisi. Saznaćeš. Onda kad te usamljene noći priviju u skute, i ogrnu ti kaput težak kilometrima. Znam da ti nedostajem iako mi nećeš nikad reći. Jer našto sad da pričamo, sad kad smo sve rekli i oćutali suze.

Znaš, nije mi žao. Nikad neće biti. Nikad se ne pitam zašto, jer znam. Zapitam se da li si srećan. Voljela bih da jesi. Zaslužio si, mada nisam sigurna da možeš biti. Nisam sigurna da će tvoji snovi imati temelje, jer ako si mogao tako lako da pustiš ljubav, kako ćeš pustiti one koje ljubav nisu. A jesmo bili. 

Posle nas nije ostala tuga. Ne brini, nisam patila, nisi me povrijedio. Nisi me ubio iako sam vjerovala da ćeš biti kapitulacija svih mojih snova. Bila sam slobodna da ponovo budem rođena za let. Znam, tvoja uloga je odigrana. Čak su i naš restoran zatvorili, tamo gdje smo prvi put pili vino, i smijali se kao ludaci u polju makova. Nije da prolazim često, ali još odjekujemo u tom praznom staklenom prostoru. Izgleda da smo ljubav utopili gdje god smo nogom stali.

Neću ti pisati više. Možda ako me opet sjećanje zagolica, i ako osjetim da ti moram reći da mi nedostaješ. Znam da tamo kod tebe i dalje stoje nepročitane knjige iznad kreveta, i prazna šolja od kafe. Patentirana teglica, naizgled prazna. Znam šta je u njoj. I neću nikom reći. Znam svaki dio te kuće koju zoveš dom. I da si želio psa, i djecu. I znam, eho je ostao da ti pravi društvo svaki put kad te prijatelji pitaju za mene. Jer moraju te pitati. Jer nikad srećniji nisi bio, ni luđi, ni slobodniji. Znam da prećutiš, i samo kažeš da je prošlo. A kad dođeš kući i shvatiš da se još uvijek negdje u nekom uglu smijem i navijam na tvoj tim u fudbalu, poželiš da mi napišeš nešto. Odustaneš. Znam. Ne pitaj kako. 

Mnogo više od srca je ostalo u tvom džepu. Nije ona ruža tek tako uvela.