Veliki je Bog što gleda na nas, hoću da plačem da mi čuje glas

Otišla sam. Nepotpuna. Okrnjena kao stara porcelanska šolja za čaj.  Slomljana i smotano, trapavo zalijepljena, tek toliko da izdržim dane bez tebe. Ako šavovi budu držali uspjeću.  Ako sam sve spojila kako treba. I opet nešto nedostaje. Neki dio tijela. Fizički. Neka dubina. Srž. Suština. Ja nedostajem. 

Ostavila sam sve svoje kod tebe. 

Srce pod jastukom da ti kucka kao pokvareni sat. 

Dušu prostrtu preko kreveta poput neke olinjale ali najdraže deke da te pokriva noću. 

Dlanove na jastuku da ti se prilijepe uz obraze kad kreneš da spavaš. 

Ostavila sam osmijeh u svim ogledalima da te proganja, da ti odzvanja, da te raduje. 

Oči su mi ostale na peronu da gledaju za tobom dok sam odlazila unatraške nadajući se da će vrijeme stati. Da će neko čuti moj prećutani vrisak. Moju želju da se vratim, da potrčim za tobom. Da ti samo još jedan poljubac ukradem, još jedan zagrljaj. Samo još jednom oči da ti vidim. 

Ti nisi čuo lom i moje šaputavo "Volim te", ni moje vriskove dok sam nijema stajala gledajući te preko rampi i namrštenih lica. Duboko u meni oluja je plakala. Sakrila sam suzu na tvom ramenu. Ni nju nisi vidio. Ne treba tuga da muti ono malo sreće što sam s tobom osjetila. Malo, ali dovoljno da znam da želim tebe takvog, bar tri puta kloniranog. Malo je trebalo da shvatim da si takav ti sve što sam ikad sanjala. Tebe su od mojih snova kovali. Malo je trebalo da poželim ostati, sve prije tebe zaboraviti i za tebe disati. 

Nemam ni stihova kojima mogu opisati ovaj bezdan od nemira koji si zapalio, ali znam jedno još. 

Od nas veće je samo još nebo pod kojim sam te našla.

Od tebe, veći je još jedino Bog koji mi te poslao. 

Sačuvaj me. sačuvaj me od mraka i od nemani. 

Sačuvaj me za sebe, za jutra i naše minijature u pijesku. 

sačuvaj me i veži me za svoju kožu poput našeg cvijeta koji će mi zauvijek ostati upleten u kosi. 

Samo me ti nemoj još slomiti. Sačuvaj me da ti pod istim nebom mogu još mogu sebe dati.

Sačuvaj me da te bar još zauvijek volim.

I zidove sad od stihova gradim da sruse se lakse od vjetra

Mene treba zatvoriti u mrak dozivotno. Zazidati me, ciglu po ciglu. Ostaviti tako. Otici. Jer ne umijem da volim. Ne umijem to u pola da radim. Ne umijem da ne vidim, da ne sanjam, ne umijem da gledam u Tebe kao u obicno ljudsko bice. Jer ti to vise nisi. Ti si cijeli moj svijet, moje parce tla na kojem sam svoju tvrdjavu izgradila, sve si do temelja srusio. Sve si uzeo. Ne umjedoh ni da se odbranim, ni da progovorim, a sve si vec prisvojio da me ni za sebe vise nema. Zazidati i ostaviti u mraku, to treba. Jer kako da sad disem a da ti nisi tu? Kako da se budim, kako od snova da se sacuvam? Kuda da koracam? Hocu li umjeti? Hocu li suze kojih nemam umjeti zadrzati za tobom da ne oticu? Hoces li znati put do mene opet? Hoces li umjeti ostati? Ja vise svoja ne umijem biti. Ruke si mi vezao i otrovao me cijelu, da ne ozdravim, da na tebe danima mirisem. Gledam te dok oblacis jaknu,  farmerice, dok pijes kafu, zamisljeno pricas o svom mraku kao da cu se istog trena uplasiti a ja... uplasena rodjena, ponovim ti to toliko puta, ja nemam kud dalje cak i kad bih htjela. Jer puta za nazad vise nemam. A put za naprijed ne vidim. Sve sto imam je sad, i ni jedan trenutak ne moze biti vazniji.

Ja mogu sve. Mogu da budem svaki tvoj hir. Mogu da budem i mrak. Mogu da te volim ovim sto je ostalo od mene,mogu novog tebe da stvorim, mogu sve za tebe. Za nas. Ako nas ima. Ako nas nisam sanjala.  Ovde nece biti povrijedjenih. Ovde mogu samo ja poginuti. Da se ni u mrak ne vratim. Osjecam to. Osjecam to svakog trena dok te gledam, dok pricamo o fudbalu i motorima, o brzinama i onda blijesnu nemiri iz tvojih zenica, a ja nemam kud. Predam se istog trena,kao robinja se pokoravam jer nemocna sam. Jer me to iznova i iznova osvajas. Da sebe vise ne umijem pronaci u onom sto sam voljela. Vise ni sebe bez tebe ne vidim. Nema ovde nastradalih. Ovde mogu samo ja biti raznesena. Da nikad vise ne ozivim. Da srce ne sastavim. Nije moje da ga sastavljam. Trebalo je da me pustis da u mom mraku ostanem. Trebalo je samo dozidati zid,a sad... Ni zemlje ni zida nemam.

Ne plasim se ja tebe... Mene je od sebe strah

I rastopila se zemlja do jezgra. Dva potpuno razlicita svijeta, dvije zelje, jedan san. Posmatram te vec satima i ne znam u kom trenutku sam pocela da volim tvoj hod, tvoj osmijeh, bezobrazni pogled, brigu, poljubac u rame. Ne znam kad sam prestala da te gledam kao covjeka i da u tebi vidim ljubav. Ne znam ni da li te smijem vidjeti tako.
Imamo jedan san. Ja cijeli zivot zeljna samo sigurnosti i porodice, ljubavi i paznje, tragala za jednim tobom otkad se znam. Smijem li pomisliti da san moze biti ziv, imati tvoje oci, moj osmijeh. Da li bih se umjela pronaci u tvom svemiru?
Pitao si sta vidim u tvojim ocima. Bojala sam se reci da sam se uplasila tog svemira. Jer nisam samo vidjela, osjetila sam vulkan iz tvog srca, a nisam sigurna da necu izgoreti. I to me plasi. Jer ja jos samo toliko sebe imam da ti se dam. Kao sto nikad nisam. Jer jos samo toliko srca imam da ga tvojim nazovem. I jos samo toliko snova imam da ih s tobom sanjam. Bojim se, ako pustim srce da se stopi s ludacima, bojim se da bi mu to poslednji pokusaj zivota bio. Jer ni ja ni moja trnjika nemamo krvi da je prospemo zalud. Tek toliko je ostalo za zadnji put. Za zadnju kap. Tek toliko je ostalo za novi zivot. Smijem li vjerovati da bi bio s tobom? S nama?
Vrijeme nije na mojoj strani nikad bilo. Vrijeme ce mi ili otrov zaborava podvaliti ili ce me nostalgija minirati. Al znam, ovo ne moze biti jednostavan rat. Zadnji sigurno jeste. Jer ako sad izgubim iz mraka necu ustati. Ako ovaj rat izgubim onda cu sve izgubiti. Toliko jos sebe imam da dam. Za jedno sve ili nista.

Moraćeš i mene da spakuješ ako zaista misliš da odeš odavde...

Kad bih morala da opišem nedostajanje ne znam koje bih riječi upotrijebila. Ne znam kako bih mogla da nacrtam tu prazninu koja je ostala posle Tebe u mojim rukama. Ne znam ni koju bih boju iskoristila za zenice koje su ostale nepotpune. Ne znam kako bih ti drugačije mogla reći da nedostaješ, da fališ, da to više nije osjećaj, da nije fizički, nego kao da pola mene nema. To je nemanje. Tako se osjećam. Nemanje Tebe. 

Znam, još samo neka noć i moja kosa će se rasuti po tvojim rukama, i biću ponovo cijela Ja. Biću neka nova Ja, meni nepoznata. Biću. Postojaću. Kao što nikad nisam. Po prvi put u životu biću potpuna, nevezana, bez zvijeri, bez straže, bez trnja i kamenja u koži. Da se ne moram pitati jesu li u Tvojim očima zvijezde ili demonski sjaj prevare i moje naive. Još uvijek se plašim. Plašim se da će me ovaj osjećaj pripadanja rastrgnuti kad budem ponovo morala da se vratim u puste zidove iz kojih si me izvukao. Plašim se rastanka. Plašim se da će mi srce prepući kao tektonska ploča, da će se eksplozijom rasuti i... Gdje onda se nađem? Gdje da Tebe sastavim ponovo?

Nisam sigurna da znam i sebe prepoznati u ogledalu. Taj djevojčurak koji me gleda je neko koga ni ja ne poznajem sasvim. Odakle si nju stvorio? Jer ona je sva od paperja, sva od sunca satkana, radosna i pogledaj - ona je živa, postoji. Ona jeste. Kao što ja nisam nikad bila. Još samo neka zora i moji dlanovi neće biti hladni. Neće me zima ujedati za prste. Iako znam, vratiću joj se. Ostaće da me čeka u onom krevetu za dva broja većem od mene. Čekaće gladna moje krvi, da me zagrize poput jabuke, da se sladi mojim Nemanjem tebe. Znam, raskomadaću se kad ponovo od tebe odem, u dijeliće se pretvoriti. Hoćeš li me znati sklopiti opet? Hoćeš li zaboraviti gdje je srce?

Napraviću mapu do tvog uzglavlja. Sve tajne gazove ću da ucrtam, svaki uzdah da upletem, svaki zrak sunca u sebi da sakrijem. Napraviću mapu po kojoj da te tražim kad jednom opet odem od tebe, kad te ostavim na peronu da gledaš u moja stopala. Okrenuću glavu da sakrijem bol. I ostaviću svoj odraz u tvojim ogledalima, meni neće trebati. Jer samo će se tijelo od tebe rastati. Sve što ostavim u tvojim odajama, sačuvaj za laku noć. Sačuvaj za neko ljepše jutro, za neko naše ljeto. Sačuvaj me od mojih aveti, proždraće me bez tebe. Pustila bih se. Ionako me bez tebe pola nema. A to više nije osjećaj.

Jer nas dvije smo bile... više nismo.

Ovih dana sve miriše na prošla vremena. Na pepeo. Proganjaju me uspomene na Face-u, "iskaču" mi neke fotografije i pitam se da li se i ona sjeća? Da li njoj nedostaje? Kako se čovjek oporavi od propalog prijateljstva? Da li ikad preboliš? Prođe ti hiljadu pitanja kroz misli i poželiš otkucati poruku, pitati je. Zagrizeš nož i progutaš pitanja. Otreseš sa ramena i kažeš da više nije važno. 

Znaš, nekad sam vjerovala u prijateljstva. Danas, znam, to je izmišljena bajka. Danas, ne možeš da nađeš ni kvalitetne cipele, a ne prijatelja. Uvijek prisutna ljubomora, potisnuta zavist, manjak samopuzdanja, ukiseljeni osmijeh. Ili sam samo ja imala takva iskustva? Jesu li samo moja prijateljstva toksično propala? Možda sam previše očekivala od nje. Od nas. Mogu da kažem za sebe da sam bogata jer imam par prijatelja za koje znam da su uz mene u svakom trenutku svim svojim srcem. Juče su mi nedostajali oni koji nisu više tu. Oni koji su odlučili potražiti kvalitetnije od mene. Juče me ta slika ujela poput bijesnog psa.

Ne, nisam poslala poruku mojoj bivšoj prijateljici. Nisam je pitala kako je, nisam je pitala da li je srećna. Vjerovaću da jeste. Vjerovaću da joj ne falim, i da sam je bar nečem naučila u životu. Vjerovaću da je odrasla, i da je sigurnija u sebe. Neću joj pisati. Ne mrzim je. Nisam ljuta. Nisam nikad ni bila. Samo nismo razumjele jedna drugu. Ona nije vjerovala da ja mogu razumjeti, a ja nisam htjela da pričam ono što ona sigurno ne bi shvatila. Meni je trebalo vrijeme, a njoj nije trebala tišina. Postoji ta razlika u shvatanju napuštenosti među nama. Razlika u odrastanju. U samoći. U osmijehu. Ja se nisam iznenadila njenim postupcima. Ona moje nije očekivala. Nismo umjele bolje. Ja nisam ni željela. Bilo je vrijeme pustiti ptiče u svoje letove. 

Ponekad, kad sam neizmjerno srećna, poželim da joj kažem, da joj ispričam. Kao nekad. Tugu preskačem. Sa tugom sam se uvijek sama borila. Poželim da joj priznam da su se moji strahovi ostvarili, ali i moje radosti. Ali ujede me opet uspomena i progutam oštricu. Prećutim. Nema svrhe pozvati je i remetiti joj mir. Ni buditi duhove. Ni dozivati uspomene. Nema svrhe oživljavati umrlo prijateljstvo. Samo spuštam buket poljskog cvijeća na ploču od kamena. 

Nadam se da je srećna. Da je vrijedilo. Da joj ne nedostajem. Nadam se da me pamti samo po lijepim stvarima. Da je ne grizu naše uspomene. Nadam se da ćemo se možda negdje nekad opet sresti. Ne moramo se pozdraviti. Znam, nas više nema, ali zaista, želim joj sreću. I ljubav. I neke bolje prijatelje od mene. Ljepše uspomene. Tiša ćutanja. Jače oslonce. Zaista želim. Iz srca. 

I vidiš već sam tu, na pola puta....

Dišem. Lako je disati kad te neko drži za ruku. To je jednostavno zar ne? Da li to znaš kad si sam? Kad ostaneš zarobljen u svojim zidovima, kad posle napornog dana istreseš prašinu iz patika, i spereš vjetar iz kose. Da li možeš disati kad ti je krevet preveliki, i kad u njemu kao u trnju spavaš? Možeš li reći da si dobro kad vidiš da ti fali dio tijela, dio sebe, da ti nedostaje, da to jednostavno ne možeš biti čitav ti? Moram naći novu riječ za nedostajanje, ona ni približno ne opisuje to koliko sam nepotpuna. 

Dišem. Udahnem, zadržim vazduh dok se ne ucrva u plućima, i pustim. Sačekam neko vrijeme dok ne počne da me steže u plućima, pa opet. Pokušavam ukopati strah, pustiti ljubav da proklija, ona ljubav o kojoj sam toliko puta pisala. Ona obuzimajuća, beskrajna, iščašena, ona vrsta "ne mogu disati bez tebe" ljubav. Moja ljubav. Ako uopšte znam i šta je. Znam šta je nesrećna ljubav, neuzvraćena i potpuno slomljena ljubav. To vrlo dobro znam. Pokušavam da zaboravim na to. Amneziju za doručak serviram, svakog jutra. I uspjeva. Kopam što dublje da sakrijem strah, da se ne plašim, da dišem bez zastoja. 

Kako nekom možeš da kažeš da nisi bio voljen? Da te nisu držali za ruku, nisu te grlili, nisu te maštali, nisu ti dali da se razviješ u svoj suncokret? Kako možeš nekom ispričati svoje strahove i objasniti zašto si nesiguran? Smiješ li danas nekom toliko vjerovati i svoje srce krvavo mu dati u jednu ruku, i pištolj u drugu? Smiješ li vjerovati da zubi neće zagristi u njega kao u jabuku? 

Ne bojim se voljeti, naprotiv, ja sam neko ko živi za ljubav. Moj život bez toga nikad neće imati smisao. Život je prolazan, i ako na kraju dana nemaš nikog da te zagrli, da nos zavuče u tvoj vrat, ako nemaš na koga bacati tanjire, i prskati se dok pereš zube - bolje da nisi živ. U meni je svemir emocija koje vrište da vole, cijeli jedan univerzum ljubavi u grudima. Univerzum koji se plaši da će biti ugušen, udavljen u neisplakanim suzama. Jer plašim se. Otkriću ti jednom zašto. To mi koji smo sami cijelog života najbolje znamo. I kad ti kažem ovo "sami" mislim bukvalno sami svoji. 

Dišem. Nije mi to jednostavno. Ali dišem. Nasmijem se. Radujem se novom danu, po prvi put se radujem što vrijeme ide, i ne pokušavam ga zaustaviti jer svakom zorom sam bliže držanju za ruku. Bliže vazduhu. Bliže životu. Ubiti nostalgiju. Zakopati strah. Možda jednom konačno ne budem sama svoja. Možda nekad naučim pripadati. Možda, ako strahovima oči izvadim i u slano more zakopam. Surov je ovo svijet. Toksično je vrijeme, ljudi još gori. Mi, prepušteni sami sebi smo najgori. Treba nas znati voljeti. Treba nas smjeti. 

Naprosto, ti si čekati znala kao niko na svetu

Ideš sjutra. Vrijeme je prebrzo prošlo. A taman sam oživjela. Taman se počela radovati. Gledati zvijezde. Proznajem, na tren sam povjerovala i u sreću. U šta sad da vjerujem? U daljinu? U tehnologiju, kao da nas ona može sačuvati? U nas? Postojimo li Mi? 

Željela bih da mogu da Ti se prepustim, da ti toliko vjerujem da ćeš ostati. Željela bih da mogu da vjerujem da će mi srce iznići iz ovog što si posadio. Željela bih da ti mogu sve ispričati. Toliko toga. Željela bih i da ostanem u Tvom zagrljaju bar jednu vječnost. Ne možeš ti znati kakva je to školjka za moje nemire. Ne možeš znati koliko mi nade ulivaju tvoji dlanovi, šapuću mi da Ti vjerujem. I želim. Iako se plašim. 

Ovo je poslednji dio sage o Nama. Možda ću pisati o nedostajanju, crtati tvoje obrise na obzorju, možda ću uzdahnuti svaki put kad se sjetim. Možda ću se i napiti. Neću plakati, to je sigurno. Neću mutiti ovo malo sreće suzama. Možda ću potajno mirisati onaj džemper i nositi ga po kući, da mi ne izblijede miris tvog parfema i kože. Nedostajaćeš mi to je sigurno. Čak i više od toga. Falićeš. Ćutaću ti o tome. I čekati. 

Čekaću da ponovo dođeš, da mi se mangupski iskusno nasmiješiš, da se zalijepim za tebe poput čička u kosi. Čekaću Te, na istom mjestu na kom smo se sreli. Podići ću bedeme oko uspomene na Tebe i čekati. Bože, koliko sam samo zidova podigla i srušila u sebi i oko sebe. Cijeli jedan kamenolom sam napravila samo da se sačuvam, a opet nekako završim izujedana i opustošena. I sad opet postajem sopstveni građevinar, možda ovaj put ne napravim nered. 

Obećavam ti da ću zadržati ovaj osmijeh. I da ću pustiti srce da raste. Možda, ako se ponovo sretnemo, možda ću tada umjeti da se oslobodim straha i da Ti dozvolim da me vodiš. Ako se, pak, meni ne vratiš, neću biti tužna. Sačuvaću te u zdencu mojih maštanja, i ponekad možda poželjeti da si srećan. Čak iako to ne bude sa mnom. Jer takvi kao Ti zaslužuju imati ostvarene želje, sigurnost i mir. Ne brini za mene. Ja sam u svojim zidovima sigurna. 

Čuvaj se! Zbog mene, za mene, zbog nas!