Otišla sam. Nepotpuna. Okrnjena kao stara porcelanska šolja za čaj. Slomljana i smotano, trapavo zalijepljena, tek toliko da izdržim dane bez tebe. Ako šavovi budu držali uspjeću. Ako sam sve spojila kako treba. I opet nešto nedostaje. Neki dio tijela. Fizički. Neka dubina. Srž. Suština. Ja nedostajem.
Ostavila sam sve svoje kod tebe.
Srce pod jastukom da ti kucka kao pokvareni sat.
Dušu prostrtu preko kreveta poput neke olinjale ali najdraže deke da te pokriva noću.
Dlanove na jastuku da ti se prilijepe uz obraze kad kreneš da spavaš.
Ostavila sam osmijeh u svim ogledalima da te proganja, da ti odzvanja, da te raduje.
Oči su mi ostale na peronu da gledaju za tobom dok sam odlazila unatraške nadajući se da će vrijeme stati. Da će neko čuti moj prećutani vrisak. Moju želju da se vratim, da potrčim za tobom. Da ti samo još jedan poljubac ukradem, još jedan zagrljaj. Samo još jednom oči da ti vidim.
Ti nisi čuo lom i moje šaputavo "Volim te", ni moje vriskove dok sam nijema stajala gledajući te preko rampi i namrštenih lica. Duboko u meni oluja je plakala. Sakrila sam suzu na tvom ramenu. Ni nju nisi vidio. Ne treba tuga da muti ono malo sreće što sam s tobom osjetila. Malo, ali dovoljno da znam da želim tebe takvog, bar tri puta kloniranog. Malo je trebalo da shvatim da si takav ti sve što sam ikad sanjala. Tebe su od mojih snova kovali. Malo je trebalo da poželim ostati, sve prije tebe zaboraviti i za tebe disati.
Nemam ni stihova kojima mogu opisati ovaj bezdan od nemira koji si zapalio, ali znam jedno još.
Od nas veće je samo još nebo pod kojim sam te našla.
Od tebe, veći je još jedino Bog koji mi te poslao.
Sačuvaj me. sačuvaj me od mraka i od nemani.
Sačuvaj me za sebe, za jutra i naše minijature u pijesku.
sačuvaj me i veži me za svoju kožu poput našeg cvijeta koji će mi zauvijek ostati upleten u kosi.
Samo me ti nemoj još slomiti. Sačuvaj me da ti pod istim nebom mogu još mogu sebe dati.
Sačuvaj me da te bar još zauvijek volim.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.