Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Obrisah suze koje su pošle niz lice... Obrisah so, i ostade samo ponos. Ostade želja i volja... Ostadoše riječi u grlu... Srce zapelo u trku da iskoči...
Zbog istorije... Zbog filma... Zbog mog imena... Istog kao grad, istog kao istorija...

Jer ništa bolja nije ni sadašnjost ovde kod nas. Možda nas ne dijele po boji kože, ali nas dijele po imenima, po partijskoj pripadnosti... Dijele nas po kumovima, i očevima. Dijele nas po zdravim i bolesnim. Dijele nas na bogate i siromašne. A svi imamo jedno zajedničko sa tim ljudima koji su marširali u jednom gradu u Americi... Svima nam je oduzeto pravo da biramo, pravo da kažemo, pravo da hodamo, pravo da mislimo, pravo da živimo... Oduzeta nam je sloboda... A šta je onda čovjek? Rob, kao što su bili preci ovih istih ljudi o kojima film govori. Sluga sistema, eto šta je.

Nemoj mi reći da to nije isto jer znaš dobro da jeste. Ulizuješ se tamo nekom kumovom kumu, tražiš veze i potežeš bilo kakva ponzanstva ne bi li svojoj djeci obezbijedio malo bolja novčana primanja, neki sigurniji posao, ljubiš ko zna čiju guzicu, a nije ti palo na pamet da izgovoriš samo jednu riječ - Dosta je! Da izgovoriš da si slobodan čovjek, onaj koji ima pravo da bira, da odlučuje šta će da radi sa svojim životom. Ne prodaje se ime za 50e, ni za posao na tri mjeseca. Ne prodaje se čast za džak brašna, ni za položen ispit. Ne prodaje se ličnost... Nisi na prodaju. Ne mogu te kupiti, jer ti nisi na prodaju. Tvoja djeca nisu na prodaju. Tvoji roditelji nisu na prodaju. Tvoje srce...

Oni su hodali tražeći pravo glasa, tražeći pravo da biraju i budu izabrani. Tukli su ih, ubijali ali nisu odustali, jer su znali da sistem mora da popusti, Oni su bili spremni da umru za one koje vole i u ime onog u šta vjeruju. Jesi li ti? Tvoji stavovi su tvoja ličnost, to je tvoje ogledalo, i ako nisi dovoljno čovjek da ih odbraniš, da staneš iza svojih riječi, onda možeš reći i da si rob tuđe sujete, marioneta sistema koja te gazi kad hoće, diže kad hoće i ubije kad hoće. A ti si rođen kao slobodan čovjek, Niko te ne posjeduje, Niko nema pravo da ti oduzme slobodu misli, slobodu govora, i slobodu izbora.

Moj izbor je da budem srećna. Ja biram... Ja i samo ja odlučujem kako će moj dan početi, i kako će završiti, kome ću vjerovati, i gdje ću biti, sa kim ću biti... Ja  i samo ja imam pravo da odlučujem o svom životu. Ti i samo ti - biraš za sebe. Ne dozvoli više nikad da te kupe drugi, da tvoju djecu kupuju. Ne dozvoli nikad više nikom da ti oduzme pravo da misliš. Jer to je isto kao da si mrtav. Samo pokretna lutka na baterije. A zar tvoj život vrijedi tako malo? Tvoja budućnost unaprijed prodata, unaprijed zgažena... Vrijediš više i možeš više. Ja to znam. I ti to znaš samo se bojiš da izgovoriš to naglas. Bojiš se da ćeš vidjeti svoju grešku. Pa neka, griješi, ljudi smo, svi griješe. Ne postoji niko savršen.

Ja više ne dam nikom da mi nameće stavove. I braniću ono u šta vjerujem svojjim venama. Boriću se za sebe i za svoja uvjerenja. Jer to sam ja! Jer to je moje pravo. Ja znam šta želim. Znaš li ti? Smiješ li pogledati sebe u ogledalu i reći da zaslužuješ bolje, da možeš bolje... Smiješ li vjerovati u to? Želiš li?

Moje ime nema cijenu. Jer to bi značilo prodati sebe, i istoriju. To bi značilo prodati ono što sam. A ja sam živa, ooohhh tako sam živa... I srećna...Jer mogu da kažem NE... Možeš li ti?

Derane... Drz' se tvoga babe... Nisi ti za taj jad I pokor, ej...

Moj mali stan, za tri srca veći... Kišna nedelja, i tuga svuda preko neba iscrtana. I misli koje su uvijek u galopu... Zaustavim  na tren muziku, samo da bih pokušala da oslušnem tišinu i kišu koja u svom ritmu parira mom srcu... I odjekne... Već toliko noći redom. Glas tog malog bića, plač tog srca koje kuca na spratu niže. I čujem taj grubi očev glas, za hiljadu gromova jači od mog srca... I prestanem da dišem.

Takva je scenografija na Balkanu. Predstava je odavno reprizirana nebrojeno puta, uloge se znaju unaprijed, scenario se ne mijenja već decenijama. Otac, klasični Balkanac, sirov i surov, suvo drvo kameno. Majka, Balkanka, sa kompleksom protkanim strahom. Dvoje male djece, nesvjesni svijeta, nesvjesni života, nisu birali da se tu rode. Njih dvoje, nesrećni jedno sa drugim. Podstanari... Sa paštetom i parčetom hljeba za doručak. Te dvije mrve zlata koje rastu u blatu, rastu da budu puni straha, rastu slušajući svađe to dvoje ljudi koje je neko nazvao roditeljima... Rastu misleći da je nasilje sastavni dio jedne porodice. Dok ne odrastu. Dok ne počnu da mrze oca, i preziru majku,..

Dok im jedini san ne bude da odu od njih, da odu iz države, da ne znaju... Ako uspiju da pobijede svoje demone koji se hrane kroz njihove oči... Koji rastu zajedno sa njima.

A njih dvoje, dva balkanca, dvije budale... Postoje ljudi koji se cijeli život mole za tu svoju čupavu grudvu gena u kojima će moći da zasade cijelu poljanu ljubavi, da se u njoj kupaju, da vole i da budu voljeni... Mole se ali - dlanovi ostaju prazni, a srce još za broj veće... I postoje ljudi koji smatraju da je imati dijete jednostavno, jer tim ljudima su dupe i obraz jedno te isto. Njih dvoje, koji ne razumiju da su privilegovani time što imaju te dvije minijaturne kopije o kojima ne vode računa. Njih dvoje - dvije budale balkanske.

Znaš kako se zove babaroga koja se krije u ormaru? Zove se roditelj... Zove se strah od nasilja. Zove se "slušati cijeli život svađu"... Zove se "Roditelji koji se mrze".... Šta ja mogu da uradim? Ja koja svako veče slušam plač malene Hane i koja vidi tog preplašenog dječaka u dvorištu punog želje za pažnjom... Šta ja mogu da uradim ako će žena na svaki odgovor policije ili socijalne službe poreći bilo kakvu svađu? Šta ja mogu da kažem ženi koja mi se pojavi na vratima da me pita da li mi smeta plač djeteta? "Ne, draga, ne smetaju meni djeca, ali mi smetate vas dvoje koji me svađom budite iza ponoći...". Šta ja mogu da uradim kad ni jastuk preko ušiju ne može da pomogne da ne čujem, da ne osjetim, da se ne zapitam... Šta ja mogu da uradim da poštedim to dvoje malih pilića svih kompleksa i strahova koji ih čekaju, svih teških trenutaka kad neće moći više da podnesu, kad će bijeg na ulicu biti jedini spas... Šta ja da uradim kad čujem te dvije budaletine koje svoj život i svoj brak shvataju tako površno, a djecu kao iznajmljeni film... teret koji se tu našao na putu... nekoga ko im samo kvari jutra i nemaju dan mira... Šta ja da uradim a da ne budem jedna od onih "Google" komšinica... Šta bi ti uradio?

Oduzeti djeci pravo na roditelje koji to nisu... Rizikovati svoju sigurnost i bezbjednost radi njihovog mirnog sna... Vrijedi li? Ne poznajem ih.., Ali sva djeca su ista, nevina i čista poput rose... mirišu na sveže ruže posle kiše... Ta djeca su novi ljudi, treba me zanimati njihovo odrastanje... Treba da mi je stalo... I tebi... Ta djeca su naše sutra... Možda nikad neće izmisliti lijek za rak, možda neće nikad objaviti knjigu, ali ko zna, možda će baš mala Hana biti premijerka... ili doktorka...

Čujem kišu. Tišinu... Malo je mirnije večeras. A umjesto post skriptuma nekom ko će sutra biti roditelj... Pruži svom djetetu onoliko ljubavi koliko tebi tvoji nikad nisu. Ako možeš... Ali ne donosi na svijet novi život ako si spreman da ga uništiš svojim lošim izborom...Jer dijete nije novi izum tehnologije, to nije trend, i nije tetrapak koji ćeš baciti kad se mlijeko pokvari... To si ti.. To je on/ona... To ste vi,,,
A ja znam šta ću...

Čemu suze lepa ženo?

Juce je zvanično potvrđeno... I pismeni dokaz ostavljen... da nemam suza. Kako nema suza? Pa tako, lijepo, nemam suza... Tražili smo i mjerili, ali zalud... Suve oči kao pustinja usred mora. Isplakane, presušile, kako god želiš... Ali ih nema...

A i za kim bi tekle? Za mnom, za tobom, za državom, svijetom? Ne, nije to pravo oličenje emocija. Suze su postale varljive, svako ih može kao bisere prosuti pod tvoje noge i ti ćeš  misliti da tu ima srca. A ono prazne školjke sa obale mora koje je presušilo, kojeg nema. Nisu to mali autići kojima smo se igrali kad smo bili djeca pa ih ostavljali gdje stignemo... Ne, nije to ni behar koji miriše proljećem ranim, i onda ga vjetar razveje na sve strane svijeta... Ne, to su suze, to su tvoje oči, to je tvoje srce...

Moje suze već odavno su isplakane za Nezasluženim srcima. Za nekim noćima kad mi je falio neko da ih skupi i naniže kao bisere oko vrata... neko ko bi ih usnama popio... Možda se i otrovao mojom dušom tako. Nema ih... Ostala je samo prašina i moja so. Da peče... Da se ponovo izlije u bujicu riječi oivičenu koricama, da srce istresem u njih kao pocijepane džepove... Jer moje srce odavnio već nije moje, moje srce već odavno je svuda rasuto.. Svima podijeljeno... Da ga što manje za mene ima a opet da ga bude i previše za dlanove u kojima se so neće istopiti nakon prve kapi kiše.

Možda ću u nekom skrivenom zdencu uspjeti da sakrijem po neku kap vode, soli imam dovoljno da od nje napravim suzu... I više nije tajna - do srac se ne stiže preko vatre... Do srca se samo morem može doći. Morem kojeg nema. A i ne vrijedi, čemu suze na ovom svijetu punom nemira i smrti...? Hoće li one pobijediti vatre divlje, i oluje koje su glasnije od mača...? Od jecaja u svitanje? Hoće li suze moži da operu stopala svih onih kojima srce dajem kroz svaku svoju riječ? Čemu suze...?

So je mnogo manje strašna od vodopada i potopa sopstvenih emocija...

Ja nisam cedo proseka mene ne vuce oseka....

Ja sam patriota. Volim moju zemlju krševitu, moj mali rodni gradić ušuškan na sjeveru, okupan u maglama i ušuškanu samo nama poznatu svilu. I ti si, samo je ti voliš nekako izdaleka, sa nekog drugog kraja planete. Onako kako ja volim Grčku, i Škotsku, i Irsku... Rođen si na ovom kamenjaru od duše, ali si otišao. Nisi otišao, pobjegao si... Otrčao, da se ne osvrneš. Osim na najmilije, s vremena na vrijeme. A jesi li ponio u džepu grumen zemlje da ga čuvaš? Da u njemu srce posadiš, čežnjom da ga zalivaš i nostalgijom da ga hraniš? Jesi li ponio u dlanovima suze majke dok te ispraćala nadajući se da ideš u neko bolje sutra, jer šta ćeš ovde, u svojoj zemlji? S njima da se umivaš svake zore da nikad ne zaboravš gdje pripadaš?

Volim ovu zemlju, a ne mogu reći da je poznajem. Nisam obišla pola planina i jezera, horizont sam vidjela samo sa par tačaka a toliko ih ima, more poljubila samo na jednoj obali. Suncu sam pjevala svakog jutra kad sam se budila, a nisam se ni jednom ispela tamo na vrhove gdje su bivši vladari tijelo odmarali. Nije to jedino što moram uraditi. Volim ovu zemlju iako te u njoj ne prihvataju, iako u njoj ne možeš ništa da postigneš osim da preživiš. A i to je uspjeh. Veći nego tvoj što si otišao. Pobjegao... I ja bih. Pa dobro, morao si. Ovde nema mjesta za sve, Prežive samo oni koje si ostavio.

Ti si uspio i srećna sam zbog tebe. Imaš stan, dobar posao, auto, zimovanje i ljetovanje, porodicu. Onu filmsku... i psa. Ma sigurno ga imaš. Lijepo je to. Srećna sam zbog svih... Ja imam srce. Imam kamen pod nogama i more Jadransko u grudima. Imam posao, da, ni blizu dobro plaćen kao tvoj, ali imam ga. I imam mogućnost da moje voljene vidim kad poželim. Ne moram da čekam godišnji odmor kao ti. I borim se. Ne odustajem. Ne mogu da odustanem. Otišla bih i ja kao ti. Izvadila srce, preparirala ga i ostavila u staklenom zvonu da me podsjeća da sam nekad bila živa. I bila bih patriota baš kao ti.

Ne brini, ne osuđujem te. Podržavam svaku tvoju odluku, i znam da ćeš možda kad zaradiš penziju u toj zemlji poželjeti da kraj svojih dana provedeš ovde, na svom tlu, da napuniš dušu šumama durmitorskim, da ugušiš u sebi sve one godine kad te nostalgija pritiskala, kad su ruke bile pune a dlanovi prazni... Znam... Srećan si... Kao i ja. Mala je razlika između nas, prijatelju moj. Veoma mala. Samo par kilometara, eto toliko... Onih koje ti nećeš preći, a ja ne mogu.

I opet bi otišao. Opet bi isto uradio. Da li bih ja ostala? Možda ne bih, ali onda sigurno ne bih bila ovo što sam danas, A ja znam ko sam... Znaš li ti?

Nedostajanje III

Nedostaješ mi,

u grudima,

u duši,

svuda po tijelu,

mirišem izblijedjele mirise koji podjsećaju

na nešto što je zvučalo kako ti.

udišem vazduh što dublje

ne bi li negdje na ivici osjetila tvoje tragove,

ali zalud.

Znam, nema tvojih koraka koji vode ka mojim očima.

A nedostaješ mi.

Kao ludaku košulja.

Da se stope u jedno,

da me obgrliš rukama divlje i nikad ne pustiš.

Nedostaješ,

da, već sam ti rekla to.

Ali ostajem nedorečena svaki put.

Malo mi i to što kažem,

malo mi je da napišem i na nebu ti okačim

veliki grafit krvlju suza ispisan.

Malo mi je da te još ovoliko hiljadu puta volim.

Malo mi je i svijet za tebe.

Znam da osjetiš to svaki put kad zaćutim u mraku.

Znam da osjetiš svaki putkad te pogledam

ispod trepavica okupanih željama.

A samo bih tebe gledala,

ti bi jedino mogao biti kompas moje lude sujete,

moje nestvarne oluje u kojoj sam potonula,

bez pustog ostrva.

Ne treba mi,

ne želim nikad izroniti iz tih pećina koje si sakrio

a znaš da sam ih pronašla.

Znaš da bi minirao sve puteve da nikad iz tebe ne odem.

Znam.

Znaš,

nedostaješ mi.

Znam, ispričala sam ti koliko,

ali to nije ni djelić koliko bi tek mogla da ti pričam.

Umjela bih ti svaki dan na zidovma zgrada pisati stihove

i čak i kad bi se svijet srušio ti zidovi bi ostali da stoje,

toliko bi jaki bili da bi za tebe i i svijet na leđima nosili,

moji tužni slonovi emotivnosti prepuni stihova.

Obećala sam - nećeš me povrijediti.

Nećeš mi srce žrtvovati na ognju srama.

Obećala sam ti snagu, i osmijeh,

bezrazložnu sreću i dlanove prepune kiše.

Obećala sam.

I neću ti reći više nikad koliko mi nedostaješ.

Nije to kao ljeto što mi nedostaje,

nije to ni kao da ti vid nedostaje,

ovo je nekako drugačije.

Ovo je kao da ja nedostajem sama sebi,

a znam i tebi, samo što nikad nećeš priznati.

Ćutanjem ćeš mi odati i najveće tajne od kojih bježiš,

ali ih nećeš reći.

Nema veze.

Ja sam ionako naučila nemušti jezik tvojih vena,

ne trebaju meni riječi, ko još danas u njih vjeruje.

One su samo blato naspram uzdaha koji mi položiš na dlan.

Ne brini, ćutaću,

srce ću progutati prije nego ti opet kažem

Nedostaješ mi.

uz tvoj korak okretni taj karneval pokretni citav svet je mazoret....

- Kako si?
- Svejedno sam....
- Pa sta ti je?
- Svejedno mi je...

I tako dođu dani... Sjetim se sebe od neku godinu ranije kad su crne horde Mordora pustošile moje zemlje, moju dušu... Kad se crna rupa u mojim grudima širila kao naftna mrlja i ubijala sve što je lijepo, uništavala moj sjaj, gasila moje zvijezde... Sjećam se tog tužnog osjećaja - kad ne osjećaš ništa... A ne možeš da ne osjećaš... Osjeća ti se nešto, a mrtav si... Dišeš, a vazduh samo prolazi...

Znam ja dobro kako je to kad ti je svejedno gdje si, i sa kim, kad te nije briga dal nosiš glavu na ramenima, ili u torbi... Da li ti je svanuo dan, ili se prethodni nije nikako završio. Znam kako to ide, kad ti nije stalo, kad si okovan i ne možeš da isplivaš iz okeana, daviš se a ne osjećaš... Ne, jer već si mrtav.

Pamtim sebe od neku godinu ranije, iz vremena mračnih sila... Iz vremena kad sam zaboravila ko sam, kad nisam imala sa čim da osjećam. I samo pamtim... Ne želim nikad više ponovo da pustim da se moja crna rupa u grudima ponovo raširi toliko da me proguta. Sreću tražim u malim stvarima, u dječijim osmijesima... Krpim i stavljam zakrpe psvuda po mojim bušotinama, prespajam neke pokidane konce i rite koje se otcijepe od trošnih jedara moje duše. Ponovo osjećam... Možda ne kao nekad, možda ne cijelim srcem, ali osjećam... Dišem i živa sam... I nije mi svejedno. Ne više...

Svejedno mi je možda hoćeš i me ujesti za ruku, ili mi otkinuti nogu, možeš i vid da mi oduzmeš, ali samo mi nemoj srce amputirati, jer bez njega, bez emocija - umirem. Meni se osjeća, meni se voli, meni se daje, diše i trči... Život mi je u krvotoku, sreća na usnama... Nekad bez razloga. To me pokreće, to me gura naprijed... Rupa se smanjila, još je ima, još ima vjetrova koji biju i odnose, ali ne dam se... Liječim svoje demone, i nije mi svejedno... Jer laže ko kaže da jeste. To su tužni usamljeni ljudi. To su plašljivi ljudi, koji su se zatvorili u svoje školjke čekajući neku novu zoru, a tako zatvoreni ne znaju da je ta zora davno došla. Boje se, razumijem ih. Sigurni su u svom mraku. Ali još je ljepše biti na suncu u zoru, gutati sunčeve zrake, disati morsku pjenu... Još je ljepše biti živ.

I nemoj, ne može da ti bude svejedno. Otvori se... Otvori srce... Osjećaj... Pa bar i bol, plači, pogledaj kako život može biti jednostavan u svojoj ljepoti. Pa na kraju krajeva ako se i bojiš ljubavi - rizikuj. Zaljubi se. Osjeti život.

..

Meni već odavno smeta što godine prolaze....

Nije još mnogo ostalo... Sledeće nedelje u ovo vrijeme pripremaćemo se za doček Nove godine, birati haljine i košulje, frizure i naravno crvani ruž za usne... Neizostavno... I onda je vrijem da se svedu računi, da neko plati šta je dužan... Vrijeme je pogledati iza sebe i analizirati, fluorescentnom linijom napraviti rez, ispostaviti sebi račun, opaliti neki šamar, i tako... Nisu godine lako breme... Nije ni život toliko lak...

Godina... Prozujala je kao dosadni bumbar, a ni osjetila nisam... A bila je... Pa kao i svaka, prepuna svega i svačega... Od vrha do dna, seće i dtuge, smijeha i suza... Bila je... Velika... Šašava... Plačljiva... Po negdje slomljena... Bila je... Kakva takva - moja je... 

Pamticu je...

- Pocela je zaista uzasno, i sigurno mi je vec januar koju godinu ukrao kad mi je Dule imao udes... Mislim da ni on ne zna koliko sam se isplakala za njim, a nemocna da bilo sta ucinim... Hvala Bogu, jak je on, izgurao je, i ne mogu opisati koliko mi znači u životu... 

- Definitivno moje zore koje sam najviše voljela... Zore zbog kojih sam na posao odlazila neispavana, ali presrećna... Njih nikako ne mogu zaboraviti, na skretanju 40. 

- Saznanje da imaš oko sebe lažne ljude je jedno od teih saznanja, posebno za nekog ko je imao previše bolna iskustva sa lažima. Imati lažne i negativne ljude oko sebe je još gore, posebno za nekog ko uvijek pazi da ne povrijedi tuđa osjećanja. Ali prelomi se to, i onda počneš da brineš o sebi, nekako im okreneš leđa, ne vidiš i ne čuješ...

- Projekat "Godinu dana zahvalnosti..." koji nisam odmah počela, ali ipak sam ga dovela do 330 dana... Da li je moguće biti zahvalan svaki dan nečemu/nekome...? Moguće je, kad malo boje pogledaš oko sebe... Nikad se nisi zahvalio ljudima koji čine da su nam ulice čiste, i koji odvoze naše smeže, niti smo nekad bili zahvalni onim ženama koje održavaju hodnike Delte... Ja sam naučila mnogo kroz ovo... Naučila sam da primjećujem sitnice, da mi male stvari uljepšaju dan, naučila sam biti zahvalna za sve ono što imam i što nemam, na onom što jesam, ali i na onom što nisam, naučila sam koliko je malo čovjeku potrebno da bude srećan, i da nvac zaista ne znači ništa u životu...

- MrRight... Nezaobilazan ove godine kao moja najdraža unikatna dragocjenost koju mogu da stavim na policu u vitrini sa ostalim porecelanskim ukrasima... On koji mi je srce oslobodio da diše, koji mi je pokazao polje crvenih makova, u kojem izgleda još po nekad odsanjam... On koji me slomio... On, sa kim sada mogu da razgovaram, da se smijem opet onako iskreno kao nekada, da dišem i... Obilježio je '13tu, a evo i ovu... Obilježava je, gle čuda, na iste datume kao i tada.... Nadam se da sledeća ima neki konkretniji plan... :) 

- Prekinute niti jednog prijateljstva... Nije bilo lako gledati kako se kidaju strune ali moralo je tako... Ljudi se mijenjaju i to je nešto što moraš da prihvatiš kao prirodnu pojavu, kao kišu... Samo pažljivo treba birati kome smiješ vjerovati. 

- Užasna tragedija koja je odnijela toliko života u svojim bujicama... Toliko djetinjstava ostalo potopljeno, domovi raznešeni, uništeni... Ni malo lijepa uspomena, ali je ipak uspomena... 

- 10 godina mature... I ponovni susret sa tim dragim ljudima sa kojima se i nisam baš družila u srednjoj školi... Ali vrijeme i godine klešu i kamen i čovjeka jednako... I tako, bilo je to prelijepo veče (mislim zaista prelijepo), neke sam ljude vidjela prvi put posle i više od 10 godina... :) 

- Sergejov nastup na Evroviziji je bio definitivno osjećaj patriotizma... Navala i bujica gora od onih poplava... Ponosna na njega zaista... :) 

- Predivni koncerti Tonija i C.Jabuke koji su samo donijeli jedno lijepo ljeto u kosi... 

- Naravno, ono što je bio događaj godine u mom životu, iako slomljena, iako u ludačkoj borbi sa sopstvenim demonima... Moje pače malo, lavče moje... Moj sestrić, zrno graška... Taj osjećaj kad sam ga prvi put uzela u ruke je bio... Nezamjenljiv... Držati u rukama 3,5kg čiste sreće i esencije života... Neizrecivo...

- Najveća pobjeda ove godine... porazila sam svoje aveti, naučila da kažem Ne, naučila d kažem ono što osjećam, iskreno i direktno... Naučila da se svojih poraza ne smijem stidjeti, i da moji padovi nisu moji porazi... Sve svoje komplekse i neriješene probleme sam konačn spalila na svjetlosti sunca kao pokvarenu dušu nekog ukletog vampira... Konačno mogu reći da sam slobodna... Znam šta želim, i smatram to najvećim uspjehom... 

- Za kraj, ono što je najslađe na kraju - knjiga Deseto nebo, je dobila svoj izgled, korice, papir i samo još vazduh da joj udahnem i biće živa... Moje Deseto nebo, priznato... Moje čedo... I ne bih uspjela da nije bilo pravih ljudi, onih sa velikim srcem, znaš... Onih što im srce ne kuca u grudima nego i na dlanovima... Znaš već... To su ti oni ljudi koji svoju dobrotu dijele svima... Smijem li reći da je i MrRight među njima? Da je i on zapleo svoje ime među te listove... Ne bi bilo potpuno bez njega sigurno... 

Bilo je tu svega i svačega... Moj Grof šašavi koji se grli kao čovjek... ma on i nije pas... Izgurala sam godinu dana uspješnog treninga, otkrila da mi je zdravlje malo pobrkano, ali i to će se srediti... Bila je to jedna lijepa godina, jedna predivna godina, i sledeća može samo da bude bolja i ljepša... Radosnija... Sa onim pravim osmijehom... Sa iskrenim srcem, sa puno moje ljubavi ka drugima i ka... Ma o tome će se čitati drugi dan... :)

A odluke... Pa i nema ih mnogo... Nastaviti trening... Biti bolja nego što sam do sad... Davati gomilu ljubavi svima... Biti nasmijana, i vesela... Pomoći koliko god mogu, i više od toga. Pisati više i ljepše... Pripremiti još jednu zbirku... Ne znam, nisam ih još sve donijela...

Do tada, želim vam svima prelijep doček, predivne snove, ljubav i želje... Neću još pisati o mojim planovima, biće vjerovatno još neki post do tada, ali..