...Najteže je kad zapljusne ispod pupka....

Posle određenih dana pauze, po malo u neko dosadno popodne poželjeh da opet nešto napišem... Nedostaje mi pisanje, „pametovanje“ u nekom mom stilu (koji, priznajem, ni ja ponekad ne razumijem)... Nego, pokušavala sam shvatiti ovih dana jednu situaciju...

More, plaža, dobro društvo (u stvari fenomenalno)... Odmor, opuštanje, i sve ono kad si siguran u sebe... Kad te baš ne interesuju nemiri u zemljama Bliskog Istoka (koji je sve biliži) a ni nestašica vode u Africi... Jer ispred mene je more, predivno moje plavo prostranstvo u koje mogu da smjestim sve svoje želje, strahove, maštanja, razočarenja...

On – visok, atletski građen, preplanuo, sa zelenim očima, crnom kosom, osmiijehom koji bi i slona oborio... San svake djevojke sigurno. Jedan susret, pa onda i drugi nekog drugog dana... Znamo da se u ovoj našoj maloj državi sve može saznati, pa tako sam i ja dobila broj telefona, ime, i... Naravno, prokletstvo društvenh mreža... I baš sam se spremala da krenem u osvajanje (jer i mi žene smo u duši ratnice), kad ono... Slike Apolona u muškom društvu... Oko 70 slika i ni jedna ne posjeduje žensko lice... On, jedan od onih muškaraca koji zna eleganciju, koji voli macho man stil... On, jedan od onih muškaraca kome ni jedna žena ne bi odoljela... On, jedan od onih koji uživa u muškom društvu... Koja šteta za ženski rod...

I onda, u beskrajnim razgovorima sa ljudima koje znam, kojima vjerujem analiziram Apolona već cijeli odmor... Da, možda je hetero, možda je homo, možda je i bilo koje slovo u abecedi, ali koji je to gen koji muškarcima šapuće da je ljepše biti u čoporu muškaraca (pod uslovom da je od nas „normalnih“ ljudi)... Da odmah nešto razjasnim, nemam ja ništa protiv načina života, protiv izbora drugih ljudi ukoliko se to ne kosi sa granicama ljudskog razuma. I onda sam se bacila u posmatranje na plaži pri svakom odlasku na moru (osim od skoro kad se moj čovek nalazi pored mene, tad zaista samo njega vidim... O tome u nekom drugom postu).

Primjetila sam „čopore“ muškaraca i žena, potpuno odvojeni, potpuno posvećeni svojoj ekipi... Svom timu... A toliko je usamljenih ljudi, toliko je njih sobodnih za vezu, za udvaranja, za romantiku... Samo ne znam kako se upoznaju kad se non stop kreću u grupama, kad treba da prođeš 3 vuka zaštitnika da bi došao do osobe koja ti se u toj gužvi dopala. I oni će cijeli dan na plaži provesti odvojeno, potajno se nadajući da će baš taj dan nekog upoznati ko će im se svidjeti... I ne moraju baš toliko da čekaju, dovoljno je da se okrenu oko sebe...

Ja sam naravno odustala odmah od Apolona, jedno zbog njegovog očiglednog homo-društva i opredjeljenja, a i vidim da on već ima najveću ljubav – samog sebe... Nastavila sam da posmatram i uživam u moru, u suncu... u društvu koje nije jednopolno... I u onom mom čoveku...

Ko nije drvo razumeo prvo...

Postoje oni trenuci kad ostaneš sam sa sobom i otvoriš svoje stranice... RAsturiš ih bez reda i broja... Neke pustiš niz vjetar, đavo nek ih nosi...
I čitaš neke svoje neotkrivene redove, zaobiđeš zamke sopstvene neodlučnosti, protrčiš kroz ogromna crvena polja nostalgije... Kad se osvrneš iza sebe ostaje ti samo horizont...

I sretneš oči... Sve one boje koje su bile uz tebe u trenucima tuge, i radosti, i smijeha, i neodlučnosti, i straha, i nesanice... Vidiš ih kako ti namignu, osjetiš tople ruke na ramenu... Znaš, nisi sam...

I sjetiš se da je baš nedavno neko tražio da se odrekneš tih ljudi, da im okreneš leđa, zahvališ se i ostaneš sam... Potpuno sam, zatvoren u zlatnom kavezu sreće i ljubavi kad ti ništa ne treba... Da zaboraviš da je Nikola uvijek bio tu da te nasmije, da je Sančez uvijek bio tu da te podrži, da je Marko čak i kilometrima daleko mogao da ti da bratski savjet...

Ne! Ja nisam od onih koji mogu da žive u izolaciji svemira... Meni ljubav nije dovoljna!
Ja imam genetski otrovnu kombinaciju - ne funkcionšem dobro s ženama, al već sam pričala o tome u jednoj besanoj noći. Al zato imam drugove, prijatelje, kolege, bivše ljubavi sa kojima sam ostala izuzetan prijatelj, pobratima... Nekima od njih dugujem mnogo više od savjeta...Nekima dugujem ovaj osmijeh na mom licu... Ja nisam neko ko umije da okrene leđa!

I onda, odlutam u neki kutak sa znakom pitanja na leđima... Da li će neko moći da me prihvati baš ovakvu kakva jesam, sa mojim prijateljima, sa mojim manama... Sa svim onim ljudima zbog kojih sam to što jesam... Neko ko me neće odvesti na kraj svijeta gdje nikog ne znam... Ko me neće utopiti u dosadi bezvremenske izolacije...
Možda neko takav ne postoji, ali tek onda kad nekkog zavoliš zbog onog što jeste, i kad ga voliš baš zbog onog što nije, kad ti je sve njegovo loše u stvari ono što ga odlikuje... Tad možeš reći "Ja volim prijatelju"... E tome me naučio baš jedan od tih kojima ne mogu okrenuti leđa kad ga sretnem!

Spusti pogled i stidi se....

Neke neobjašnjive stvari zovemo sudbinom...
Neke iracionalne pojave zovemo čudima...
Loše stvari pripisujemo karmi...

Čemu ćemo pripisati smrt djevojčice za čije djetinjstvo su se borili njeni roditelji, i cijeli Balkan?
Čemu ćemo pripisati smrt svakog djeteta koje nije imalo sreće da se rodi pod Bil Gejtsovom zvijezdom?
Sudbini, Božjoj volji, vradžbinama... ?

Tijana je izgubila rat... Možda njeno tijelo nije imalo više snage da se bori sa surovošću svijeta...
Možda joj je Gospodin sa oblaka obezbijedio mnogo ljepše mjesto u njegovom okrilju... Zapravo, sigurna sam da jeste...
Bol koja je njenim najbližim ostala nakon njenog odlaska je neopisiva, ali prizajem, imaju lavovsko srce u grudima...

I onda se ja okružim znakovima pitanja... I ne mogu da shvatim tu ljudsku sebičnost, samovolju, sebičnost i glupost...
Ne mogu da shvatim da gospoda dobrostojeći kvazi intelektualci mogu uveče da mirno spavaju znajući da su još prije godinu dana mogli da pomognu malenoj Tijani... Ivani... Mariji... Dejanu... Samiru...
Zar je dječiji život toliko nevažan?
I onda, kad se kao bumerang obije o glavu, pitaju se "Zašto baš meni"?
Onda ne pomaže ni veliki konto na računu, ni uticajni prijatelji... Ne postoji spas, osim molitve Bogu za oproštaj...

Trebalo je da se ugasi jedan život koji je tek bio na početku da bi nešto shvatili?
Da bi naučili da pomažemo...
I opet nismo naučili...
Oglušićemo se o svaku molitvu dječije tuge...
I oni... Koji svoje dane provode u kožnim foteljama, ministri i premijeri, biznismeni, direktori... Svi oni koji mogu da nešto pomijene...samo će se blago nasmijati na ove riječi i okrenuti glavu gledajući Farmu... zamišljajući sebe tamo... Možda i nisu za bolje...

U dobru i zlu... Dok nas razvod ne rastavi...

ON: Dečko od 30 i neku preko, crn, visok, zgodan, odraz muškarca, vaspitan, san svake djevojke u gradu, odličan prijatelj, i u jednom trenutku nekad u prošlosti razočaran u ljubav. Izgubio negdje nit za vezivanje... Svaka bi bila srećna da ga zadrži... 

ONA: Simpatična, 20 i neku preko, ne poznajem je, ali... Jedna od onih što se fotografiše usana spremnih na poljubac (blago rečeno). I njegova kombinacija... I u blagoslovenom stanju... 

NJIH DVOJE: vjenčanje i brak... 

I onda u nekom razgovoru... Ostade pitanje u vazduhu... 

Kada se i gdje izgubila svetinja braka? Kada je to postala samo dužnost? 

Gdje su one veze i niti i čarolije koju su vezale dvoje? 

Da li je brak zaista samo vojni rok upakovan u čokoladne boje? 

Nekad je povod za brak bila ona beskrajna, luda ljubav....Osjećaj da bez tog nekog ne želiš da provodiš dane... Onaj osjećaj kad želiš da imaš porodicu, da ti dani počinju sa nekim ko je tvoj... Da se završavaju u onoj sigurnosti koju brak nudi...

A onda se desio onaj kosmički poremećaj, zvijezde su izgubile ravnotežu i sada... iz obaveze i dužnosti prema novom životu...

Potpisuješ... Obećavaš "U dobru i zlu...Dok nas smrtne rastavi"...

I kao da se ništa nije desilo...nastavljaš po svome...

Jer po mom shvatanju - brak - ta sveta veza između dvoje ljudi koji se vole i koji žele da provedu život zajedno... To nije samo igračka koju baciš kad ti dosadi. 

To nije samo način da ne ostariš sam... 

To su oni sitni trenuci kada se probudiš malo ranije pa ti sklopljene oči osobe pored uljepšaju dan... Onaj sanjivi pogled ti bude sjajniji od sunca...

To su ni sitni trenuci kad znaš da dolaziš kući, u svoju oazu... u svoj svemir...

To su oni trenuci kad se okupi društvo s kojim ste dijelili i svađe i pomirenja, i sretne vijesti...

To su oni trenuci kad poklanjaš bez povoda... 

I kad uz sebe imaš nekog ko ti je najbolji drug, saveznik, ljubavnik, snaga i mir...

To su one dvije riječi "Volim te..."

Možda u svim tim previranjima među vijekovima ja sam ostala zaglavljena pod nekim bagremom... 

Prespavala dan kad je donešena odluka da brak prestaje biti neraskidiva veza sreće i ljubav... 

Odluka da je brak samo poslovni ugovor...

Saradnja...

Registracija... 

Istina, vremena su se promijenila... I ja sam... ali postoje neke stvari koje su iznad svih nas, i to se nikad neće promijeniti... 

I zato... Kad odlučim izgovoriti ono "DA"... znam da će to biti za cijeli život.... Bar s moje strane....

Zagrli me oko vrata oluja se diže....Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže...

Tap tap tap.. Korak po korak... Neka šetnja, misli u praznom hodu, na nekom mom leru... U pozadini čujem glasove... MUŠKE...

"A šta...ona mu košulja stoji k'a na bure... Niđe nema mišić, niđe brate... I one meni tu nešto..."
"A brate, viđe li mu đevooojkuuu..." (tonski zapis - podgorički akcenat govora)

I tako, dok koračam do kuće...
Zapitam se...
Da li ima istine u onom što sam čula od starijih - muškarci su veće tračare od žena?
Oni - oličenje snage, jačine, poštovanja (bar su bili nekad), da imaju karakteristike koje pripisuju ženama...
Ili je to možda karakteristika koja sem ože pripisati svima... nekom manje nekom više...zavisi od dužine jezika...
Lično - oduvijek sam muškarce smatrala boljim sagovornicima upravo zbog nemogućnosti ogovaranja, tračarenja i komentarisanja...
Ali zar je sad vrijeme da promijenim mišljenje...?
Da ugraviram još jednu lošu crtu u muškim osobinama...?
Kad su se osobine muškaraca kao jačeg pola toliko pomiješale sa ženskim da su oni postali toliko slabi?
U kojoj vremenskoj eri su prestali da budu pokretač ženskog univerzuma? Da li je to promjena u genima ili pojava vibratora? Da li to možda muškarci nisu dovoljni?

Ne mogu da zaboravim prošlo ljeto, i rečenicu "***** ti ja muško ako ne može da ponese djevojku u naručju..." i oooopppppp... narednu rutu puta nisam ni hodala...letjela sam...u oblaku sigurnosti, zaštitinički obavijena i nasmijana...
Jer postoje i oni koji zaista imaju muške gene u sebi...
I sad na kraju, umjesto nekog novog trača (to ću da ostavim za malobrojno žemsko društvo)...
Momci... Muškarci su s razlogom nazvani jači pol...

Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci....

On, mali i napusten...star mozda godinu dana... Željan igre, ljubavi, maženja... Luckast po malo onako kako samo pas može da bude...
A djeca ko djeca... Ili su to neki novi trendovi ponašanja... Klinac, od 5-6... Uplakan do iznemoglosti traži utočište...kod koga drugog nego kod svog heroja - tate...
I tata ponosan... "Nemoj sine plakati, sad će tata da ga šutne, vidi..."
I prilazi psu, u stavu šutiranja... I čuje se moj zvižduk... Ludica dotrčava sretna, a tata ostaje sa nogom u vazduhu i slinavkom u rukama...

I u tom bijesu, okrenem se oko sebe... Majke, koje djecu čuvaju u staklenom zvonu... Savjeti prepuni (ne)iskustva... I zapitah se na tren... Čemu to uče djecu?

Da šutiraju životinje zato što su slabije od njih?
Da pas nije opasan ako ga žena miluje?
Da se sa 15 godina javno ljube u kafiću?
Da sa 13 godina gube nevinost?
Da školu završavaju na veze - "ne brini tata će to da sredi"?
Da mogu da gledaju sapunice, i grand, (ne)kulturno (ne)obrazovni program?
Da umjesto igre napolju provode sate pred računarom?
Da je umjesto prve riječi "mama"/"tata" važnije reći "j.... se"
Da treba imati osnovno (ne)poštovanje prema starijima?

I onda nam planeta zapada u haos, ekonomija se guši, obrazovni sistemi propadaju, nezaposlenost raste jer su naučili da sjede i da roditelji sve donose na zlatnom tanjiru.

"Ma sjedi sine, ako se mama mučila ti ne moraš"...
"Ma kakav fakultet kćeri, vidiš da se ni sa fakultetom ne mogu zaposliti. Tata će tebi da završi posao u banku"
"Šta, dobio si jedinicu? Bravo sine, evo ti kupi S4, tata časti".

I tako u nedogled. I onda se sjetim mog djetinjstva, i onih sličnih meni... koji smo odrasli na peronu devedesetih godina... Nismo imali tehnologiju, nismo imali original patike, išli smo izgrebani ali srećni... I znali smo za Diznija, za Dragana Radulovića, za Branka kockicu.. Znali smo za druženje i kulturu, poštovanje i rad... Znali smo cijeniti džeparac jer smo ga rijetko imali...

Ne znam ukakve to ljude rastu današnja djeca, ali meni je njih žao... Oni nikad neće znati za sitne radosti djetinjstva... Uz takve roditelje nije ni čudo...

I loše godine prohuje kao brzi voz...Kako bi tek dobre prohujurile...

Na mojim granicama sna... Na ivici dešavanja, razuma i ludila...
Jedan osmijeh škorppije...
I možda bih se i ja smijala sa istim apetitom ali je onda u jednom trenutku krenuo vjetar u suprotnom smjeru.
"...film...zajedno...kući" to je sve što sam čula...
Ne...ne...ne...ne...
Procenat osmijeha opada...
A onda negdje kad se mrak spustio, oko 11h...samopozivnica u djeliće mog svijeta...
Ne...ne...ne...ne...ne...

I moj krevet, zona za razmišljanje i pitanja na sticki notesu... A bilo ih je... Mnogo...Previše...

Nisam odoljela pitanju - gdje su nestali dobri momci, puni iskrenosti, oni koji umiju da te nasmiju, koji te me neće zvati "ribom", "mačkom", "avionom" i drugim imenima životinjskog i mašinskog porijekla...
U koju dimenziju su se povukli svi oni koji umiju da šarmiraju pogledom i koji se, umjesto pogađanja koju boju veša nosim, igraju pogađanja koje boje su mi oči...
Da se nije u međuvremenu dok sam spavala desilo neko ledeno doba pa su takvi izumrli, zabili glavu u pijesak glumeći nojeve...
Da li je ovo moderno doba napravilo od muškaraca samo prazne ljušture bez bogatstva rečnika kojim bi opisali ženu a da to ne podrazumijeva krzno, perje, motor ili šta već...
Ili sam ja možda upala u neki tornado pa više nisam u Kanzasu?
Da li smo možda mi, žene XXI vijeka, dozvolile muškarcima da nas tretiraju kao mesne prerađevine, ili imovinsko stanje, ili je to virus novog doba koji je zahvatio planetu?
Da li smo baš toliko tražile ravnopravnost?

Ja još vjerujem da postoje,
oni koji će me gledati u oči kad nešto oduševljeno pričam,
oni čija ruka u prvom pooljupcu neće odlutati sa mojjih leđa,
oni koji umiju da grle kao da sutra ne postoji,
oni koji umiju SAMO da gledaju film držeći me za ruku,
oni koji će prihvatiti mene takvu kakva jesam.
oni koji će prihvatiti moje prijatelje takve kakvi jesu jer su oni dio mene i moje ličnosti...

Vjerujem da negdje postoji neko ko zna tako da voli, da me poštuje kao ženu, kao prijatelja, kao ljubavnicu, kao dio sebe,
neko kome neću biti sprava za ubijanje vremena...

Vjerujem da postoje muškarci iz ove priče...ako ne...Vanzemaljci molim vas vratite ih...