Spusti pogled i stidi se....

Neke neobjašnjive stvari zovemo sudbinom...
Neke iracionalne pojave zovemo čudima...
Loše stvari pripisujemo karmi...

Čemu ćemo pripisati smrt djevojčice za čije djetinjstvo su se borili njeni roditelji, i cijeli Balkan?
Čemu ćemo pripisati smrt svakog djeteta koje nije imalo sreće da se rodi pod Bil Gejtsovom zvijezdom?
Sudbini, Božjoj volji, vradžbinama... ?

Tijana je izgubila rat... Možda njeno tijelo nije imalo više snage da se bori sa surovošću svijeta...
Možda joj je Gospodin sa oblaka obezbijedio mnogo ljepše mjesto u njegovom okrilju... Zapravo, sigurna sam da jeste...
Bol koja je njenim najbližim ostala nakon njenog odlaska je neopisiva, ali prizajem, imaju lavovsko srce u grudima...

I onda se ja okružim znakovima pitanja... I ne mogu da shvatim tu ljudsku sebičnost, samovolju, sebičnost i glupost...
Ne mogu da shvatim da gospoda dobrostojeći kvazi intelektualci mogu uveče da mirno spavaju znajući da su još prije godinu dana mogli da pomognu malenoj Tijani... Ivani... Mariji... Dejanu... Samiru...
Zar je dječiji život toliko nevažan?
I onda, kad se kao bumerang obije o glavu, pitaju se "Zašto baš meni"?
Onda ne pomaže ni veliki konto na računu, ni uticajni prijatelji... Ne postoji spas, osim molitve Bogu za oproštaj...

Trebalo je da se ugasi jedan život koji je tek bio na početku da bi nešto shvatili?
Da bi naučili da pomažemo...
I opet nismo naučili...
Oglušićemo se o svaku molitvu dječije tuge...
I oni... Koji svoje dane provode u kožnim foteljama, ministri i premijeri, biznismeni, direktori... Svi oni koji mogu da nešto pomijene...samo će se blago nasmijati na ove riječi i okrenuti glavu gledajući Farmu... zamišljajući sebe tamo... Možda i nisu za bolje...

U dobru i zlu... Dok nas razvod ne rastavi...

ON: Dečko od 30 i neku preko, crn, visok, zgodan, odraz muškarca, vaspitan, san svake djevojke u gradu, odličan prijatelj, i u jednom trenutku nekad u prošlosti razočaran u ljubav. Izgubio negdje nit za vezivanje... Svaka bi bila srećna da ga zadrži... 

ONA: Simpatična, 20 i neku preko, ne poznajem je, ali... Jedna od onih što se fotografiše usana spremnih na poljubac (blago rečeno). I njegova kombinacija... I u blagoslovenom stanju... 

NJIH DVOJE: vjenčanje i brak... 

I onda u nekom razgovoru... Ostade pitanje u vazduhu... 

Kada se i gdje izgubila svetinja braka? Kada je to postala samo dužnost? 

Gdje su one veze i niti i čarolije koju su vezale dvoje? 

Da li je brak zaista samo vojni rok upakovan u čokoladne boje? 

Nekad je povod za brak bila ona beskrajna, luda ljubav....Osjećaj da bez tog nekog ne želiš da provodiš dane... Onaj osjećaj kad želiš da imaš porodicu, da ti dani počinju sa nekim ko je tvoj... Da se završavaju u onoj sigurnosti koju brak nudi...

A onda se desio onaj kosmički poremećaj, zvijezde su izgubile ravnotežu i sada... iz obaveze i dužnosti prema novom životu...

Potpisuješ... Obećavaš "U dobru i zlu...Dok nas smrtne rastavi"...

I kao da se ništa nije desilo...nastavljaš po svome...

Jer po mom shvatanju - brak - ta sveta veza između dvoje ljudi koji se vole i koji žele da provedu život zajedno... To nije samo igračka koju baciš kad ti dosadi. 

To nije samo način da ne ostariš sam... 

To su oni sitni trenuci kada se probudiš malo ranije pa ti sklopljene oči osobe pored uljepšaju dan... Onaj sanjivi pogled ti bude sjajniji od sunca...

To su ni sitni trenuci kad znaš da dolaziš kući, u svoju oazu... u svoj svemir...

To su oni trenuci kad se okupi društvo s kojim ste dijelili i svađe i pomirenja, i sretne vijesti...

To su oni trenuci kad poklanjaš bez povoda... 

I kad uz sebe imaš nekog ko ti je najbolji drug, saveznik, ljubavnik, snaga i mir...

To su one dvije riječi "Volim te..."

Možda u svim tim previranjima među vijekovima ja sam ostala zaglavljena pod nekim bagremom... 

Prespavala dan kad je donešena odluka da brak prestaje biti neraskidiva veza sreće i ljubav... 

Odluka da je brak samo poslovni ugovor...

Saradnja...

Registracija... 

Istina, vremena su se promijenila... I ja sam... ali postoje neke stvari koje su iznad svih nas, i to se nikad neće promijeniti... 

I zato... Kad odlučim izgovoriti ono "DA"... znam da će to biti za cijeli život.... Bar s moje strane....

Zagrli me oko vrata oluja se diže....Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže...

Tap tap tap.. Korak po korak... Neka šetnja, misli u praznom hodu, na nekom mom leru... U pozadini čujem glasove... MUŠKE...

"A šta...ona mu košulja stoji k'a na bure... Niđe nema mišić, niđe brate... I one meni tu nešto..."
"A brate, viđe li mu đevooojkuuu..." (tonski zapis - podgorički akcenat govora)

I tako, dok koračam do kuće...
Zapitam se...
Da li ima istine u onom što sam čula od starijih - muškarci su veće tračare od žena?
Oni - oličenje snage, jačine, poštovanja (bar su bili nekad), da imaju karakteristike koje pripisuju ženama...
Ili je to možda karakteristika koja sem ože pripisati svima... nekom manje nekom više...zavisi od dužine jezika...
Lično - oduvijek sam muškarce smatrala boljim sagovornicima upravo zbog nemogućnosti ogovaranja, tračarenja i komentarisanja...
Ali zar je sad vrijeme da promijenim mišljenje...?
Da ugraviram još jednu lošu crtu u muškim osobinama...?
Kad su se osobine muškaraca kao jačeg pola toliko pomiješale sa ženskim da su oni postali toliko slabi?
U kojoj vremenskoj eri su prestali da budu pokretač ženskog univerzuma? Da li je to promjena u genima ili pojava vibratora? Da li to možda muškarci nisu dovoljni?

Ne mogu da zaboravim prošlo ljeto, i rečenicu "***** ti ja muško ako ne može da ponese djevojku u naručju..." i oooopppppp... narednu rutu puta nisam ni hodala...letjela sam...u oblaku sigurnosti, zaštitinički obavijena i nasmijana...
Jer postoje i oni koji zaista imaju muške gene u sebi...
I sad na kraju, umjesto nekog novog trača (to ću da ostavim za malobrojno žemsko društvo)...
Momci... Muškarci su s razlogom nazvani jači pol...

Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci....

On, mali i napusten...star mozda godinu dana... Željan igre, ljubavi, maženja... Luckast po malo onako kako samo pas može da bude...
A djeca ko djeca... Ili su to neki novi trendovi ponašanja... Klinac, od 5-6... Uplakan do iznemoglosti traži utočište...kod koga drugog nego kod svog heroja - tate...
I tata ponosan... "Nemoj sine plakati, sad će tata da ga šutne, vidi..."
I prilazi psu, u stavu šutiranja... I čuje se moj zvižduk... Ludica dotrčava sretna, a tata ostaje sa nogom u vazduhu i slinavkom u rukama...

I u tom bijesu, okrenem se oko sebe... Majke, koje djecu čuvaju u staklenom zvonu... Savjeti prepuni (ne)iskustva... I zapitah se na tren... Čemu to uče djecu?

Da šutiraju životinje zato što su slabije od njih?
Da pas nije opasan ako ga žena miluje?
Da se sa 15 godina javno ljube u kafiću?
Da sa 13 godina gube nevinost?
Da školu završavaju na veze - "ne brini tata će to da sredi"?
Da mogu da gledaju sapunice, i grand, (ne)kulturno (ne)obrazovni program?
Da umjesto igre napolju provode sate pred računarom?
Da je umjesto prve riječi "mama"/"tata" važnije reći "j.... se"
Da treba imati osnovno (ne)poštovanje prema starijima?

I onda nam planeta zapada u haos, ekonomija se guši, obrazovni sistemi propadaju, nezaposlenost raste jer su naučili da sjede i da roditelji sve donose na zlatnom tanjiru.

"Ma sjedi sine, ako se mama mučila ti ne moraš"...
"Ma kakav fakultet kćeri, vidiš da se ni sa fakultetom ne mogu zaposliti. Tata će tebi da završi posao u banku"
"Šta, dobio si jedinicu? Bravo sine, evo ti kupi S4, tata časti".

I tako u nedogled. I onda se sjetim mog djetinjstva, i onih sličnih meni... koji smo odrasli na peronu devedesetih godina... Nismo imali tehnologiju, nismo imali original patike, išli smo izgrebani ali srećni... I znali smo za Diznija, za Dragana Radulovića, za Branka kockicu.. Znali smo za druženje i kulturu, poštovanje i rad... Znali smo cijeniti džeparac jer smo ga rijetko imali...

Ne znam ukakve to ljude rastu današnja djeca, ali meni je njih žao... Oni nikad neće znati za sitne radosti djetinjstva... Uz takve roditelje nije ni čudo...

I loše godine prohuje kao brzi voz...Kako bi tek dobre prohujurile...

Na mojim granicama sna... Na ivici dešavanja, razuma i ludila...
Jedan osmijeh škorppije...
I možda bih se i ja smijala sa istim apetitom ali je onda u jednom trenutku krenuo vjetar u suprotnom smjeru.
"...film...zajedno...kući" to je sve što sam čula...
Ne...ne...ne...ne...
Procenat osmijeha opada...
A onda negdje kad se mrak spustio, oko 11h...samopozivnica u djeliće mog svijeta...
Ne...ne...ne...ne...ne...

I moj krevet, zona za razmišljanje i pitanja na sticki notesu... A bilo ih je... Mnogo...Previše...

Nisam odoljela pitanju - gdje su nestali dobri momci, puni iskrenosti, oni koji umiju da te nasmiju, koji te me neće zvati "ribom", "mačkom", "avionom" i drugim imenima životinjskog i mašinskog porijekla...
U koju dimenziju su se povukli svi oni koji umiju da šarmiraju pogledom i koji se, umjesto pogađanja koju boju veša nosim, igraju pogađanja koje boje su mi oči...
Da se nije u međuvremenu dok sam spavala desilo neko ledeno doba pa su takvi izumrli, zabili glavu u pijesak glumeći nojeve...
Da li je ovo moderno doba napravilo od muškaraca samo prazne ljušture bez bogatstva rečnika kojim bi opisali ženu a da to ne podrazumijeva krzno, perje, motor ili šta već...
Ili sam ja možda upala u neki tornado pa više nisam u Kanzasu?
Da li smo možda mi, žene XXI vijeka, dozvolile muškarcima da nas tretiraju kao mesne prerađevine, ili imovinsko stanje, ili je to virus novog doba koji je zahvatio planetu?
Da li smo baš toliko tražile ravnopravnost?

Ja još vjerujem da postoje,
oni koji će me gledati u oči kad nešto oduševljeno pričam,
oni čija ruka u prvom pooljupcu neće odlutati sa mojjih leđa,
oni koji umiju da grle kao da sutra ne postoji,
oni koji umiju SAMO da gledaju film držeći me za ruku,
oni koji će prihvatiti mene takvu kakva jesam.
oni koji će prihvatiti moje prijatelje takve kakvi jesu jer su oni dio mene i moje ličnosti...

Vjerujem da negdje postoji neko ko zna tako da voli, da me poštuje kao ženu, kao prijatelja, kao ljubavnicu, kao dio sebe,
neko kome neću biti sprava za ubijanje vremena...

Vjerujem da postoje muškarci iz ove priče...ako ne...Vanzemaljci molim vas vratite ih...

Lažeš, zlato, lažeš dušo, lažeš vještice...

Prije par dana...
U nekim ludim dešavanjima...
Desi se... savršena uloga, glavan glumica...
I odglumljen osmijeh...
Ono kao "Daaaaa, sjajno... :-D xexexexexex...".
Iskreno, grozim se takvih situacija, ali ponekad su jednostavno neophodne...
Na kraju dana, kad je sve prošlo, i režija spustila klapnu za taj dan, nastupio je trenutak tišine...
U onom istom krevetu, dva broja većem koji izgleda služi jedino za takve stvari...
Razmišljala sam koliko puta sam morala da odglumim neku scenu, oduševljenje, radost, zainteresovanost i gomilu nekih drugih emocija...
Da li bi jednostavnije bilo da sam rekla istinu, povrijedila nečiji ponos i ego, sujetu ili... Šta već...?
Da li bi bolje bilo da sam komšiju pitala da mu nabavim dvogled da se ne izviruje svaki put kroz prozor (bojim se da mu se nešto ne desi) kad dolazim kući...?
Ili sam možda mogla reći prijatelju da je ponekad dosadno pričati s njim (obično se javim na poziv i odmaknem telefon dok se on ispriča) i da nemam uvijek toliko vremena koliko on ima kredita na telefonu.
Koliko puta u životu smo svjesni da glumimo...osmijeh, orgazam, ushićenje, strast... samo da ne bi povrijedili osjećanja drugoj strani...
Da li druga strana zaista može podnijeti toliku dozu istine?
Ili su "biijele laži" dozvoljene...?
S godinama, sve manje imam strpljenja da ljudima oko sebe priuštim takav luksuz kao što je pakovanje istine u šarene papire zablude...
Sve manje želje za glumom, a sve više takvih situacija...
Jel mi to namjerno neko piše scenario sa folerskim ulogama?
Ili sam možda precijenila istinu...
Volim osjećaj kad mogu slobodno da kažem ono što mislim, i ono što osjećam, a da me niko ne pogleda sa osudom ili sa velikim znakom pitanja iznad glave - "Šta, kog đavola ti znaš???" (LJudi od mrštenja se dobijaju bore)...
Volim kad ne moram da budem lažno oduševljena vijestima koje čujem... dok se moje malo ja mršti i ljuti musavo...
Istina je sloboda... Zna ponekad da bude bolji osjećaj od onog velikog O...
Zna da bude strastvenija od bilo kakvog seksa...
Zbaciš predrasude  i osjećaj krivice...Skineš šminku krivice, udahneš i pustiš krila...
Ekstaza...
Sigurno da je ovo vrijeme potpuno izobličeno, iskrivljeno u nekim uglovima, promijenile su se vrijednosti i valute, ali znam sigurno...
Istina je jednostavno nezamjeljiva...
Ne foliram te, majke mi....
Probaj, super je...

Eeee stara boljka se leci starim lekom dabome vinom, ta ne bi valjda mlekom....

NIje to prvi put da se desi...
Da me u pola noći probudi zvono telefona koji nikad ne gasim (za svaki slučaj) i da ugledam onu fotografiju na ekranu...
Da vidim ime i prezime moje dijagnoze...
I onda krene bol...
Oštrica mača u stomaku, sa zubima...
Javim se, i odmah mi bude jasno...
Nakon razgovora, emotivne lavine s druge strane, i onih riječi koje trijezan nikad ne bi rekao - veza se prekida.
Odjekuje tišina u mojoj sobi...
Ležim u tom prevelikom krevetu i ne mogu da ne pomislim...
Da li je Alkohol novo ime za iskrenost?
Da li je to jedini trenutak kad smiijemo reći šta zaista osjećamo, i da li uopšte treba vjerovati u onu istorijsku "Što trijezan misli pijan govori"?
Šta se to probudi u nama onog trenutka kad alkohol počne da preuzima primat nad venama i kad iz najdublje ladice izvučemo neke osjećaje...
One koje trijezni zaista ne bismo priznali...
Da nekog volimo, mrzimo, da nekog nismo preboljeli, da nam nedostaje...
Gdje se kriju te emocije dok smo "čisti"...?
I meni se to desilo, i tebi sigurno...
Postoje trenuci koji se nikad ne bi desili da nije bilo onog vraga u venama,  ali jutro posle i nije baš za pamćenje...
Pamtim zaista neke gadne mamurluke (u sva tri dijela), ožiljak iznad lijeve obrve će sve to potvrditi, i onda nisam sigurna da li je vrijedilo biti Absolute idiot...
Prelistam poslate poruke, pozive... i padnem u nesvijest...
Nikad to ne bih svjesna rekla, prećutala bih, ponijela u najveće dubine moje emotivnosti i zakopala sve te besramne iluzije koje se usuđuju da izrone samo u nekom "stanju".
Da li nam zaista treba "doza" da bi imali hrabrosti priznati i uraditi...?
Sigurno je da će se još koji put pronaći moj broj u biranim pozivima baš u tim noćima kad gitara rastura prostoriju i sjećanja krenu...
Ja sam taj scenario odavno napamet naučila i sve što ću čuti znam da je jedino tad...
I znam da će opet zazvoniti telefon, poziv ili poruka, nije mnogo važno, i znam da će tamo pisati ono što nikad više neću čuti...
A umjesto post skriptuma tebi koji držiš sačuvanu poruku u Drafts ne znajući da li da je pošalješ...
Klikni na Send, rizikuj reći ono što misliš i osjećaš...
Možda je tvoja životna priča baš sakrila svoja stopala u toj rečenici...
Ne čekaj da vodka djeluje, jer možda je Absolute istina već u tvojim venama...
Pusti samo nek  poteče...