Wednesday, July 10, 2013

Zagrli me oko vrata oluja se diže....Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže...

Tap tap tap.. Korak po korak... Neka šetnja, misli u praznom hodu, na nekom mom leru... U pozadini čujem glasove... MUŠKE...

"A šta...ona mu košulja stoji k'a na bure... Niđe nema mišić, niđe brate... I one meni tu nešto..."
"A brate, viđe li mu đevooojkuuu..." (tonski zapis - podgorički akcenat govora)

I tako, dok koračam do kuće...
Zapitam se...
Da li ima istine u onom što sam čula od starijih - muškarci su veće tračare od žena?
Oni - oličenje snage, jačine, poštovanja (bar su bili nekad), da imaju karakteristike koje pripisuju ženama...
Ili je to možda karakteristika koja sem ože pripisati svima... nekom manje nekom više...zavisi od dužine jezika...
Lično - oduvijek sam muškarce smatrala boljim sagovornicima upravo zbog nemogućnosti ogovaranja, tračarenja i komentarisanja...
Ali zar je sad vrijeme da promijenim mišljenje...?
Da ugraviram još jednu lošu crtu u muškim osobinama...?
Kad su se osobine muškaraca kao jačeg pola toliko pomiješale sa ženskim da su oni postali toliko slabi?
U kojoj vremenskoj eri su prestali da budu pokretač ženskog univerzuma? Da li je to promjena u genima ili pojava vibratora? Da li to možda muškarci nisu dovoljni?

Ne mogu da zaboravim prošlo ljeto, i rečenicu "***** ti ja muško ako ne može da ponese djevojku u naručju..." i oooopppppp... narednu rutu puta nisam ni hodala...letjela sam...u oblaku sigurnosti, zaštitinički obavijena i nasmijana...
Jer postoje i oni koji zaista imaju muške gene u sebi...
I sad na kraju, umjesto nekog novog trača (to ću da ostavim za malobrojno žemsko društvo)...
Momci... Muškarci su s razlogom nazvani jači pol...


Saturday, June 29, 2013

Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci....

On, mali i napusten...star mozda godinu dana... Željan igre, ljubavi, maženja... Luckast po malo onako kako samo pas može da bude...
A djeca ko djeca... Ili su to neki novi trendovi ponašanja... Klinac, od 5-6... Uplakan do iznemoglosti traži utočište...kod koga drugog nego kod svog heroja - tate...
I tata ponosan... "Nemoj sine plakati, sad će tata da ga šutne, vidi..."
I prilazi psu, u stavu šutiranja... I čuje se moj zvižduk... Ludica dotrčava sretna, a tata ostaje sa nogom u vazduhu i slinavkom u rukama...

I u tom bijesu, okrenem se oko sebe... Majke, koje djecu čuvaju u staklenom zvonu... Savjeti prepuni (ne)iskustva... I zapitah se na tren... Čemu to uče djecu?

Da šutiraju životinje zato što su slabije od njih?
Da pas nije opasan ako ga žena miluje?
Da se sa 15 godina javno ljube u kafiću?
Da sa 13 godina gube nevinost?
Da školu završavaju na veze - "ne brini tata će to da sredi"?
Da mogu da gledaju sapunice, i grand, (ne)kulturno (ne)obrazovni program?
Da umjesto igre napolju provode sate pred računarom?
Da je umjesto prve riječi "mama"/"tata" važnije reći "j.... se"
Da treba imati osnovno (ne)poštovanje prema starijima?

I onda nam planeta zapada u haos, ekonomija se guši, obrazovni sistemi propadaju, nezaposlenost raste jer su naučili da sjede i da roditelji sve donose na zlatnom tanjiru.

"Ma sjedi sine, ako se mama mučila ti ne moraš"...
"Ma kakav fakultet kćeri, vidiš da se ni sa fakultetom ne mogu zaposliti. Tata će tebi da završi posao u banku"
"Šta, dobio si jedinicu? Bravo sine, evo ti kupi S4, tata časti".

I tako u nedogled. I onda se sjetim mog djetinjstva, i onih sličnih meni... koji smo odrasli na peronu devedesetih godina... Nismo imali tehnologiju, nismo imali original patike, išli smo izgrebani ali srećni... I znali smo za Diznija, za Dragana Radulovića, za Branka kockicu.. Znali smo za druženje i kulturu, poštovanje i rad... Znali smo cijeniti džeparac jer smo ga rijetko imali...

Ne znam ukakve to ljude rastu današnja djeca, ali meni je njih žao... Oni nikad neće znati za sitne radosti djetinjstva... Uz takve roditelje nije ni čudo...

Wednesday, June 26, 2013

I loše godine prohuje kao brzi voz...Kako bi tek dobre prohujurile...

Na mojim granicama sna... Na ivici dešavanja, razuma i ludila...
Jedan osmijeh škorppije...
I možda bih se i ja smijala sa istim apetitom ali je onda u jednom trenutku krenuo vjetar u suprotnom smjeru.
"...film...zajedno...kući" to je sve što sam čula...
Ne...ne...ne...ne...
Procenat osmijeha opada...
A onda negdje kad se mrak spustio, oko 11h...samopozivnica u djeliće mog svijeta...
Ne...ne...ne...ne...ne...

I moj krevet, zona za razmišljanje i pitanja na sticki notesu... A bilo ih je... Mnogo...Previše...

Nisam odoljela pitanju - gdje su nestali dobri momci, puni iskrenosti, oni koji umiju da te nasmiju, koji te me neće zvati "ribom", "mačkom", "avionom" i drugim imenima životinjskog i mašinskog porijekla...
U koju dimenziju su se povukli svi oni koji umiju da šarmiraju pogledom i koji se, umjesto pogađanja koju boju veša nosim, igraju pogađanja koje boje su mi oči...
Da se nije u međuvremenu dok sam spavala desilo neko ledeno doba pa su takvi izumrli, zabili glavu u pijesak glumeći nojeve...
Da li je ovo moderno doba napravilo od muškaraca samo prazne ljušture bez bogatstva rečnika kojim bi opisali ženu a da to ne podrazumijeva krzno, perje, motor ili šta već...
Ili sam ja možda upala u neki tornado pa više nisam u Kanzasu?
Da li smo možda mi, žene XXI vijeka, dozvolile muškarcima da nas tretiraju kao mesne prerađevine, ili imovinsko stanje, ili je to virus novog doba koji je zahvatio planetu?
Da li smo baš toliko tražile ravnopravnost?

Ja još vjerujem da postoje,
oni koji će me gledati u oči kad nešto oduševljeno pričam,
oni čija ruka u prvom pooljupcu neće odlutati sa mojjih leđa,
oni koji umiju da grle kao da sutra ne postoji,
oni koji umiju SAMO da gledaju film držeći me za ruku,
oni koji će prihvatiti mene takvu kakva jesam.
oni koji će prihvatiti moje prijatelje takve kakvi jesu jer su oni dio mene i moje ličnosti...

Vjerujem da negdje postoji neko ko zna tako da voli, da me poštuje kao ženu, kao prijatelja, kao ljubavnicu, kao dio sebe,
neko kome neću biti sprava za ubijanje vremena...

Vjerujem da postoje muškarci iz ove priče...ako ne...Vanzemaljci molim vas vratite ih...


Friday, June 21, 2013

Lažeš, zlato, lažeš dušo, lažeš vještice...

Prije par dana...
U nekim ludim dešavanjima...
Desi se... savršena uloga, glavan glumica...
I odglumljen osmijeh...
Ono kao "Daaaaa, sjajno... :-D xexexexexex...".
Iskreno, grozim se takvih situacija, ali ponekad su jednostavno neophodne...
Na kraju dana, kad je sve prošlo, i režija spustila klapnu za taj dan, nastupio je trenutak tišine...
U onom istom krevetu, dva broja većem koji izgleda služi jedino za takve stvari...
Razmišljala sam koliko puta sam morala da odglumim neku scenu, oduševljenje, radost, zainteresovanost i gomilu nekih drugih emocija...
Da li bi jednostavnije bilo da sam rekla istinu, povrijedila nečiji ponos i ego, sujetu ili... Šta već...?
Da li bi bolje bilo da sam komšiju pitala da mu nabavim dvogled da se ne izviruje svaki put kroz prozor (bojim se da mu se nešto ne desi) kad dolazim kući...?
Ili sam možda mogla reći prijatelju da je ponekad dosadno pričati s njim (obično se javim na poziv i odmaknem telefon dok se on ispriča) i da nemam uvijek toliko vremena koliko on ima kredita na telefonu.
Koliko puta u životu smo svjesni da glumimo...osmijeh, orgazam, ushićenje, strast... samo da ne bi povrijedili osjećanja drugoj strani...
Da li druga strana zaista može podnijeti toliku dozu istine?
Ili su "biijele laži" dozvoljene...?
S godinama, sve manje imam strpljenja da ljudima oko sebe priuštim takav luksuz kao što je pakovanje istine u šarene papire zablude...
Sve manje želje za glumom, a sve više takvih situacija...
Jel mi to namjerno neko piše scenario sa folerskim ulogama?
Ili sam možda precijenila istinu...
Volim osjećaj kad mogu slobodno da kažem ono što mislim, i ono što osjećam, a da me niko ne pogleda sa osudom ili sa velikim znakom pitanja iznad glave - "Šta, kog đavola ti znaš???" (LJudi od mrštenja se dobijaju bore)...
Volim kad ne moram da budem lažno oduševljena vijestima koje čujem... dok se moje malo ja mršti i ljuti musavo...
Istina je sloboda... Zna ponekad da bude bolji osjećaj od onog velikog O...
Zna da bude strastvenija od bilo kakvog seksa...
Zbaciš predrasude  i osjećaj krivice...Skineš šminku krivice, udahneš i pustiš krila...
Ekstaza...
Sigurno da je ovo vrijeme potpuno izobličeno, iskrivljeno u nekim uglovima, promijenile su se vrijednosti i valute, ali znam sigurno...
Istina je jednostavno nezamjeljiva...
Ne foliram te, majke mi....
Probaj, super je...


Thursday, June 20, 2013

Eeee stara boljka se leci starim lekom dabome vinom, ta ne bi valjda mlekom....

NIje to prvi put da se desi...
Da me u pola noći probudi zvono telefona koji nikad ne gasim (za svaki slučaj) i da ugledam onu fotografiju na ekranu...
Da vidim ime i prezime moje dijagnoze...
I onda krene bol...
Oštrica mača u stomaku, sa zubima...
Javim se, i odmah mi bude jasno...
Nakon razgovora, emotivne lavine s druge strane, i onih riječi koje trijezan nikad ne bi rekao - veza se prekida.
Odjekuje tišina u mojoj sobi...
Ležim u tom prevelikom krevetu i ne mogu da ne pomislim...
Da li je Alkohol novo ime za iskrenost?
Da li je to jedini trenutak kad smiijemo reći šta zaista osjećamo, i da li uopšte treba vjerovati u onu istorijsku "Što trijezan misli pijan govori"?
Šta se to probudi u nama onog trenutka kad alkohol počne da preuzima primat nad venama i kad iz najdublje ladice izvučemo neke osjećaje...
One koje trijezni zaista ne bismo priznali...
Da nekog volimo, mrzimo, da nekog nismo preboljeli, da nam nedostaje...
Gdje se kriju te emocije dok smo "čisti"...?
I meni se to desilo, i tebi sigurno...
Postoje trenuci koji se nikad ne bi desili da nije bilo onog vraga u venama,  ali jutro posle i nije baš za pamćenje...
Pamtim zaista neke gadne mamurluke (u sva tri dijela), ožiljak iznad lijeve obrve će sve to potvrditi, i onda nisam sigurna da li je vrijedilo biti Absolute idiot...
Prelistam poslate poruke, pozive... i padnem u nesvijest...
Nikad to ne bih svjesna rekla, prećutala bih, ponijela u najveće dubine moje emotivnosti i zakopala sve te besramne iluzije koje se usuđuju da izrone samo u nekom "stanju".
Da li nam zaista treba "doza" da bi imali hrabrosti priznati i uraditi...?
Sigurno je da će se još koji put pronaći moj broj u biranim pozivima baš u tim noćima kad gitara rastura prostoriju i sjećanja krenu...
Ja sam taj scenario odavno napamet naučila i sve što ću čuti znam da je jedino tad...
I znam da će opet zazvoniti telefon, poziv ili poruka, nije mnogo važno, i znam da će tamo pisati ono što nikad više neću čuti...
A umjesto post skriptuma tebi koji držiš sačuvanu poruku u Drafts ne znajući da li da je pošalješ...
Klikni na Send, rizikuj reći ono što misliš i osjećaš...
Možda je tvoja životna priča baš sakrila svoja stopala u toj rečenici...
Ne čekaj da vodka djeluje, jer možda je Absolute istina već u tvojim venama...
Pusti samo nek  poteče...

Sunday, June 16, 2013

Đavo bijele boje...

Desilo se... Dobila sam tu poruku koju sam godinama očekivala... Stigla je kao crna vrana zloslutnica i oduzela mi svaku mogućnost za udisaj... Umro je...

Znali smo se još od prije istorije... tamo od nekih '90ih godina kad sam ja bila klinkica a on... Pa, bio mi je nešto najbolje što sam imala... Neko kome sam mogla sve da ispričam, ko je sve moje tajne sada odnio sa sobom, ko je znao da me nasmije, da bude lud i dobar, i... Bio je jedan od rijetkih momaka sa dušom u sebi... Neću da krijem, on zaslužuje istinu, i možda... možda mu i dugujem toliko... Mogli smo mi da budemo i više od naj drugova, htjeli smo... Ali nismo mogli preći neke granice u duši... Bar ja nisam mogla...

Ispratila sam ga u vojsku, bila ponosna na onu jednu sliku koju je poslao, i još je čuvam... Od svega je ostalo samo par fotografija, sjećanje na naše "svađe", i na sve one noći u staroj diskoteci... Na našu pjesmu i naš park koji nikad više neće biti naš jer su nam tamo već sve oduzeli...

Imao je novo društvo, novu djevojku i zaista sam željela da bude srećan... Ali Đavo bijele boje... Uništio ga je... Ubio ono predivno stvorenje koje je bio... Mrzila sam ga zbog toga... Molila... Ali, od toga se ne odlazi... I otišla sam ja.. Okrenula leđa, potajno osluškivala kad će mi neko donijeti lošu vijest... Znao je on da bih mu pomogla da je tražio, da je trebalo... Od fantastičnog momka ostala je samo duša... Duša koja mi je jedne noći opet sve priznala, obećala... I bila sam tu, zvala ali odgovora nije bilo... Ponovo sam ga izgubila...

Bila je jedna pjesma. I bila je naša... Znali smo samo mi zašto... Bježao je, vraćao se, prekidao, paopet počinjao... Iz tog pakla nije bilo izlaza, znali smo oboje... Nek mi Bog oprosti, ali nisam mogla da gledam kako mi nestaje pred očima... Gledali su oni koji su ga uveli u taj krug, i koji sad plaču iz nekih svojih razloga... Isti oni licemjeri koji su ga oteli od normalnog života koji je imao... Prokletnici...

I eto... njega sad nema... Moj drug, moj dio djetinjstva... dio života...
Još jednom da je čujem... Za tebe, za nas...
R.I.P.

http://www.youtube.com/watch?v=haHoA2HXxKI 



Friday, June 14, 2013

Možda život nije Bog zna šta, al za svaki slučaj uzmem šta mi da...

Nekad, kad sam bila mlađa, i kad sam imala povjerenja u bajke, imala sam fantazije... Maštu... A onda se desio onaj period odrastanja, prvih ljubavi, preskakanje tinejdžerskih dana, i juriš u svijet odraslih... Dječije fantazije su zamijenile neke malo manje dječije... I tako... Neke od njih su se ostvarile, neke su još na listi čekanja, ali... NIsam mogla da se oduprem pitanju - dokle smo spremni da idemo da bi ostvarili svoju fantaziju? Da li uopšte imamo granicu? 

Da li uopšte treba postaviti granice kad su u pitanju fantazije bilo koje vrste - poslovne, društvene, seksualne...? Da nije bilo fantazije o Indiji Kolumbo nikad ne bi otkrio Ameriku... Otkrio bi je neko drugi manje važan i možda se ne bi zvala Amerika... I zaista, da li je u pitanju bila samo želja, ili možda čak i opsesija da ne odustane, da se ne vrati kao gubitnik...Da li je to dovoljna motivacija? Da li se na kraju sve svodi na klasično - pobjediti ili izgubiti? 

Priznajem, jako sam loš gubitnik... Teško podnosim poraze na bilo kom polju svoje životne partije šaha. Al ako već igra krene, ne odustajem... I rukama ću iskopati rov ako treba, provići se kroz najtanje pukotine poput magle, ali neću odustati...Čak i je kad je uzaludno nastavljati... Jer, u ostvarivanju svoje fantazije, nema granica... Nema predrasuda... 

Zid postavljam kad trebam biti dio tuđih ratova... Tad ustuknem, povučem se u svoje šatore razmišljanja i tada se opet javi... Mali vrag na lijevom ramenu koji je uvijek za... za sva iskustva, za sve strategije... Baš tako sam stekla mnoga iskustva koja su manje više i dobra, ali su ostavila jake tragove na mojoj duši... Baš tako su se mnoge moje fantazije ostvarile i mogu vragolasto da se nasmiješim i namignem... Jer imam iskustvo više ;) ispunjenu fantaziju u svakom pogledu...

I zato... Ne stidite se svojih fantazija, želja, mogućnosti, opsesija... Život je previše kratak da vi se pitali "šta ako?"... Izađi, ljubi sve redom, popni se na vrh Mileniuma, skoči sa bandžija, šetaj u poskocima slušajući  muziku...ne brini šta će drugi da kažu...Zaprepašćeno će te gledati samo oni koji nemaju hrabrosti da ostvare svoje fantazije... :)