Thursday, June 20, 2013

Eeee stara boljka se leci starim lekom dabome vinom, ta ne bi valjda mlekom....

NIje to prvi put da se desi...
Da me u pola noći probudi zvono telefona koji nikad ne gasim (za svaki slučaj) i da ugledam onu fotografiju na ekranu...
Da vidim ime i prezime moje dijagnoze...
I onda krene bol...
Oštrica mača u stomaku, sa zubima...
Javim se, i odmah mi bude jasno...
Nakon razgovora, emotivne lavine s druge strane, i onih riječi koje trijezan nikad ne bi rekao - veza se prekida.
Odjekuje tišina u mojoj sobi...
Ležim u tom prevelikom krevetu i ne mogu da ne pomislim...
Da li je Alkohol novo ime za iskrenost?
Da li je to jedini trenutak kad smiijemo reći šta zaista osjećamo, i da li uopšte treba vjerovati u onu istorijsku "Što trijezan misli pijan govori"?
Šta se to probudi u nama onog trenutka kad alkohol počne da preuzima primat nad venama i kad iz najdublje ladice izvučemo neke osjećaje...
One koje trijezni zaista ne bismo priznali...
Da nekog volimo, mrzimo, da nekog nismo preboljeli, da nam nedostaje...
Gdje se kriju te emocije dok smo "čisti"...?
I meni se to desilo, i tebi sigurno...
Postoje trenuci koji se nikad ne bi desili da nije bilo onog vraga u venama,  ali jutro posle i nije baš za pamćenje...
Pamtim zaista neke gadne mamurluke (u sva tri dijela), ožiljak iznad lijeve obrve će sve to potvrditi, i onda nisam sigurna da li je vrijedilo biti Absolute idiot...
Prelistam poslate poruke, pozive... i padnem u nesvijest...
Nikad to ne bih svjesna rekla, prećutala bih, ponijela u najveće dubine moje emotivnosti i zakopala sve te besramne iluzije koje se usuđuju da izrone samo u nekom "stanju".
Da li nam zaista treba "doza" da bi imali hrabrosti priznati i uraditi...?
Sigurno je da će se još koji put pronaći moj broj u biranim pozivima baš u tim noćima kad gitara rastura prostoriju i sjećanja krenu...
Ja sam taj scenario odavno napamet naučila i sve što ću čuti znam da je jedino tad...
I znam da će opet zazvoniti telefon, poziv ili poruka, nije mnogo važno, i znam da će tamo pisati ono što nikad više neću čuti...
A umjesto post skriptuma tebi koji držiš sačuvanu poruku u Drafts ne znajući da li da je pošalješ...
Klikni na Send, rizikuj reći ono što misliš i osjećaš...
Možda je tvoja životna priča baš sakrila svoja stopala u toj rečenici...
Ne čekaj da vodka djeluje, jer možda je Absolute istina već u tvojim venama...
Pusti samo nek  poteče...

Sunday, June 16, 2013

Đavo bijele boje...

Desilo se... Dobila sam tu poruku koju sam godinama očekivala... Stigla je kao crna vrana zloslutnica i oduzela mi svaku mogućnost za udisaj... Umro je...

Znali smo se još od prije istorije... tamo od nekih '90ih godina kad sam ja bila klinkica a on... Pa, bio mi je nešto najbolje što sam imala... Neko kome sam mogla sve da ispričam, ko je sve moje tajne sada odnio sa sobom, ko je znao da me nasmije, da bude lud i dobar, i... Bio je jedan od rijetkih momaka sa dušom u sebi... Neću da krijem, on zaslužuje istinu, i možda... možda mu i dugujem toliko... Mogli smo mi da budemo i više od naj drugova, htjeli smo... Ali nismo mogli preći neke granice u duši... Bar ja nisam mogla...

Ispratila sam ga u vojsku, bila ponosna na onu jednu sliku koju je poslao, i još je čuvam... Od svega je ostalo samo par fotografija, sjećanje na naše "svađe", i na sve one noći u staroj diskoteci... Na našu pjesmu i naš park koji nikad više neće biti naš jer su nam tamo već sve oduzeli...

Imao je novo društvo, novu djevojku i zaista sam željela da bude srećan... Ali Đavo bijele boje... Uništio ga je... Ubio ono predivno stvorenje koje je bio... Mrzila sam ga zbog toga... Molila... Ali, od toga se ne odlazi... I otišla sam ja.. Okrenula leđa, potajno osluškivala kad će mi neko donijeti lošu vijest... Znao je on da bih mu pomogla da je tražio, da je trebalo... Od fantastičnog momka ostala je samo duša... Duša koja mi je jedne noći opet sve priznala, obećala... I bila sam tu, zvala ali odgovora nije bilo... Ponovo sam ga izgubila...

Bila je jedna pjesma. I bila je naša... Znali smo samo mi zašto... Bježao je, vraćao se, prekidao, paopet počinjao... Iz tog pakla nije bilo izlaza, znali smo oboje... Nek mi Bog oprosti, ali nisam mogla da gledam kako mi nestaje pred očima... Gledali su oni koji su ga uveli u taj krug, i koji sad plaču iz nekih svojih razloga... Isti oni licemjeri koji su ga oteli od normalnog života koji je imao... Prokletnici...

I eto... njega sad nema... Moj drug, moj dio djetinjstva... dio života...
Još jednom da je čujem... Za tebe, za nas...
R.I.P.

http://www.youtube.com/watch?v=haHoA2HXxKI 



Friday, June 14, 2013

Možda život nije Bog zna šta, al za svaki slučaj uzmem šta mi da...

Nekad, kad sam bila mlađa, i kad sam imala povjerenja u bajke, imala sam fantazije... Maštu... A onda se desio onaj period odrastanja, prvih ljubavi, preskakanje tinejdžerskih dana, i juriš u svijet odraslih... Dječije fantazije su zamijenile neke malo manje dječije... I tako... Neke od njih su se ostvarile, neke su još na listi čekanja, ali... NIsam mogla da se oduprem pitanju - dokle smo spremni da idemo da bi ostvarili svoju fantaziju? Da li uopšte imamo granicu? 

Da li uopšte treba postaviti granice kad su u pitanju fantazije bilo koje vrste - poslovne, društvene, seksualne...? Da nije bilo fantazije o Indiji Kolumbo nikad ne bi otkrio Ameriku... Otkrio bi je neko drugi manje važan i možda se ne bi zvala Amerika... I zaista, da li je u pitanju bila samo želja, ili možda čak i opsesija da ne odustane, da se ne vrati kao gubitnik...Da li je to dovoljna motivacija? Da li se na kraju sve svodi na klasično - pobjediti ili izgubiti? 

Priznajem, jako sam loš gubitnik... Teško podnosim poraze na bilo kom polju svoje životne partije šaha. Al ako već igra krene, ne odustajem... I rukama ću iskopati rov ako treba, provići se kroz najtanje pukotine poput magle, ali neću odustati...Čak i je kad je uzaludno nastavljati... Jer, u ostvarivanju svoje fantazije, nema granica... Nema predrasuda... 

Zid postavljam kad trebam biti dio tuđih ratova... Tad ustuknem, povučem se u svoje šatore razmišljanja i tada se opet javi... Mali vrag na lijevom ramenu koji je uvijek za... za sva iskustva, za sve strategije... Baš tako sam stekla mnoga iskustva koja su manje više i dobra, ali su ostavila jake tragove na mojoj duši... Baš tako su se mnoge moje fantazije ostvarile i mogu vragolasto da se nasmiješim i namignem... Jer imam iskustvo više ;) ispunjenu fantaziju u svakom pogledu...

I zato... Ne stidite se svojih fantazija, želja, mogućnosti, opsesija... Život je previše kratak da vi se pitali "šta ako?"... Izađi, ljubi sve redom, popni se na vrh Mileniuma, skoči sa bandžija, šetaj u poskocima slušajući  muziku...ne brini šta će drugi da kažu...Zaprepašćeno će te gledati samo oni koji nemaju hrabrosti da ostvare svoje fantazije... :) 


Wednesday, June 12, 2013

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama, za sva vremena skrila se tu negde duboko u nama...

Javi se nekad... Stigne neka porukica, srce zadrhti... u vazduhu osjetim neki miris prošlog i progutam riječi... Vrati se film unazad par godina kao par vijekova, proživim u sjećanju trenutke kad je srce kuckalo u ritmu tam tama... I zapitam se - da li zaista ikad prebolimo one koje smo nekad voljeli? 

Prošlo je vrijeme prve ljubavi, svi smo imali uspone i padove, nema tog ko nije bio iznevjeren od "druge polovine"... Kroz to se mora proći...Tu gorčinu rastanka svi smo okusili... Sruši se nešto u tebi, nekad više nekad manje, po neki potres i dugo sjećanje... I onda sretneš "drugu polovinu".. nekad, negdje, slučajno, namjerno... Noge se zabetoniraju i nemaš glasa... Prođeš milion puta kroz onu ulicu koja pamti korake, i svaki put isti miris u vazduhu... 

Nekad se sakriješ da te ne vidi, osmotriš izdaleka...Pobjegneš u svoj krevet i dugo grliš jastuk i poslednje ostatke velike ljubavne priče... Poželiš da se vratiš, volio bi bar jedan zagrljaj, pogled, bilo šta... Da li je moguće preboljeti? Ostaviti iza sebe neke uspomene u kartonskoj kutiji? I koliko uopšte treba da nekog preboliš, da te ne zaboli susret, poruka, ulica, vazduh... Hoće li bol trajati cijeli život? Hoćeš li posle "tog nekog" ikad biti onako srećan, pun života? Smijati se, vjerovati, VOLJETI? Ili će možda uvijek biti tvoj kamen spoticanja na putu ostvarivanja želja?... 

Milion pitanja... jedan jedini odgovor... DA, moguće je! Ne znam da li preboliš, ili se saživiš sa bolom, da li prestaneš da voliš ili samo zanemariš činjenicu da bi lakše izgurao sadašnjicu, ali... Nastaviš dalje... Ne umreš, bar ne cio.... Treba ti vremena da ležiš na zemlji, kao i posle svakog pada, ali nakon nekog vremena ustaneš... Korak po korak, i ne primjetiš kad počneš da opet trčiš. Da se ponovo raduješ nekim sitnicama, možda i da se opet zaljubiš, malo nespretnije nego ranije, ali... Srce je stvoreno da se daje... Nije ono za ledene predjele... 

I ma kolika bol bila i koliko nokaut težak bio, posle svih velikih ljubavi izađeš jači, čvršći, osvježen za neko novo iskustvo, istina možda u dijelovim ali super ljepak to sve sastavi... Zato nemoj plakati posle ljubavnog kraha,.. Ne brini nećeš umrijeti iako ti se čini da će srce svakog trenutka stati... Malo samo utrneš posle nekog vremena kao kod zubara... I ideš dalje... Ne brini... Sve je to ravnoteža među zvijezdama...


Tuesday, June 11, 2013

Vidis li gde sam to sad u kom sam dobu, cudne mi ptice znas snovim ajezde, jer jos sam suvise mlad da mislim o grobu, a vec sam suvise da brojim zvezde...

Postoje neke stvari koje se ne mogu prećutiati, kao i osjećaji koji se ne mogu opisati. Postoje ljudi koji su pisali o tome, pričali su nam i stari koliko se ko sjećao, čitali smo knjige neko manje neko više... Nemamo svi to u sebi, neko se jednostavno rodi sa tim osjećajem, a kod nekog se probudi onako iznenada, kao što proljeće zna da dođe posle teške zime. Patirotizam, rodoljublje, čast, sloboda, ljudskost, milosre, poštenje... U samo jednoj riječi – BITI ČOVJEK!

Nisam sazdana od kamena kao moja država i njena istorija. Al u mom srcu rastu šume poput durmitorskih. Mojim venama teče plava krv jadranska. Moje zenice imaju istu boju kao i sveža zemlja posle kiše. Kosa mi mirše na so punu magle... Imam slobodu govora, i slobodu izbora, još mi niko nije oduzeo to pravo. Iako je sve oko mene iskvareno do srži i postalo u potpunosti neljudsko... Ja nisam odustala od sebe, od svog sna...

Da li se to ljudi boje da prizanju, da razumiju, da osjete...? Da li je to izumrla ona starinska nit samopoštovanja, rodoljublja i časti? Da li je glavna valuta časti samo saldo na računu? Istina, živimo u modernim vremenima, tehnologija iz dana u dan napreduje, i ovaj blog za par minuta će biti stara vijest, ali dajprobudi ono istorijsko u sebi, znam da leži u tvojoj krvi kao i u mojoj. Zaboravi loše što se desilo, uvijek će biti iskušenja koja će nas odvesti u krivom smjeru i navesti nas da mrzimo jedni druge i da zavidimo jedni drugima. Zaboravi jučerašnju kišu, okrenimo se suncu koje će s novom zorom obasjati naše srce.

Izađite iz svog mraka, pustite svjetlost u svoje srce ma kakva tama vas okruživala. Zašto bi čekali da nam neko da naše pravo da privređujemo, da stvaramo, da se borimo za sebe i svoje potomstvo? Mi to pravo već imamo, ali ga niko ne želi iskoristiti. Svi žele da žive na račun administracije i birokratije, lake love i brzih trenutaka, a niko na račun svog rada. Cijene rastu do neba, a našponos sve više pada, naša čast sve niže ide dok ne dođe do toga da gazimo preko svoje krvi, preko svojih predaka... preko svoje istorije.

Učimo djecu da budu drski, da budu razmaženi, da ne poštuju starije i da terorišu mlađe. Odrastaju na ratnim video igrama, u virtuelnom svijetu gdje su laži moralna osobina, i smisao za humor se miješa sa podvalama i intrigama. Nije ni malo lako biti dijete u današnjem vremenu, priznajem. I meni to jako teško polazi za rukom. Sve teže pronalazim prijatelje u pravom smislu te riječi. Nije li vrijeme da prigrlimo što nam je Bogom dato, da prihvatimo ovaj naš kamen u jednoj ruci, i ovo more udrugoj, ovu zemlju kojom gazimo i ovo nebo koje nas čuva? Nije li vrijeme da počnemo svi da gradimo našu istoriju, i kulturu, i nasleđe, identitet, da prestanemo dijeliti ljude po boji kože, boji očiju, naciji, vjeri, poslu i ko zna koš po čemu? Da vratimo našoj naciji čast i ponos koji smo imali a o kom se pisalo i čulo nadaleko?


Možda sam ja patriota, možda samo pišem pod utiskom upravo odgledanog filma „Hrabro srce“ – priču o čovjeku koji je život dao za slobodu svoje zemlje, i ujedinio ljude koje niko nije. Možda su me malo emocije ponijele ali negdje duboko u tebi, teče ova ista krv skadarska. Možda u tebi spava ista ova ljubav za bolje sutra. Možda si jedan od ovih razmaženih dječaka koji ne znaju značenje života i rada. Možda... al znam – u svakom od nas kuca isto srce u grudima, od istog materijala sazdano, sa istim osjećajem hrabrosti. Usudi se, živi, stvaraj... Budi svoj!


Tuesday, June 4, 2013

Bilo je to u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu...

Mi Balkanci smo čudan narod... Sve ono što hoćemo to je ono što nećemo... Sve ono što želimo nije više isto kad se ostvari... Tražimo, očekujemo, žalimo se... A ništa ne DAJEMO...Al ne zato što ni sami nemamo, već što ne želimo pa samo tražimo izgovore... Sebičan narod, eto to su Balkanci... Do sad su uspjeli samo da unište, ništa ne daju za uzvrat a očekuju sve... 

Da li je to neko prokletstvo koje su nam stari Sloveni ostavili u nasleđe, neka stara kletva drevnih naroda da se nikad ne smirimo, da nikad želje ne usmjerimo, da ne umijemo pomoći... Ali da budemo razarajuće mašine koje u pola minuta sruše sve ono što se decenijama gradilo... Ne umijemo mo biti zadovoljni ljudi... Ne umijemo sačuvati, uvijek tražimo više, gaziće Balkanac i po tuđoj krvi samo da dođe do svog cilja... I kad dođe biće nezadovoljan.... 

Ne umijemo da gajimo kulturu, umjetnost, djeca rađaju djecu, tinejdžeri ih vaspitavaju, postaju nezadovoljni adolescenti ogrezli samo u kriminal, željni novca i slave i bogatstva preko noći... Zatupljeni rialiti šou programom koji ne može biti gluplji... Oduševljeni još glupljom idejom života na Marsu... Jedva čekamo da se nekom smijemo zbog nepažnje ili gluposti, da kritikujemo vlast, a oni koji imaju više od nas su sigurno lopovi... 

I tako jedan narod u cjelini postane zatrovan radijacijom iz ko zna koje sfere, zatrovan sopstvenom glupošću, slijep i nijem za sve što je dobro, za sve što je od značaja... Narod koji ne umije da sadi šumu, da vodi računa o napuštenima, borba predatora u zemlji u kojoj je svako za sebe... Dragi moji Balkanci, na kraju...sami sebe ćemo pojesti...Bićemo istorija poput dinosaurusa, istraživaće naše iskopine, i govoriti "Doveli su sebe do samouništenja"... 

Friday, May 31, 2013

dukat sam ja od gline...kad pozlata se skine i dođeš do sredine...ja sam od one JEFTINE....

...Ne  boli izdaja... Ne boli ni čekanje... Boli glupost... I to moja... Naiva... Nepromišljenost... NADANJE! Aritmija u grudima i isprekidano disanje... Groznica od nemira... Trzaji, grčenje... i Zvuk... Zvuk paranja, kidanja... AMPUTACIJE!

Kao lutka u staklenoj kutiji okružena sa svih strana zvučno izolovanim zidovima...Vrišti i udara rukama u zidove bez mogućnosti da ih slomi... Doziva... Ali prolaznici to ne vide... Vide kloniranu mene... sa osmijehom koji bi i zvijezde posramio sjajem... Pristojno otpozdravim, darujem na dlanovima prašinu sjaja zvjezdanog... Okrenem se da pogledam preko ramena a tamo ja i dalje stojim... Zvučno otkinuta os ostatka svijeta da ne čuje niko kako se ruše arhitekture mojih oblaka i sklapaju se nada mnom... Da ne vide slabost koja me može slomiti...

Ja nisam od laži skovana... Podnijeću sav teret svijeta na ramenima... Sve tvoje tuge, sve tvoje grijehe preuzeću... Sve razumjeti, oprostiti i ono što se ne prašta...Prećutati i kad ne treba... I još više od toga... Al laži ne umijem preživjeti... One me jedino umiju slomiti na djeliće... One me jedino umiju gurnuti sa ivice provalije na kojoj hodam kao akrobata po žici...održavajući balans između emotivnosti i mudrosti... srca i razuma...

Nemoj se izvinjavati... To me neće sastaviti,... Ne teče živa mojim venama... i nemoj mi u grudi ispaliti metak od adamentijuma... jer ni to neće izbrisati sjećanje! Uzalud se trudim skrenuti misli, udahnuti vazduh... Znam, biće nemoguće... Al - nisam prošla vatre da bih se na pepelu zapalila... Nisam se  iz blata dizala da bi me tvoje sunce u prah pretvorilo... Ne brini... I ovi dani kiše će proći... I moje sunce će iza tvojih oblaka izaći... SJajnije nego ikada...