Saturday, April 27, 2013

Ako će veliki ljudi i dalje kao u šali da ubijaju i vode rat, ja ću i dalje da ostanem ovako mali i NEĆU DA PORASTEM U INAT!

Negdje u nekom trenutku obične stvarnosti, kad je Mašta igrala bridž sa dosadom jedan trenutak Odrastanja načeo je moje misli... Nisam osjetila taj trenutak, nije me zaboljelo, jednostavno samo se nekako uvukao taj otrov u vene... I nestalo je par boja iz moje palete beskraja, par nota mirisa se sakrilo pod neke ćilime moje obzirnosti i sad... tu na nekim stepenicama zaustavile se sjene...

Da li uopšte ponekad znamo taj trenutak ludila kad se ušeta u zenice i počne veliko spremanje... Boje djetinjstva više nisu jarko zelene, i nebo je nekako mza nijansu mutnije, i svi koraci kojima ideš unazad samo te zapravo unaprijed vode... za po korak bliže odraslom svijetu... I neće srce da prihvati, otima se i tvrdoglavo ćuti kao ušato magare... sa bijelom zvbijezdom djetinjstva na čelu... 

I ćuti moje maleno dijete u meni, ,musavo od blata u kojem su ga zatekli kako se nespretno igra i pravi svoju veliku tortu ukrašenu cvijećem... Ćuti jer ono ne voli da se kupa, da se češlja, da bude kulturno, mirno... sloboda u petama mu ne da mira i vjetar mu golica tabane tjerajući ga da trči po travi i skače do neba i svakim novim osmijehom u meni izazove erupciju smijeha... Onog koji potresa sve okeane... 

I sad na nekom kraju, bez protiv otrova da me spase, podižem trepavice u ranu zoru... nasmiješim se jutru, i samo ponekad u nekom danu obučem onu ludačku košulju djetinjstva koju sam ljubomorno sakrila ispod jastuka da mi plete snove... Da bar ponekad probudim ono dijete... čupavo od veranja po drveću, sa po nekim cvijetom na nosu... da mi kaže da još ponekad mogu biti dijete u svijetu velikih... da ne zaboravim da sanjam, da se smijem, da vjerujem... Jer mi veliki, odrasli... s Vremenom to zaboravimo...

Wednesday, April 17, 2013

Pričaće ti jednom svašta, BOLJIMA SE TEŠKO PRAŠTA...

Za one koji me ne znaju... One kojima nije jasno ko sam... Za one koji se pitaju kakva sam ja to osoba, zašto sam ponekad drska, ponekad arogantna...

Ja sam neko ko je prošao dio svoje životne škole, kao što svakog sleduje po par lekcija. Neko ko ne vjeruje ljudima tako olako, i ko ne pušta svakog previše blizu. Neko ko ne može biti prijatelj sa ženama jer iz meni nepoznatog razloga - suprotna strana ne može da se svari. Imam tu neku bakteriju u genima zbog koje sam jako teško svarljiva... A u stvari sam užasno jednostavna...

Volim da ćutim ujutru, ne moram ti reći Dobro jutro, pusti me da samo da osjetim miris nes kafe i da čujem sunce u dvorištu... Samo da okusim jutarnju tišinu... Većina ljdui koji me ne poznaju misle da sam uobražena... Hmmmm, da, ostavljam takav utisak! Nekad svjesno nekad ne. Ko želi da me upozna - shvatiće da u stvari sam sve samo ne uobražena. Ne puštam ljude blizu jer znaju da ujedu gore nego ijedna zvijer. Dogovorom mogu sve da riješim, bez vrištećih ćelija u vazduhu... al i to ako o ti počneš mirno... Moj sluh nije podešen za visoke frekvencije...

Drska i bezobrazna... Da - prema ljudima koji me ne poštuju kao osobu, kao ženu, kao čovjeka... Prema onima koji me izigraju, ili jednostavno prena onima za koje mi moj crv u glavi kaže "PAZI!" Nikad me nije prevariio crvić moj. Impulsivna - ma svi smo mmi takvi. Svi smo se  opekli par puta, svi smo bili ostavljeni, prevareni, povrijeđeni i svi se nečeg plašimo. Ja se ne plašim bola, ja se plašim da ću samu sebe da osuđujem, drugi mi ne smetaju...

Možeš da kažeš da sam i sama svoja... da, jer me ne poznaješ... Sve sam to ja... Najveći gad što ide kroz grad... Možeš da pričaš šta ti je volja... sve ono što tvoja mašta može da smisli. Eto takva sam ja osoba. A ako te pustim blizu, to znači da ti vjerujem, da te nikad neću osuđivati, da ću uvijek biti tu i kad nisam, da ću zgaziti sebe zbog tebe... Al takvih ljudi je jako malo. Jer takav je svijet, prevrtljiv i mizeran, sav od interesa.

I još nešto... Neko sam ko želi da voli, da bude voljen, onako da padne na dupe od ljubavi, da može po oblacima da hoda na trepavicama koliko voli... Neko ko tek treba da osvoji svoj oblak na nebu... Neko koga ti ne znaš... !!!!! I ne trudi se da me upoznaš, ako to ne želiš... ako je to samo radi nekog reda u periodnom sistemu... nemoj... Eto to sam ti ja... Hajd sad briši...


Saturday, March 30, 2013

Maska tvoje svakodnevnosti...

U kom trenutku prestanes biti jak... da prihvatas teret svoh briga samo na sebe, da ih ni sa kim ne dijelis... da budes planina...? Koliko treba pa da shvatis da nekad moras da pustis suzu, da budes slab... Koliko ti treba da shvatis da si SAMO ČOVJEK?

Oćutiš prijatelju sve što te zaboli... Navikao si tako, da sam o sebi birneš, da sam donosiš odluke iplaćaš njihovu cijenu... Da sam sebi stvaraš sve uspomene i sve što ti je potrebno da preguraš život... navikao si i ne umiješ da prestaneš... Ne želiš priznati da imaš srce, onu sentimentalnu stranu srca... ono što ti zoveš glupost prijatelju....

Progutaš suze... uzdahe... Bol gurneš pod tepih... Znam, shvatam... Razumijem i kako je kad te zaboli ta ravnina u predjelu duše, kad se nemaš za čim okrenuti, i kad nemaš zbog čega da se raduješ... Pa čak ni zbog sunca ili cvijeta s proljeća... I opet ustaješ svakog jutra, izabereš masku zavisno od dana u nedelji, nacrtaš osmijeh crvenim karminom, obučeš se najljepše, kap dvije parfema da se ne osjeća tuga iza tebe... i preguraš... Uveče opet skineš sve sa sebe, mlaz vruće vode spere s tebe svu prašinu i legneš... A onda ne možeš da zaspiš od fizičkog bola koji te muči, od ukočenosti leđa pod teretom glume... Zaboraviš da si živo biće, saživiš se i prestaneš da budeš ti...

Znam sve prijatelju kako ti je... Jednog dana ćeš morati da zapališ sve te maske... Jednog dana nećeš morati da se budiš u grču od dana koji je ispred tebe... Ne brini, umjeće neko da razmakne veo paučine sa tvojih zenica i u njima prebroji sva sazvežđa koja si sakrio... Ali prije toga...

Zapali tog robota svakodnevnice koji se  ukorijenio u tvom biću... Isključi mu napajanja, uništ baterije i kompletnu memoriju... BUDI OPET SVOJ!!!!!! Jer i bol jednom mora proći...

Thursday, March 28, 2013

Jer gdje ti je srce tu ti je dom....


Pusti da ti ispričam nešto... O jednom mjestu skrivenom u mom srcu, na obroncima mog djetinjstva... Priču o mjestu koje srce uvijek prepozna kao svoje, gdje je jedan dah vjetra zalutao u pogledu i gdje misli nevjerovatno podsjećaju na nostalgiju. Miris tek nikle trave u proljeće koji šeta kožom...

Ne idem često tamo... U onu ulicu staru u kojoj su moji prvi koraci... U onu šumu u kojoj sam prvi put udahnula širinu prostora i ljepotu jeseni. Ovde, u ovom velikom gradu gdje je sivilo počelo da nagriza živote... Hvali mi ona zelena nit koja me dječije držala vezanu za ono najsvetije u životu. Ovde, pod ovim sivim nebom gradske oluje hvali mi moje parče plavog sna...

Pogledom zalutam daleko, iza ovih snijegova koji me kriju u zalutalim noćima, pomislim na nemirni dah proljeća koji sam uvijek voljela ispred one stare kuće koju ni zub vremena nije mogao okrznuti. Još uvijek isti miris u zidovima, miris mog djetinjstva kojeg ću uvijek ostati gladna. I svake jeseni u onoj staroj limenoj kutiji su bili orasi, i svakog ljeta je rijeka bila prepuna pokušaja da se nauči plivati... U proljeće je cijela ulica mirisala od raznih boja koje je slikar prirode onako nehajno rasuo travom... A zima... Ona je uvijek bila moja čarolija, i nije bila hladna kao sad, u ovom betonskom ludilu.

Nedostaju mi ljudi... Oni pravi, domaćinski, koji su umjeli da mi stegnu šaku i gledaju me u oči kad me pozdrave... Oni topli pogledi zbog kojih sam uvijek osjećala pripadanje toj strani svijeta. Nedostaju mi svici... Oni maleni, ranjivi, sa prvim sumrakom ispred kuće koja je bila uvijek najglasnija od djece... Nedostaje mi i ona sehara koju je za mene bila riznica tajni i uvijek sam sa strahom zavirivala u nju. Kao da će njenim otvaranjem nestati moj svijet koji sam grčevito držala rukama ne želeći da odrastem.

I danas, kad sam svoj čovjek, duboko u sebi nosim i čuvam one iskonske vrijednosti koje sam tamo naučila. Tamo gdje je nebo još uvijek plavo, i vazduh posle kiše miriše na zeleno i možeš da osjetiš zemlju kako diše. Čuvam u sebi želju da još jednom odem tamo gdje su mi korijeni ostali, tamo gdje još uvijek u zidovima miriše moje djetinjstvo. U ono mjesto koje nijedan grad na svijetu ne može zamijeniti, koje ima više topline nego ijedno more... U ono mjesto koje još čuva moje srce urezano u drvetu starog oraha... A gdje ti je srce tu ti je dom...

Wednesday, March 20, 2013

U ludo vreme lud je ko je normalan

Burna sitiacija na jednom Balkanu... Povampirile se aveti nekih prošlih vremena, ustale uklete noći prijeteći da  prekriju jedno nebo prepuno boja! Jednu zemlju prepunu sunca... Hoće neke istorijske horde da sapletu vijenac satkan od intriga, spletki i laži... Nije ni važno ko će da ga nosi, ali pretpostavljam cijeli jedan narod... Nije ni malo lako... 

Bliže se opet dani kad treba odlučiti... Kad treba postati važan pred svima i ispratiti trku do kraja, kladeći se na rezultat sa najvećom kvotom... Još jedna utakmica na Balkanu, golovi pljušte sa svih strana, a zaluta i po neki penal... I ponovo Balkan postaje jedna sjajna pozorišna scena sa fantastičnim cirkusom, sjajnom šatrom i fenomenalnim vještinama... Borba lavova, arena... Euforija publike... Oni ipak na kraju daju glavnu odluku, oni ocijenjuju ko je najbolji svojim gromkim aplauzom koji će srušiti šatru... 

Ja... sjedim u najtamnijem uglu arene i posmatram kao i obično... kao i svaki put... tražim pukotine kroz koje mogu da ugledam svjetlost dana, slušam komentare iz publike... Možda u sebi potajno navijam, možda imam nekog svog favorita... Ali nije moj stav ni malo važan trenutno... Važno je biti čovjek u cijeloj ovoj ludnici... ostati normalan i sav svoj... ako je to ikako moguće na Balkanu... 

Wednesday, March 13, 2013

I vidiš već sam tu na pola puta, sad mi trebaš ti, budi vodič moj kroz mutne predele...

U kom trenutku prestaneš da osjećaš...? BIlo šta... Mržnju, ljubav, sreću, radost, tugu...  kom trenu ni nostalgija ne znači mnogo kao ranije? Ne umijem definisati da li je sa kišom otišlo sve što sam željela rći ili sam se jednostavno povukla u neke dubine tragajući sama za sobom... Ili možda samo prećutkujem... Onu ravnu liniju u predjelu grudi, koja tapka za mnom kao vjerno štene...

Nedostaje mi... Nedostaje mi Medo moj, đubre malo čupavo i miris njegovih šapica... 

Nedostaje mi sunce... Da se zgrijem i osjetim bar tu toplotu iako je srce u led se okovalo...

Nedostaje mi... neka sigurnost iz zagrljaja kad sve brige nestanu... 

Nedostaje mi moja šuma... Taj tren kad sam sama sa nebom...

Nedostaje mi moj lični "Balašević"... 

I tako... od svog tog silnog nedostajanja sam nekako se zavorila u moju ljusku oraha i ne mrdam... Nikud ne umijem da se pomjerim.. prikovala sam se za jedno jedino mjesto i ne umijem pobjeći... Ponekad bih rado pričala o tome, ali samo se nostalgija udeblja i počne da mi soli zenice. Zato ćutim o tome... Ne dajm ni savjete više jer nema koristi od toga... Bar ne od mojih savjeta, istrošeni su i hladni, i samo vode u sunovrat. 

Pametan si prijatelju! Pametan i ne vezuj se za staro stablo, istrulo iznutra, sa korijenjem u zemlji Nedođiji... To je ipak samo stablo, bez grama života. Pusti ga samo, nek se isuši u potpunosti, možda se jednom opet javi neko proljeće. Pusti ga prijatelju... 


Monday, February 18, 2013

Ljudska glupost je bezgranična... Ili je to samo još jedan marketinški trik?

Situacije u kojima se često nalazim u poslenje vrijeme... Ljudi oko mene, pametni, iskusni, načitani, uvaženi...  Nazovimo ih ljudi sa karijerom... Ja, pile, tek počela da istražujem, iako imam ogromno životno iskustvo (ne hvalim se), pa moglo bi se reći i radno. Sve me zanima, zujim kao leptir s civijeta na cvijet, upijam znannje od svuda, čitam literaturu koja me često ostavi bez daha jer zaista u svijetu postoje ljudi koji tuđe slabosti vrlo lako pretvaraju u svoje šanse... Postoje ljudi koji u stvari umiju da rade i funkcionišu unutar jednog tima... I ja, pod utiscima od poslednje knjige sjajnog biznismena na temu stratešjkog menadžmenta, postavljam pitanja trenerIci koja je tu da obučava neku ekipu u pisanju strategija (tj, kako da copy-paste nečiju tuđu strategiju i prilagoditi je svojim potrebama).

Pitanja su realna, i svako normalan, ko posjeduje znanje i umjeće da mi odgovori bio bi srećan. Ali zašto li sam osjetila dašak netrpeljivosti od strane "mentorke"??? Možda ja previše pitam, il ona premalo zna? Hmmm... 

Grupu inače čine ljudi (adolescentska publika prema riječima jedne od učesnica) koji su došli da se prvi put susretnu sa riječju STRATEGIJA... I svi odjednom vide u meni konkurenciju, nadmetanje ko je pametniji, ko može bolje da me demantuje, da me spusti, učini glupom... U stvari, jedna obična razmjena mišljenja se pretvara u debatu... Nasmijem se (što obično i radim u poslednje vrijeme svima koji me iritiraju), i samo odlučno isprsim svoju pamet i nastavim da slušam dalje šta to naš predavač priča. 

Nisam naučila ništa što već nisam znala, osim dvije stvari:

Ljudi ne vole kad shvate da postoji neko pametniji od njih i Ljudi ne vole konkretna pitanja o preblemu... 

I eto tako, na kraju, možda kao savjet "malim bijelim miševima" koji će tek krenuti u neke vode i koji ne znaju dal je pametnije "pitati il skitati" - NE POSTOJI GLUPO PITANJE samo glupo ćutanje... Ne stidite se da pokažete da znate i da ste željni znanja, jer dolazio vrijeme kad će jedino onaj ko zna moći nešto i da postigne... Učite, konstantnno se usavršavajte, jer samo tako ćete moći i vašim naslednicima da prenesete neka iskustva... I uživajte u tome... Jer znati - to je vrlina istrajnih... a umjeti - vvrlina pametnih