Postoji li neko tebi vrijedniji...od TEBE?

Znate, ja vjerujem u ljubav... U onu tešku, bolnu, iskrenu, za sva vremena ljubav... Onu jednu iskonsku od koje ti se zavrti u glavi, srce preskače, a u tebi se sve trese... Vjerujem u nju! Vjerujem da je najljepši osjećaj koji čovjek može da razvije u sebi... Danas je zovu raznim imenima, daju joj jako loše osobine, kažu da ne postoji... Da se iskvarila, da je kao arheološka iskopina, da je izumrla... Možda je ljudskost izumrla, ali ljubav nije niti može ikada....

Volim pisma...Ona iskrena, pisana rukom, ponegdje razmazana od neke suze ili vlažnog dlana... one savijene ivice papira... I nedostaju mi... Razglednice sa ljetovanja... Tako neke obične stvari...

I vjerujem u prijateljstva... Prava, duboka i iskrena.... Danas ih jako malo ima, gotovo sve se svodi na interes i podvale, ali...osjete se oni pravi ljudi... Pa čaki u ovo doba nemaštine, socijalnih promjena, ekonomskih previranja, u vrijeme kad je stanje u džepu važnije od karaktera...Osjete se oni pravi ljudi, oni koji u sebi imaju iskonskog poštovanaj, i razumjevanja, i čaki onda kad nisu blizu tu su... uz tebe... Vjerujem u svoje prijatelje kojih je doduše jako malo, ali mogu reći da sam bogatija od presednika države... :) Ja bar imam prijatelje bez interesa, a to ni jedna vlast ne može da kupi...

Srce je to...

Koliko godina možeš da pojedeš? Da progutaš? Da ih ubiješ u sebi, da ćutiš... da ne pričaš nikom ono što boli, ono što prja, ono što fali više od vazduha pred otkucaj srca... Koliko je tešsko suočiti se sa istinom, sa strahom, sa svim onim što je u tebi...? I šta onda sa svom tom golotinjom duše svoje? Plakati? Smijati se? Vrištati i proklinjati? 

Ni sama nisam sigurna u kom trenutku je tuga postane patnja, a strah od bola postane štit... Ni sama ne znam u kom trenutku prestaneš da vjeruješ, i kad se stopiš sa prazninom... Jednostavno izgubiš onu naviku da pričaš, da se daješ... i posle toliko padova svaki let ti je sunovrat... Pa prestanš da letiš, da sanjaš... Izgubiš snove, pretvoriš ih u crnobijeli film... Ostane samo realnost, i stvarna slika svijeta...

Nakon poslednjeg kraha i udarca sudbine obećaš sebi da se više nećeš da voliš, a više nemaš sa čim... I jednostavnookreneš leđa i zaboraviškoliko ti u stvari hvali ta strana srca... I kad t eposle nekog vremena ljudi pitaju kako si tako jak, uzdahneš duboko, osmijehneš se i pomisliš "Eh, stari, SRCE je to... Nikad ne možeš biti toliko jak koliko ono može da zaboli..."

U Crnoj Gori NIŠTA NOVO

I eto... Desilo se... NIŠTA NOVO... Ponovo ista priča pred spavanje... Ista melodija... Pobnovo suvi hljeb i čaša vode pred spavanje... Malo soli da zamiriše... I opet u iste rite nas obukoše... Digla se šatra nad mojih "30 kvadrata", isti cirkus i iste predstave... I ne znam dal je žalosno il smiješno... 

Koliko čovjek može biti slijep kod očiju? Koliko treba krv da je otrovana da iznova i iznova sam sebi kopa jamu, ruku stavlja na onu istu vatru koja ga je toliko puta ranije opekla... Opet u leglo zmija liježe iako su ga iste toliko puta ranije otrovale... Čudne neke zmije... No dobro... 

Sad ostaje da se posmatra sa strane, da se mijem na svako neispunjeno obećanje kojem se lud narod raduje... Ostaje da stojim rame uz rame sa onim ljudima koji nisu prodali svoj potpis, koji nemaju cijenu i čiji komšiluk nije privatna svojina... Sa ljudima koji znaju da cijene moral i obraz, poštovanje i poštenje, čast i porodicu, prijatelje i djecu... Sa ljudima koji smiju izaći na crtu i hrabro prkositi aždaji u lice... Sa ljudima za koje ne postoje podjele ni po kojem osnovu osim po istini... koji čovječanstvo dijele na ljude i neljude... Ostaje mi da vjerujem u istinu da su u laži kratke noge, u istinu da niko vječno nije živio... Ostaje mi da vjerujem u sebe!

Istorijo moja... Moje DANAS nema cijenu...

Krenulo je jutros rano... Kao pazarni dan na pijaci... Došli oni koji nikad ne dolaze, oni koji nikad lijepo o njoj ne govore... Oni koji mrze svoje temelje, i koji kad odu odavde pričaju sve najgore za svoj grad, za svoju ulicu... Ali danas su ipak došli...

Danas ni voda nije najčistiija, sinoć je palo neko masovno kupanje, sređivanje... Izvukle se neke nove farke, neki parfemi, košuljice i kompleti... Treba biti uzoran i lijep... Danas neki stiču svoje pravo na prvi glas, danas su ozbiljni i punoljetni građani... al sutra će opet biti klinci koji zavise od svojih roditelja, razmaženi i razuzdani...

Jedni će da slave, jedni će da kunu i proklinju, neki će biti ipak zadovoljni jer nisu ni bili tu da pobijede... "Važno je učestvovati"... A JA??? Ja sam svoju građansku dužnost ispunila... I niko mi nije platio za to... Jer ne može da se plati moje Ja, moja savijest i moj ponos... Ne prodajem svoju istoriju koja se danas piše... Ne mogu... Možda ću nekad promijeniti svoj stav, kad budem starija i iskusnija, možda ću odustati od građanske dužnosti, AL DANAS NE!

U susret izborima.... Još jedna o politici...al iz drugog ćoška...

Ne postoji predizborna šutnja... Bar ne u današnje vrijeme tehnologije... Možda samo mediji umiju ćutati ali internet i mobilna tehnologija nikako...

Volim ovaj svoj dio svijeta... Ovaj kamen kojim gazim, i ovu šumu kojom dišem, more kojim plačem, nebo kojim gledam... Ponosna na to ko sam i odakle sam... Ponosna na ime i ponosna na korijen... (iako ne znamm dokle dopire)... I to ni jedna politika ne može da promijeni... Ni jedna partija... Ničije kritike i pohvale, lažna i prava obećanja, maldost ili starost... Ovo parče svijeta nosim u srcu bez interesa...

Situacija je realno loša.... Neko može da kaže i dobra... To je stvar tuđeg mišljenja... U moje ne zalazim... Jer ovaj ćošak svijeta iz kojeg dolazim je osnova mene, prečnik mog srca i obim moje duše... Ja neću da se opredjelim ni za čiju bajku, ni za čije viđenje politike u mojoj zemlji... Gore pamtim, a bolje nam nikad nije bilo... tako da mi je nekako postalo svejedno... Do ovog ugla ne dopire svjetlost, ovde smo svi sami na svome, pa kako se ko snađe...

I zato me ne dotiču ničije priče pred spavanje, sem možda one ispričane na mom desetom nebu u ojem ne postoji niko osim nas... Volim moj mali ćošak planete, volim ovaj krš i volim ovu planinu... I more koje je plavlje nego igdje na svijetu... To je jedina partija koju podržavam i jedina politika koju volim... Moja Crna Gora!!!! Samo nek živi...

Oprosti ili nemoj... Pitanje je veličine...

Koliko je potrebno puta da se razpčaraš u najrođenijeg... u onog koji te ne smije izdati, ostaviti na cjedilu  kao napušteno kuče pored puta... Koliko je potrebno snage da imaš u sebi da bi mogao da OPROSTIŠ... da svaki put budeš onaj sa više srca i manje bola... Zar je svijet došao u takvu fazu da od svoga trebaš okrenuti leđa?

Ne umijem... Ne znam kako pogaziti krv koja te veže, život koji te spaja... Ne umijem reći da ne boli, kad kida... Al ne umijem ni oprostiti, ma koliko srce tražilo makar i najmanji razlog da budem veća od neba... Nalazim opravdanja, za nit paučine se hvatam samo da kažem sebi "U redu je... Oprosti... To je tvoje, od toga ne smiješ okrenuti leđa... To je tvoje jedino stablo s kojim možeš činiti šumu... " Al ma koliko željela moja šuma u požaru nestaje...

Već sam jednom o tome pisala... Koliko se o riječima malo vodi računa, a još manje i djelima... Premalo se pažnje poklanja obećanjima, a previše energije se ulaže u laži i zablude... Toliko amlo je iskrenosti među ljudima, a tako previše zabluda... I kako oprostiti onome u koga si vjerovao? Kako progutati tu čorbu od kamenja i zabluda koja ti je servirana upakovana u najljepše čokoladne boje...? Koliko srce od olova treba da bude, od koje legure da bude sastavljena duša pa da te ne zaboli... ? I svaki put kad kažeš da je zadnji, kako da stvarno to i bude?

Jer riječi možda ne mijenjaju ljude, ali mijenjaju odnose među ljudima... a tek djela... Djela mijenjaju odnose među svijetovima... Ona su ta koja nas dijele na dobre i loše... Na ljude i neljude... 

Srce moje vampirsko

Ima u meni jedan bezdan... Jedan vrtlog svemira koji se nastanio poslednjih dana... Našao sklonište, naselio mi dušu... Krade mi san, krade mi mir... krade mi zenice iz mašte...Krade i mene od svijeta...

Kako popuniti prazninu koja je svakim danom veća u grudima... napraviti dno na bunaru želja, koliko novčića treba da bacim u njega da se pokrije dno, da se ispuni samo jedna od svih tih bačenih Želja... Kako napraviti Cjelinu od nečeg što nije ni Pola...? Hoću li ako dignem brane uspjeti da nađem mir koji može ukrotiti uragan mojih misli? 

Misle ljudi da me nervoza nagriza... da se zatvaram u svoje svijetove jer me dosada okupira... A meni samo hvali dio slagalice, da promaja prestane da viri po mojim sobama... Kako da znam da li je to baš taj dio koji mi hvali? Gdje naći snage da se prepustiš osjećaju, da vjeruješ da to nije još samo jedan mamac za bezdan u duši... Još jedan oronuli stepenik na putu ka sebi...

Predugo sam jaka da bih sebi dozvolila trenutak slabosti... Predugo sam gradila svoje temelje, jačala ih... Predugo sam svoja, nestabilna i svojeglava, predugo sputavam svoje vjetrove... Ne traži da ih pustim iz okova... Biće bijesni... Srušiće sve tvoje pred mojim nogama... Zarobiće te u meni, i nisam sigurna da ću umjeti da nađem put za nazad... Nisam sigurna da ću imati snage za to... 

Praznina sve više obuzima... Znam joj granice al ih ne postavljam... Znam je ukrotiti ali ne smijem... Znam joj i ime al je ne smijem pozvati... Polako gricka, ponekad kida... rijetko zaboli... Još malo i potpuno ću se predati... jer izlaz je strašniji nego mrak... Iz mraka ne vreba toliko opasnosti kao na svjetlosti... još samo malo i moje vampirsko srce će se navići, okameniti i onda više neću morati da se bojim... 

Raste jedan bezdan u meni... 

(© text by Š.Selma)