... da ti za rodjendan ispiše grafit na komšijskom zidu....

Šta treba da osjećam danas kad punim trideset? Da li je moje dječije doba prošlo, nepovratno? Da li treba da budem zrelija, i odlučnija, ozbiljnija... Ne znam... Gledam se u ogledalo i prisjećam se koliko mi je vatre trebalo da se iskujem u ovo što sam danas... Koliko je suza gasilo žar, i koliko se puta vatra lomila oko mene, da bih bila osoba kakava sam sad... Pitam se... Da li bih bila drugačija da mi je život bio med i mlijeko? Ili je to samo pitanje duše... stvorena da bude baš takva, rođena sa tom namjerom...

Ne znam... Ja nikad nisam imala rođendansku tortu, i nikad nisam slavila rođendan. Često se dešavalo da oni navažniji zaborave da mi je rođendan... I nisam nikad imala tu euforiju pred punoljetstvo... Možda je to bio najveći fijasko od svih rođendana, bar onih koje pamtim... Ali znaš, sad kad mislim o tome – nije mi žao... Jer godine – one su samo broj tvog trajanja... Godine ne znače ništa, srce se broji... Ne znam... Ali eto, znam da život nije bajka. Znam da moraš da budeš jak, i da moraš da progutaš gomilu kamenja da bi bio pravi čovjek. Znam da se ne kajem za greške u svom životu... Ne kajem se jer su one ožiljci iz mojih borbi koje sam vodila... One su me naučile vrijednostima u životu, gdje treba napraviti korak naprijed, a gdje sačekati. Ne kajem se ni zbog jedne odluke, i danas mi nije žao što sam odrasla tako rano, i što nisam imala djetinjstvo kao velika većina djece, i nije mi žao što sam uvijek ikakala iz kolosjeka života i što se i dan danas ne uklapam u sav taj običan svijet. Jer ja ne želim biti obična. Želim biti izuzetna! Želim se izdvojiti srcem i djelima. Da znam da sam naučila da dajem i kad nemam, da volim i kad mrzim, da vjerujem i kad svi misle da je uzalud, da se borim i kad svi misle da je sve izgubljeno... Da nikad ne odustanem!!!!

Neću biti skromna... Bar danas, mada vjerujem da je skromnost vrlina. Znati ostati na zemlji kad te svi dižu u nebo. Danas neću... Jer znam, sigurna sam da je moje srce veće bar za zrno graška od drugih. Sigurna sam da znam voljeti bolje od drugih, ali ne hvalim se time... Znaš, ljudi ne umiju da shvate. Sigurna sam da mi nikad neće biti teško pomoći drugima, iako svi okreću glavu i pokušavaju što dublje da se zavuku sami u sebe. Ja ne želim da se krijem. Ja ću svoje srce nositi na dlanu, govoriti istinu ma koliko ona boljela i bila neprijatna... Neprijatna samo onome čije srce je zgrčeno... Borila sam se za sebe, za svoje snove, za svoje želje. Ja najbolje znam kako i koliko je trebalo da stignem do mojih trideset.

Ovih dana, postoji toliko razloga da se razočaram u ljude, ali ja i dalje odbijam.... I dalje vjerujem da ću biti nekom primjer, uzor, inspiracija, bilo šta od toga... I dalje vjerujem da će se neko posramiti zbog mojih dobrih djela pa poželjeti učiniti isto, možda čak i više nego ja. Jer kakav bih ja bila čovjek ako bih okrenula glavu? Da, borimo se svi da spasimo jedan život... Čestitaju mi mojih trideset, neko od srca, neko radi reda... A ja, evo, sve te lijepe želje neću zadržati za sebe... Evo sve ću ih dati, pokloniti punu vreću, samo da ga spasimo... Evo, i onu želju kad siječeš prvo parče torte, i nju ću dati za njega... Samo da bude dobro... I ne, nije mi žao želja, dobre su to želje, treba ih uvijek imati u rezervi... Ali, grizla bi me savjest kad ih ne bih poklonila njemu kome su potrebnije nego meni... Ja sam dobro, zdrava sam, i moji isto tako... Imam dovoljno, nekad manje, nekad više ali uvijek dovoljno da mogu da odvojim za onog dedu ispred marketa koji prosi. I nije mi žao. I ponosna sam na to što mi materijalno više ništa u životu ne znači... Što ovih dana spajamo naša srca u jedno, koje kuca samo za njega...

I kako treba da se osjeća neko ko puni trideset? Ne znam... Ja se osjećam isto, možda se nešto prelomilo na tren, možda neki osjećaj više, i otkucaj srca jače... Ponosna sam na sve što sam postigla, a da ne dugujem nikom... Ponosna sam na sve padove, gubitke, propala prijateljstva i promašene ljubavi – jer oni su me vodili ka pravim ljudima, učeći me ko su i kako mirišu. Jer samo ako padneš znaćeš kako je dobar osjećaj kad ustaneš. Kad ostvariš svoje ideale, svoje želje... Ja danas imam gotovo sve što je potrebno za sreću. Ali ipak, umjesto da ove godine poželim sebi ljubav od koje će tlo da drhti, kad budem sjekla prvo parče rođendanske torte poželjeću samo jedno... Poželjeću da bitku koju bijemo, da je dobijemo... da pobijedimo vrijeme i da omogućimo da jedan čovjek ima novu šansu... Moju želju dajem njemu...

A oni koji čitaju ovaj post, i koji mi žele sreću na moj trideseti... Pomolite se za Albina, pošaljite SMS na 14525 u 068 mrezi, i tako mi ispunite rođendansku želju... Biće to najljepši poklon za ovaj trideseti... Ne tražim više, ne želim bolje...

Kondo Albin profesor sporta i tjelesnog odgoja u Pljevljima (Crna Gora) Fakultet završio u Sarajevu (FASTO) U toku školovanja obolio od hroničnog kolitisa. Kolitis je uzrokovao holangitis te mu prijeti ciroza jetre. Jedini spas je kadaverična transplantacija jetre koja se može obaviti u Francuskoj. Operacija košta 200,000€ koje moramo obezbjediti do 1.Jula.

Pomoć za Albina Konda u Crnoj Gori uplatiti na račun Hypo Banke br. 907-55501-69 sa pozivom na broj 9001673081, ili porukom na 14525 u 068 mrezi.

Za uplate iz inostranstva za Albina Kondo,broj ziro racuna je:

Iban code : ME 25530103050005650979

Br.racuna : 10-305-0005650.9

Swift code : MNBAMEPG

Kada sklopim oci nebom promicu lica, zatreperi roj tamburica...

NAPOMENA: Ovaj tekst nije lična promocija iako će mnogi misliti. Ovo je jedna realna slika mojih misli...

Pljevlja su mali grad na sjeveru Crne Gore. Pljevlja nisu popularna, ali nisu ni nepoznata. Da, znaju ga po tamburama i sokacima, po Šarićima, po ekološkoj katastrofi od vazduha. A gdje god da kreneš, u koju god zabit svijeta da stigneš, naći ćeš po nekog iSPljevalja. Jer mnogi su otišli u potrazi za boljim sutra. Ja sam jedna od njih. Nisam ponosna na to.

Ma koliko odlazila, tom gradu se uvijek vraćam. Ma koliko da sam ranije bježala, sad svaki slobodan dan provodim u toj porodičnoj kući, sa mojim najbližim. Jer ne znamo koliko je veliko to parče kuće i to parče srca koje je tamo ostalo. Ne znamo dok ne počnemo da gubimo.

Mi Pljevljaci smo malo možda i čudni. I rijetko to primjećujemo. Kad odemo, ne družimo se sa ljudima iz Pljevalja, ali kad se sretnemo na ulici izgrlimo se i izljubimo kao da smo najrođeniji. Kad se sretnemo u Pljevljima ne poznajemo se. A ljudi smo kao i svi drugi - ogovaramo, mahalamo, zavidimo na tuđem uspjehu, tapšemo po ramenu, zaljubljujemo se, povrijeđujemo, pjevamo, pijemo, psujemo, pričamo loše o svom gradu, a kunemo se u njega... Kažem, ljudi smo, nismo irvasi. I gdje god da odemo, u srcu nosimo te sokake, miris lipe, park i šumu... Odemo iz Pljevalja hiljadu puta, ali Pljevlja iz nas nikad neće.

Ali postoji jedna osobina kod nas Pljevljaka koju niko drugi nema. Imamo dušu. Da, sigurna sam da je tako. Možda ne pričamo sa prvim komšijom, ali ne daj Bože da mu zatreba kap krvi - dajemo bez razmimšljanja, i litar ako treba. I znaš, ponosna sam na to! Istina, i ja sam kao i drugi. Možda me nekad bilo sramota reći odakle sam, tada kad nisam znala šta su prave vrijednosti u životu... Možda me bilo sramota što nisam kao moja braća u Podgorici mogla da idem stalno na more. Nekad, kad nisam znala šta je život... Danas, ponosna sam na svoj grad!

Pljevljaci su takvi. Možda se međusobno ne volimo previše, ali ipak sasvim je dovoljno da ginemo jedni za druge kada je to potrebno. Ovih dana vodi se prava bitka. Bitka za jedan  mladi život... Bitka sa vremenom. U ovoj državi, kad je kompas morala i vrijednosti trajno pokvaren i kad se vrijednuju sve druge stvari osim ljudskog života - Pljevlja su, iako uvijek odbačena, ostala jedini grad u kojem ljudi, komšije, znani i neznani ginu jedni za druge. I meni su pomogli - ti moji sugrađani, oni koje znam, i oni koje ne znam. Bila sam zahvalna, i uvijek ću biti, jer to je moj grad, to su moji ljudi, i ja sam cijelim svojim srcem njihova. Ali nikad, za cijelih mojih trideset godina, ne pamtim veći sklad u svom gradu kao danas. Svi su ustali u toj borbi da se spasi život jednog. Da mi, koji nemamo ponekad dovoljno za sebe, da damo za njega našeg, samo da živi. Da ne ostanemo bez njega. I mi koji ga znamo, i oni koji ga ne znaju. Svi su ustali! Nikad nisam bila ponosnija na svoj grad, na svoje ljude, na svoje porijeklo.

Po tome smo mi drugačiji. I zato, ako si i ti Pljevljak, znaćeš da treba da uskočiš u ovu borbu sa vremenom, znaćeš da treba da staneš na liniju, da se borimo zajedno sa nemani, da ne damo da nam otrgne tog čovjeka iz ruku... Jer on je naš, i mi smo njegovi. Jer on je sin, i brat, i otac, i suprug, i razredni starešina našoj djeci, sportista i komšija. Ako pak, nisi Pljevljak, onda postani to bar sad, bori se sa nama. Ja znam da to možemo. Ja znam da to hoćemo! Pobijedićemo za njega i njegovu porodicu. Svi na terene, odrecimo se stvari koje nisu važne, odrecimo se popodnevne kafe, i sladoleda, i cigareta. Odrecimo se našeg sitnog zadovoljstva zarad velike sreće spašavanja života. Jer svaki čovjek to zaslužuje. Napravi razliku, nek ti je stalo! Odrasti, tiče se i tebe! Jer ne znaš šta imaš dok ne počneš da gubiš.

Kondo Albin profesor sporta i tjelesnog odgoja u Pljevljima (Crna Gora) Fakultet završio u Sarajevu (FASTO) U toku školovanja obolio od hroničnog kolitisa. Kolitis je uzrokovao holangitis te mu prijeti ciroza jetre. Jedini spas je kadaverična transplantacija jetre koja se može obaviti u Francuskoj. Operacija košta 100,000€Pomoć za Albina Konda u Crnoj Gori uplatiti na račun Hypo Banke br. 907-55501-69 sa pozivom na broj 9001673081Za uplate iz inostranstva za Albina Kondo,broj ziro racuna je:
Iban code : ME 25530103050005650979
Br.racuna : 10-305-0005650.9
Swift code : MNBAMEPG

Ona me voli, znam. OK, ne suviše, al sasvim dovoljno da krišom uzdiše...

Ima ono nešto u ljudima (čitaj: muškarcima) što nikad neću razumjeti. Ona dječija naivnost i nezrelost. Da li je to posledica što i u tridesetim žive sa roditeljima, što je sasvim ok, ili je to balkanska retardiranost, nisam sigurna. Jer za mene, pojam pravog muškarca, pojam zrelog muškarca, prerasta ove današnje, bar ove koje ja srećem i upoznajem. 

U redu je biti dječije zanesen, hodati po travi bos, gledati u nebo i voljeti cijeli svijet. U redu je i biti musav od sladoleda, ako je od čokolade... U redu je golicati se u krevetu, gađati se jastucima, prskati se vodom na fonatama... U redu je i plašiti se mraka, i ljutiti se kad ostaneš bez poslednje kockice čokolade... Sve je to u redu, sve je to divno i slatko, i... dječije... Al kad uspavaš to dijete gdje nestaje muškarac u njemu? Gdje nestaje onaj snažni gorostas od čijeg dodira goriš, čijim mirisom se dorgiraš, od čijih usana ti trnu zubi i koža i usta i jezik... Uspavaš li i miškarca u sebi ako je ikad postojao?

Znaš, ja imam problem sa povjerenjem. Svima vjerujem dok se ne dokaže suprotno. Bar kad su ljudi u pitanju. Muškarcima ne vjerujem. Ne zato što su prethodnici izigrali moje srce, i dušu mi čupali ko korov i kidali mi papirne emocije. Ne zato jer su me varali, i lagali, nisu - školovali su me. Nije da se plašim da vjerujem iako znam da laže. Plašim se da te pustim u život jer sigurno nećeš umjeti da cijeniš tu vrstu povjerenja. Plašim se da te pustim blizu jer znam da u meni vidiš samo tijelo i osmijeh... Jer to je sve što želiš. Jer si nezreo da voliš u svojim tridesetim, da se daš. Jer se bojiš da mi grudi rasporiš i srce da vidiš... Jer se bojiš više od mene. Mene nije strah voljeti. Nije me strah da ti ispričam. Ali ćutim jer vidim da ne želiš da znaš. Zato lažeš, zato voliš samo tijelom i usnama. Zato bježiš. 

Ne plašim se ja prevare, zrelom muškarcu je dovoljna jedna žena, ona koja zna sve i hoće sve, samo sa njim. Plašim se da ćeš me osuditi zbog mojih prijatelja, onih istih koji su tu bili godinama prije nego što si ti dojahao u moju bajku. Plašim se da nećeš razumjeti, kao što ne razumiješ. Tada nemoj buditi dijete u sebi, ono malo ljutito i naivno koje sjedi i duri se po cijeli dan jer mu roditelji nisu kupili omiljenu čokoladu. Nemoj, ja nisam kao žene koje si ranije sreo. Ne traži da ti vjerujem ako ti nisi spreman da učiniš isto. 

Nemoj me juriti ako nisi spreman da me zadržiš. Ako to ne umiješ. Ja nisam broj, nisam tvoja razbibriga, nisam neko koga možeš da ćušneš u stranu kad ti ne odgovara istina. Nisam tvoja avantura, nisam trofej za tvoju malu crnu svesku imena. Ja sam žena, ja sam srce, ja sam duša, ja sam neko ko voli, i ko želi za uzvrat isto... I više... Jače... Ti se kriješ iza svog nezrelog dječaka, ja stojim ispred sebe bez štita. Ti ne smiješ da vjeruješ da postoje žene koje znaju da pripadaju bezuslovno, ne vjeruješ da postojim ja... Ti gubiš u ovom ratu. Ja sam izgrižena, ali ti si izgubio.

Oni nezreli, koji nisu spremni srce na pola presjeći i ne treba da pobjede... Ne razumijem ih, i možda nikad neću...

...tražili smo se po prethodnim životima...

Ne znam zašto me usamljenost goni poput vuka da pišem... I ne znam ni šta bih rekla a da već nisam. Osim da se zidovi ponekad znaju sklapati oko mene, da mi je ponekad krevet preveliki, nebo premalo... Da mi fali treća dimenzija svijesti... Da mi fali zvuk... Ti... Ja... Zagrljaj jedan... Samo da uronim u tebe...

Život dijeli čudne karte u mom pokeru. Kraljevi su prerušeni u dvojke, prinčeva uopšte nema, a dame... Izgleda da ima nova karta... Zmijska, otrovna... Nju i kad dobijem proslijedim dalje. Nije baš jednostavno, ali nisam tužna. Nisam nesrećna. Naprotiv... Živim svoje snove, dišem punim plućima, radim ono što mene čini srećnom... Imam stalni posao, ostvarena sam kao ličnost, kao žena, kao prijatelj, kao ćerka, sestra, i tetka... Ostvarena sam  na toliko načina... Ponekad me savjest ugrize kad shvatim da imam 5 obroka dnevno, a neko se muči za onaj jedan, pa svaki put ispred marketa djeci kupim bananice, ili dam neke sitne novce... Meni novac nikad nije igrao bitnu ulogu...

Jedino što mi nedostaje da budem cijela... Baš taj zagrljaj pred spavanje. Samo to... Kad oluje dana prođu, kad kiše počnu, kad te mrak zagolica ispod čaršava... Tada... Srce dobije aritmiju, i dah se počne prekidati... Miniram sopstvene misli, da ih ne čujem. Jer zvala bih te... Samo zbog tih pet minuta kad tonem... Kad mi treba da me povučeš do dna dubina...da izdahnem...

Nisu uvijek noći takve, ali ima ih. Ovaj grad je takav. Usamljenički, ratoboran, prevrtljiv... Ljudi još gori. Otrovni, toksični, emotivno hendikepirani... Osakaćeni, uskraćeni za cijelo jedno srce u grudima. Ja samo za tvoje... Ne mora cijelo, dovoljno je jedan komadić... Samo onaj pred spavanje, koji zna da grli... Jer ne znaš ti taj osjećaj, kako bi... Nisi vidio mojim očima, nije ti koža gorela kao moja, nisi se rađao na zgarištima... A znam, znam da u tebi ima neko tajno mjesto, osjećam da ga kriješ... Znam, rastrgnuo bi te taj vulkan koji gasiš ćutanjem...

I tako, probudi me zora, prazno mjesto me gura da ustanem, malo mu pola kreveta... Udahnem novi dan, pomislim da si tamo negdje, na nekoj svojoj polovini svijeta, otresem snove sa ramena i nasmijem se... Jer, opet, srećna sam... Imam još jedan dan pred sobom... Možda baš taj dan me sretneš...

Anđeo bez krila

Uhvati me parče ludila na nedosanjanim snovima.

Uhvati i ne pušta

dok iz mene ne istrese i poslednje kapi tvojih očiju,

dok te svuda ne prospe po bijelim plahtama

koje mi se oko tijela uvijaju,

koje iza mene ostaju poput zmijske košuljice suve,

odbačene, poluotrovne.

Izliješ se iz mojih vena, gorčiš mi kožu,

svuda mi Čežnju ostavljaš

da izgorim u plamenu tvojih usana.

I onda, kad zora dođe, ti poput sjenke nestaješ,

u mračne uglove duše se sakriješ i grizeš,

nagrizaš poput korozije, nedostaješ,

jako mi nedostaješ, priznajem.

Možda nisam nikad prestala biti

nepopravljivo zaljubljena u tvoj osmijeh,

možda sam se svaki put iznova zaljubljivala,

možda mi i ne vjeruješ kad ti prećutim koliko mi fališ.

Ponekad se tako sama zagrlim,

skupim se u najmanji ugao kreveta

i zubima pokušavam da te strgnem sa kože,

da ti prste odlijepim sa mojih ramena,

Grizem, meso bih kidala, samo da te ne osjećam,

da ludilo sa sebe svučem poput stare iscijepane haljine,

one koju nikad nisam obukla za nas.

Znam da ne možeš razumjeti moje tamno jezero nostalgije u očima.

Ne možeš nikad shvatiti ni oluje koje bjesne u mojim prstima.

Nećeš mi nikad vjerovati

ako ti kažem da su ostale samo prazne špilje

po pukotinama srca.

Tamo ničeg osim tame nema.

To su moje odaje u kojima se krijem,

i poput iskonske žene po zidovima ti crtam putokaze,

krvlju pisane,

da me pronađeš, da me otkriješ, prisvojiš,

i nikad nikom ne prepustiš.

Možda se plašiš mog mraka

al kad bi znao da samo trebaš otvoriti srce,

vidjećeš da sve ove dane u stvari stojim baš tu, ispred tebe,

mahnito pružajući ruke samo da te dodirnem,

da ti kožu osjetim,

da u smiraj dana jednom u množnini osvanem.

Ne, tremu zaista nikad nemam, nisam slagao... Ali srce imam uvek, to je ipak nešto sasvim drugo...

Kad, kao ja, cijeli život juriš lastavice po polju makova, i kad počneš da haluciniraš svoja ostvarenja onda nikad nisi siguran da li sanjaš. Tako ni ja nisam vjerovala da je moje nebo stvarno, da je ta knjiga od stotinjak strana u stvari moje ogledalo, da to ljudi u rukama moje srce drže, klonirano na stotine... 

O Beogradu sam pisala, i nikad ga neću zaboraviti. 

Podgorica je zauzela svoje mjesto u mom srcu  i ti dragi ljudi koji su bili uz mene. 

Ostao je moj grad... Ostalo je moje ognjište na kom sam se rodila... U njemu sam trbala do kraja da izgorim. Čudno je kako te uvijek svi putevi vode tamo odake si krenuo. 

Moj grad, moji ljudi, njihova ja... 

Vremena su drugačija. Sve manje pažnje se posvećuje vrijednostima koje su najvažnije. Sve manje ulažemo u sebe, a sve više u one materijalne stvari koje nisu bitne. Koje, na kraju, ne znače ništa... Upravo zbog toga možda nisam očekivala da ću zasijati u tim ulicama iz kojih sam davno otišla. Očekivala sam emocije, i aplauze. I tremu... Ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što je uslijedilo taj dan. 

Ljudi koje volim, koji su vjerovali u mene cijeli život, koji su me gradili i kovali po ivicama koje su prelivale, ljudi koji su podržavali moje mane i moje različitosti... Svi oni, koji su od mene stvarali čovjeka... Tu, na jednom mjestu... I moje ruke koje su drhtale... I osmijeh, onaj široki, vasionski... Iskreni... A takvi su najdraži. Moj glas koji je treperio poput lista na oluji... Ja, ispred ljudi kojima srce otvaram ko škrinju koju su gusari našli na dnu nekog opustošenog broda... u potpalublju porušene galije bez robova... I drhatala sam jer sam znala da me majčine oči gledaju iz publike, jer me taj čovjek koji zna sve moje uspone i padove gleda po prvi put kao sebi ravnog... Drhatala sam jer sam se borila sa suzama... 

Priznajem, nisam se izborila... Negdje na kraju, dok sam govorila o najtežim trenucima, i dok sam čitala poslednju pjesmu, glas je zaškripao kao žica na gitari. Nisu suze potekle, ali je srce prokrvarilo. Jer u tom trenu, osjetila sam ono pto možda nikad više neću. Ti ljudi, koji su slušali moje srce u tom trenutku, postali su dio mene, postali su jedna nerazdvojiva slagalica mog mozaika... Osjetila sam da su bili ponosni na mene, i što je još važnije - pronašli su dijelove sebe u mojim riječima. A to je neopisivo. 

I kasnije, dok sam drhtavom rukom potpisivala knjige, hiljadu zvijezda je sijalo u meni... I toliko suza se zadržalo u očima ljudi koji su me grlili kao najrođeniju... Bilo je tako divno pripadati im. 

I nije samo važno to što su svi oni bili tu, to što nisam imala dovoljno široke ruke da ih sve onako jako zagrlim... Bilo je važno i to što su tu bile prijateljice koje znam cijeli moj život... Ali to je ona vrsta prijateljstva - ne moraš da ih vidiš stalno, mogu i godine da prođu, al znaš da ih imaš. Znaš da su tu. I da su došle zbog tebe. Pa kako da ih ne voliš... Kako da ne budeš srećan... 

I danas, još mi srce drhti u grudima... Još mi zvijezde sijaju u očima... Jer sad znam, sad sam ostvarila svoj san... Još je samo jedan djelić ostao da zatvorim krug... 

... mani se čiča, ja sam svoj...

Znaš li kako je biti nepriznat i odstranjen iz svoje zemlje? Kako je uopšte živjeti u zemlji koja ima predrasude, u kojoj su granice u umovima ljudi toliko debelo iscrtane da ne bi mogao da im objasniš razliku između neba i zemlje... Znaš li kako je kad si siguran u sebe i svoje vrijednosti, a nemaš ih kome pokazati jer - ne pripadaš ljudima. Bar ne ovim ovde.

Ja volim moju zemlju, moju državu, njenu geografiju... Toliko puta sam već to rekla i napisala. I ponoviću ako treba još hiljadu puta da je najljepša... Geografski. Ljudi su ti koji su zaraženi nekim čudnim virusom. Ovde je svaki uspjeh osuđen na propast. Ovde je svako znanje osuđeno na odbacivanje. Ovde je svako prijateljstvo osuđeno na interes. Ovde ni ljubavi nisu jednostavne.

Sude ti prvo zbog imena koje nosiš, i Boga kojem se moliš, ako se moliš.
Sude ti zbog grada iz kojeg dolaziš.
Sude ti zbog političke pripadnosti.
Sude ti zbog identiteta i zastave koju voliš.
Sude ti zbog pameti koju imaš.
Sude ti što pokušavaš da kažeš istinu, što vjeruješ u ljubav, što si drugačiji.
Sude ti jer nikome ne ćutiš, pa čak ni vlasti.
Sude ti zbog svega što (ni)si uradio.
Sude ti zbog toga što postojiš!
Boje li se to oni tebe?

I onda, kad te odbiju u tvojoj zemlji, pokušaš u drugoj. Tamo te prihvate, tamo ti pomognu, stanu iza tebe jer vide tvoje vrijednosti. I opet, ponosan na svoj uspjeh, želiš da budeš dio svoje zemlje. Želiš da oni vide da vrijediš, da imaš potencijal koji zemlji može da koristi... I svi opet ostaju nijemi zbog tvog imena, zbog grada, ali i zbog one zemlje koja je stala iza tebe kad ti je tvoja okrenula leđa. I ti, koji ne umiješ da ćutiš, ili bolje reći ja koja ne želi da ćuti, opet pokušavaš(m). I pitam  - zbog čega osude i odbacivanje?

Koji su uslovi za prihvatanje u društvu punom predrasuda, podjela, granica... Koji su uslovi da te podrže kao umjetnika, stvaraoca, kao čovjeka u ovoj intelektualno opustošenoj državi? Koji su uslovi da te mediji podrže u doprinosu kulturne baštine ove zemlje, da ti pomognu da svi čuju za tebe jer - stvorio si nešto? Koji su uslovi da te ne osude ako odmetnika? Zar za jednu zemlju nije u interesu da ima što više mladih stvaralaca, da ima što više pisaca i slikara? Da ima što više umjetnika, da ima kulturno nasleđe i bogatstvo? Ili je samo važno koje partije si član, kako zoveš Boga kom se moliš, ko ti je kum, a ko komšija? Zar je zaista važno čiji si, a ne ko si?

Tužno je što i pored materijalnog, moja država sebi dozvoljava luksuz intelektualnog siromaštva. Tužno je što granice više nisu samo linije u geografskom atlasu.
Tužno je i to što postoje uslovi za ovakve tekstove.
Možda se neko postidi.
Ja sigurno neću.