Ima ono nešto u ljudima (čitaj: muškarcima) što nikad neću razumjeti. Ona dječija naivnost i nezrelost. Da li je to posledica što i u tridesetim žive sa roditeljima, što je sasvim ok, ili je to balkanska retardiranost, nisam sigurna. Jer za mene, pojam pravog muškarca, pojam zrelog muškarca, prerasta ove današnje, bar ove koje ja srećem i upoznajem.
U redu je biti dječije zanesen, hodati po travi bos, gledati u nebo i voljeti cijeli svijet. U redu je i biti musav od sladoleda, ako je od čokolade... U redu je golicati se u krevetu, gađati se jastucima, prskati se vodom na fonatama... U redu je i plašiti se mraka, i ljutiti se kad ostaneš bez poslednje kockice čokolade... Sve je to u redu, sve je to divno i slatko, i... dječije... Al kad uspavaš to dijete gdje nestaje muškarac u njemu? Gdje nestaje onaj snažni gorostas od čijeg dodira goriš, čijim mirisom se dorgiraš, od čijih usana ti trnu zubi i koža i usta i jezik... Uspavaš li i miškarca u sebi ako je ikad postojao?
Znaš, ja imam problem sa povjerenjem. Svima vjerujem dok se ne dokaže suprotno. Bar kad su ljudi u pitanju. Muškarcima ne vjerujem. Ne zato što su prethodnici izigrali moje srce, i dušu mi čupali ko korov i kidali mi papirne emocije. Ne zato jer su me varali, i lagali, nisu - školovali su me. Nije da se plašim da vjerujem iako znam da laže. Plašim se da te pustim u život jer sigurno nećeš umjeti da cijeniš tu vrstu povjerenja. Plašim se da te pustim blizu jer znam da u meni vidiš samo tijelo i osmijeh... Jer to je sve što želiš. Jer si nezreo da voliš u svojim tridesetim, da se daš. Jer se bojiš da mi grudi rasporiš i srce da vidiš... Jer se bojiš više od mene. Mene nije strah voljeti. Nije me strah da ti ispričam. Ali ćutim jer vidim da ne želiš da znaš. Zato lažeš, zato voliš samo tijelom i usnama. Zato bježiš.
Ne plašim se ja prevare, zrelom muškarcu je dovoljna jedna žena, ona koja zna sve i hoće sve, samo sa njim. Plašim se da ćeš me osuditi zbog mojih prijatelja, onih istih koji su tu bili godinama prije nego što si ti dojahao u moju bajku. Plašim se da nećeš razumjeti, kao što ne razumiješ. Tada nemoj buditi dijete u sebi, ono malo ljutito i naivno koje sjedi i duri se po cijeli dan jer mu roditelji nisu kupili omiljenu čokoladu. Nemoj, ja nisam kao žene koje si ranije sreo. Ne traži da ti vjerujem ako ti nisi spreman da učiniš isto.
Nemoj me juriti ako nisi spreman da me zadržiš. Ako to ne umiješ. Ja nisam broj, nisam tvoja razbibriga, nisam neko koga možeš da ćušneš u stranu kad ti ne odgovara istina. Nisam tvoja avantura, nisam trofej za tvoju malu crnu svesku imena. Ja sam žena, ja sam srce, ja sam duša, ja sam neko ko voli, i ko želi za uzvrat isto... I više... Jače... Ti se kriješ iza svog nezrelog dječaka, ja stojim ispred sebe bez štita. Ti ne smiješ da vjeruješ da postoje žene koje znaju da pripadaju bezuslovno, ne vjeruješ da postojim ja... Ti gubiš u ovom ratu. Ja sam izgrižena, ali ti si izgubio.
Oni nezreli, koji nisu spremni srce na pola presjeći i ne treba da pobjede... Ne razumijem ih, i možda nikad neću...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.