Friday, July 16, 2021

Dugujem sebi da budem živa

 


Sparno ljetnje veče, idealno za snove, idealno za zvijezde padalice i namrštene želje.
Ponekad nisam sigurna da li sam zalutala u neki izmišljeni svijet, ili naprosto treba da prihvatim da sam tu gdje jesam, da prihvatim korijenje koje pokušavaju da mi nametnu, da prihvatim običnost kojom pokušavaju da me ukrase, iako u meni vrišti cijeli jedan svijet divljine, ljubavi, snova, stihova i neslućene muzike.
Ponekad mislim da sam zapravo uobrazila tu posebnost u sebi, i da sam zapravo potpuno obična kao i sve barbike na svijetu. 

I tako danima provedem trenutke zapinjući za sopstvena stopala, daveći se izraslom kosom do struka kao da me sopstveno srce pokušava udaviti.
Poželim da kažem da je ljubav dovoljna da ostanem, da se odreknem snova kao da se đavola odričem u nekom izmišljenom ritualu, da dušu sputam u konopce i da je kao zvijer udavim na dnu okeana.
Poželim da sebe uvjerim da je ljubav dovoljna da počupam želje iz trepavica, da zaboravim na Škotsku, da zaboravim da sam ikad sanjala tu ulicu u Edinburgu, da zaboravim da imam snove i da utonem u crnobijelu stvarnost koju žive ostali. 

Zašto bih ja bila drugačija od njih?
Prigrliti veće krdo, utopiti se u njemu. 

Mogu li ja to?
Smijem li ja to?

Smijem li žiletima iskidati dijelove sebe, odrezati krila, ubiti snove?
Smijem li to nakon svega?
Nakon što su mi godinama to radili bez pristanka, nakon što su me hipnotisali svojim propalim ambicijama?
Nisu mi dali da budem pilot, nisu mi dali da budem mornar, nisu mi dali da učim jezike, da pišem snove, da rodim srce, da dohvatim zvijezde, da budem svoja – ono što osjećam da jesam.
Govorili su mi da previše pričam, da se preglasno smijem, da su mi snovi u previše boja, da sam naivna, da sam lijena, da sam „ni za šta stvorena“ a ja... 

Ja sam se cijeli život borila protiv tih aždaja, pričala i pisala i sanjala. I pjesme u knjige pretvarala, i plovila svijetom, i bila u oluji, i krv svoju na rukama nosim svakog dana.
Danas, kad u meni nemanje gori kao bunotvnička vatra gledam se u ogledalo i pitam se – da li je ljubav dovoljna da se odrekenem sebe i zaboravim da sam ikad sanjala snove? 

Nije. 

Jer ljubav prema meni nije ovde gdje svi žele da me sahrane.
Ljubav njie dovoljna da se odreknem sebe.
Jer ako moram da se odreknem dijelova sebe, svojih snova, svoje samostalnosti, svojih sitnih ljubavi, svojih strasti – onda to nije ljubav.
I zato se borim i dalje. 

Tražim plime i oseke, lovim zvukove, i šaptaje, grabim šanse, gledam u zvijezde, i ćutim. Ćutim sa željama na usnama, i strpljivo čekam da ponovo krenem sa srcem u grudima. Ili bar nečim što će se tako zvati. Dugujem sebi da budem živa. Dugujem to i onima koje nemam. 
Na kraju krajeva - ne želim živa umrijeti prije vremena!

No comments:

Post a Comment