Thursday, June 3, 2021

Kad jednom opet odlučim da dišem

 


Često pobjegnem u utočište šume koje sam našla ovde, gdje nikad nisam pripadala. Kao sad. Dok me vjetar grli svojim prohladnim dahom, tu sam, na nekom obronku divljine sa pogledom na grad.
Sa pogledom na sebe.
Balašević odzvanja svud oko mene. Src emi bije čežnjive skale i tražim putokaz do sebe. Do one koja sam bila samo koju godinu ranij, prije svih tragedija, prije ruševina, prije ove mene od danas. 

Znam da sam zagliila u svakodnevnicu, u običnost, u strepnje, strahove koje mi podmeću pod jastuke.
Znam da sa predugo ovde jer me proganjaju pitanja, jer mi i dalje dišu za vratom svo oni koji su navikli na ovu pustinju života. Gledam se u odrazu neba, slušam se u notama koje eskaliraju oko mene i znam da sam daleko od klinke koja je na ovom mjestu stavila poljubac sakriven od svijeta. 

Toliko toga sam postigla i toliko sam odrasla a opet toliko još malo znam. Sagledala sam sve voje u ovoj pustinji od grada i zahvalna sam jer imala sam ljubavi, jer voljela sam, putovala, jer sam naučila da krila napravim od vlati trave sa koncem uzdaha, jer nauila sam da mi je za sreću potrebno da dišem. 
Zaboravim ponekad da mogu.
Da sam uvijek mogla da od kamena srce izgraviram i da sam gubila da bih znala kako je biti pobjednik. 
Pobjednik u ratovima koje sam vodila sa svojim demonima, sa svojim strahovima, sa svojim kompleksima.

Gubila sam i ljude i sebe. I srce. I ponekad pomislim da sam i dušu gubila na svim tim giljotinama za koje sam usput zapinjala. Ali nisam.
Duša je uvijek ostajala tu, netaknuta, čista, slobodna. 
Zalud svi pokušavaju da me strpaju u kutiju za cipele, da me uklope u minijature grada, u osmijehe na pola. Ne mogu. 
Nisam nikad bila rođena da se uklopim. Jer sam vidjela više od ovog neba, jer sam zagrlila i more, i okean, i planine,  i granice, jer sam vidjela da ovo utočište koje imam ovdeje samo jedan mali kutak u koji mogu da se sklonim dok oluje ne stanu.Dok bol ne prođe.

Uvijek sam se ovde vraćala kao da je to Klinika za Oporavak Slomljenih Snova i Rastrgnutog Srca. I to će ovde uvijek postojati. I samo nebo zna da mi je oporavak bio potreban. 
Zahvalna sam što sam spoznala ljude i njihova prava lica za koja sam bila slijepa zahvaljujući emocijama i mojim PREviše nategnutim strunama pripadanja. I što konačno znam zašto se ovde uvijek vraćam. 
Mislila sam da vučem neku karmu i da su mi duhovi uvezan neraskidivo sa notama ovog mjesta, ali sad znam... Ovde je moja rehabilitacija za snove. 

Nema veze što ovde više nema prijatelja, ni mačića, ni bioskopa, ni ljubavi. Nema veze jer moji su koraci neizbrisivo utkani u ovo nebo.
Jesam li iskovala nanovo srce polupano u prevozu od nekad do sad? Jesam li popravila rupu kroz koju neprestano diše zima? Nisam. 
Ali naučila sam da živim s njom kao da je sastavni dio mene i spremna sam da krenem dalje. 
Vjerujem da ću moći opet da samostalno dišem. 

No comments:

Post a Comment