Tuesday, March 23, 2021

Put u središte sebe

 


Gdje to nestanu radosti jednog života, nasukanog na ivici beznadežnih iluzja? 
Gdje to nestanu želje i osmijesi u jednom sumornom vremenu bespuća?
Gdje to nestanu snovi zaljubljenog srca koje hoda po vodi?

Zaleđena sam u vremenu i zarobljena u prostoru, okovana u izmaglici ljudi koji su osmijeh okačili ispred vrata i koriste ga samo i isključivo na fotografijama za društvene mreže.
Cijelog života se borim protiv zarobljenosti, jer moje srce je nomadsko, jer duša mi je poput papirnog zmaja rastrzana vjetrovima, željna oluja i slobode.
Cijelog života se borim protiv osrednjosti, protiv zatvorenih srca, onih koji su me osuđivali i nedugo zatim tapšali po ramenu, i pozivali u svoje društvo zatvorenih pjesnika.

Cijeli život sam tražila puteve za otići a svi su me vodili nazad.

Naučila sam da se u životu situacije ponavljaju kad smo previše dušom vezani za neuspjehe, za neostvarenje. Ponavljaju se onako neprijatne, sa iskeženim zubima, spremne da opet rastrgaju srce i dušu, da raskrvare rane koje nisu još ni zarasle.
Nisi naučio prvi put?
Nema veze, hajde da utvrdimo lekcije, hajde da rasiječemo srce na istim mjestima, da duboko zarežemo. 

Naučila sam i da pustim. Da prigrlim sadašnji trenutak, i odlučim o sledećem.
Ja sama, bez uticaja, bez podsticaja, bez predumišljaja.

Cijeli sam život tražila put odavde, a uvijek sam nalazila put za nazad.
Vrijeme je da izujem patike, objesim kompas o klin, i kažem da je u redu.
Vrijeme je da prihvatim svoju ranjivost, i da sagledam puteve iz nekog drugog ugla. Da srce rastrgnuto sašijem još jednom, i kažem da je u redu.
Vrijeme je da stanem bosa na zemlju, i prigrlim grane moje trošne, stablo moje bez korijena.
Da pomislim da je u redu što sam sidro bacila u prašinu, da predahnem. Da zavolim sebe ovakvu, na trnje nasukanu, da prestanem da tražim put iz lavirinta koji sam sama stvorila.

Pronašla sam neke ljude koji mi na krila lijepe pero po pero i duvaju u njih da poletim, da ponovo stvorim svoj let, jer možda put za odavde nije pravo.
Možda je uvis. 

Možda je nebo nova zemlja kojom treba hodati.

Pronašla sam neke zaboravljene snove i ambicije, i još uvijek tragam za oazom u kojoj ću završiti knjigu o jednoj ljubavi, i o jednom životu nasukanom na obične obale.
Zarobljena sam ovde, gdje šume ćute i gdje možeš biti sa sobom najdivnije srećan.
Možda je to ono što mi je bilo potrebno, bezdušni ljudi ali šume sa rukama koje grle.
I kad nalijepim sva pera na svoja šukata krila tada ću konačno pronaći put. 

Ne za nazad, ne za naprijed.
Put do sebe.
Jer to je i najskriveniji put koji često promašimo.

No comments:

Post a Comment