Sunday, March 7, 2021

Kako se život vraća na fabrička podešavanja?



Kako se očisti život od sranja?
Da, znam, ne bi trebalo tako da se izražavam na početku, ali stvarno sam se to danas zapitala. Čitam knjigu koja mi izaziva gomilu pitanja u glavi, i već danima se pitam da li zaista smijm da se usudim i da rizikujem nešto u životu, ili će me strahovi i zapitkivanje mučiti cijelog života.

Oduvijek sam se plašila rizika, i promjena, i nekih značajnih odluka. Oduvijek sam vjerovala da rizik nosi upravo to - rizik koji se u mojoj glavi uvijek prevodio kao gubitak. Svi ti strahovi od neuspjeha, sva ta gomila virtuelnih postojanja, i što je najgore - crna rupa u mojoj glavi u koju sam zalutala, doveli su me ovih dana na rub čekanja.
Na osluškivanje.
Zatvorila sam poglavlje. Kraj. Tačka. 

Postoje boli koje će uvijek da bole i nedostajanja koja će to uvijek biti.
Došlo je vrijeme da prezdravim tugu, da očistim život od sranja, od polovnih veza, od površnih poznanstava i virtuelnih ljudi koje niti poznajem, niti mi znače, niti smo kad poslali stiker za dobro jutro.
Jel to neka vrsta čišćenja - brisanje 700+ ljudi sa liste "prijatelja" bez griže savjesti? 

Usudila sam se da ugazim u posao koji sam, pored pisanja, oduvijek voljela i maštala ali sam se plašila istog.
Usudila sam se ovih dana da uradim sve od čega sam tako uporno okretala glavu.
Usudila sam se da drhtavim glasom kažem "Hoću i želim", jer sa mjesta na kom sam se zatekla samo u jednom pravcu mogu da pođem.
U crnoj rupi samo dno postoji, mračno i blatnjavo. Tuge su me okovale, nedostajanje me pregazilo, i srcemi je možda id alje kao napukla lubenica, ali kuca, otima se. I dalje sam živa, ma koliko odbijala da priznam i ma koliko da sam željela da zaspim i utonem u mir. 

Živa sam, i nemam izbora osim da svoje strahove izbacim napolje. 

Kako se renoviraju snovi?
Imaju li neke posebne boje za to ili su trepavice dovoljne?

Takva sam, PREviše za sve, i ne umijem da hodam po zlatnoj žici sredine. Možda zapravo nikad nisam ni željela to. U jedno sam sigurna - usudila sam se da rizikujem, i da pokušam, pa ako padnem negdje usput i odlučim da odustanem, nek me neko podjseti da sam jednom rekla da svaki rizik nosi dozu uspjeha i da ne postoji nešto tako glupo kao odustajanje. 

Mogu li da pritisnem Play na daljinskom života sada?
Mogu li da nastavim da budem onaj osmijeh koji je nekad davno plenio ulicom i nosio sve boje proljeća u kosi?
Mogu li sada da ugasim mrak, bar jednu zvijezdu da zagrlim? 

PREviše je bilo nedostajanja... 

No comments:

Post a Comment