Friday, December 4, 2020

Živi, sasvim živi, ne grickaj kao miš dane

 


Umrla sam.

Ne znam kad. Možda onog dana kad su mi javili iz podgoričke bolnice da Tate nema. Možda one noći kad su mi javili da moje Prve Ljubavi nema. Možda onda kad sam prvi put otišla na mjesto vječitih snova. Možda su se godinama od mene odlamali djelići i sad nije ostalo ništa. Možda...

Možda sam usput zaboravila kako da živim, i samo sam jednostavno prestala da dišem.

Kako znam da sam umrla?

Primjetila sam to po malim stvarima, možda naizgled beznačajnim. Da li hoćeš da mi kažeš da si ti živ? Jer mogu da ti dokažem da nisi. Niko od nas nije. Gomila živih mrtvaca korača ulicama, pozdravlja se uljudno na ulici, ali niko od nas više nije živ.

Kad si mrtav, ne osjećaš više svježinu vjetra na licu. Ne osjećaš ni mirise u vazduhu. Ne okreneš se pored sebe. Ne primjećuješ slatkoću badema, ni ukus kafe. Piješ je po navici. Pola kesice šećera, dupli espresso. Čaša vode, nije važno da li je hladna, mlaka, sveža ili sa kockom leda i limunom. Nije važno. Kao što ne primjećuješ gomilu izbora koje imaš, ali si ih sveo na jedan ili dva, na šetnju, posao ili boravak u kući ne radeći ništa. 

Ne primjećuješ nijanse dječijeg osmijeha. Znaš samo da je već početak mjeseca i da treba da platiš račune uskoro i onu ratu kredita. Ne primjećuješ da ima pored tebe neko ko brine o tebi. Ko brine za tebe. Ne vidiš to od svoje potrebe da se ubijediš da si dobro, da te ova izokrenuta situacija u svijetu ne dotiče jer to je još samo jedna teorija zavjere. Ne primjećuješ više ništa osim restrikcija, depresije, sumorne zime i činjenici da su otkazani prazanici. 

Ne primjećuješ da su ti se urezale nove bore. Ne osjećaš više ni ljepotu jutra jer to je jutro kao i svako prethodno. Ne zastaneš da osjetiš smijeh. I niko, ali baš niko te ne pita kako si. To je prećutano podrazumjevano pitanje jer ako ti je nešto, reći ćeš. Samo što ti ćutiš. I ja ćutim. Jer umrli smo. Mrtvi su uvijek dobro, uvijek u redu, uvijek OK. 

Ne osjećaš ukus omiljenog jela, samo znaš da je to tvoje omiljeno.
Ne plešeš više, ne igraš. Dovraga, i ne slušaš muziku više.
Ne raduješ se zori, ne posmatraš predvečerje, ne osjećaš ni vino kao nekad.

Umrli smo, vidiš.

Ne znam da li ću ikad više osjećati nešto jer u meni su oduvijek ljubav pokušavali da udave, da je osakate, da je izvrnu u ono što ljubav nije. Mnogi je nisu ni vidjeli kao ljubav. I negdje sam usput prestala da radim sve ono što volim, prestala sam da osjećam sve sitnice, i postala sam jedna od onih kojima život prolazi dan po dan, i evo već je kraj godine a zatekla sam se danas u razgovoru kako mislim da više neću umjeti da volim.

Kad sam ono umrla?

Možda nije ni važno kada, koliko je važno hoću li sebi opet pružiti šansu da oživim, da se ponovo smijem i da osjetim ljepotu novog jutra bez obzira što ovaj grad nije moj prvi izbor sreće.
Biti živ.
Imati izbor.
Plesati.
Smijati se.
Pronalaziti mrvice radosti u suludo vrijeme restrikcija i izolacije.
Prekršiti glupa pravila i smisliti svoja.
Ljubiti.

Zaboravila sam kako je život predivno putovanje, i to je u redu. Jer svima se dešava. Neko se pak, sjeti, a neko zauvijek ostane u toj zaboravljenosti i kad jednog dana stvarno umre u grlu ostane samo gorčina. Ne želim da se to meni desi. 

Idem pokušati biti živa. Ponovo.

No comments:

Post a Comment