Sunday, December 27, 2020

Pošalji mi razglednicu za kraj, jer ova godina je bila...


Čekaj, jel opet došlo ono vrijeme kad treba da podvlačim linije, pišem planere, donosim odluke, želje, maštam na veliko i mrzim na malo? 

Jel opet došao kraj godine, decenije, jer pouzdano znam da je došao kraj mnogim životima?
Nikad ne ravnam račune sa godinama, odnedavno ni sa ljudima.
Samo sa sobom trebam biti u miru. 

Godina je prošla a da nisam ni primjetila. Očešala se o moje srce i ostavila me zatvorenijom nego ikad što sam bila. Skupila sam snove, želje, nadanja, poraze i sve ih spakovala u kutiju poput one Pandorine i zaključala srce u nju. Koji će mi... 
Godina je prošla i ove zadnje "proklete" nedelje, uz muziku sa kojom sam odrastala, pijem bijelo vino i ostavljam trag za sobom.
Trag želja koje se nisu ostvarile.
Trag snova koji se nisu odsanjali.
Trag zemlje za blatnjavim cipelama.
Trag krvi za srcem raskomadanim.

Nisam razočarana. Neću da psujem godinu, koronu, vladu, sistem, ljude, niti ću da zavijam na mjesec. Ova je godina bila jebeno užasna (da oprostite na rečniku) ali neću mrziti njenu užasnost. Mogla bih, ali već na samom početku mi je opalila šamar i naučila me da svakom svoje stigne na naplatu. I da je to najvažnije. Sa sobom biti u miru. 

U ovoj sam godini sahranila Tatu, i Prvu Najveću Ljubav (a vjerovatno i jedinu takve vrste). Sahranila sam komade sebe sa njima, i dok čekam da iz njih iznikne neko novo srce učim da koračam na dvije noge, da se ne saplićem o svoja obećanja i da ponovo naučim da volim. Sebe, pa onda možda nekad nekog drugog. Nekog ko će znati koje pjesme treba da preskoči i da bijelo vino umiruje moje demone duše.
Jednom, bluz neće biti jedino bjekstvo koje znam.

U ovoj sam godini rasporila grudi i u krvotoku pronašla snagu zvijeri koja može da izdrži život u kandžama. Dala sam neka obećanja prošlog decembra sebi, i ne znam koliko sam ih ispunila. Poljubila sam obalu Barselone. Bila sam izolovana od svijeta i nasukana na sopstvene hridi. Zavijala sam na mjesec (bukvalno), izdala sam četvrtu knjigu poezije (kako to zvuči veliko), bježala sam od nesreće koja se zakačila za mene kao čičak, i utapala se u vinu. Jesam li mogla postati zavisna od alkohola? Nisam. Ali htjela sam. Jer kad ti se sruši svijet i srce se slomi u tim ruševinama, i pobjegneš od samog slomljenog sebe, nema mnogo mjesta u kojima se možeš pronaći. Sad možda najbolje razumijem Tatu. 

Kako da opišem ovu godinu, kad sam se zatvorila u svoje snove? Kako da opišem taj osjećaj nemanja i tuge kad sam došla kući i sjetila se svega što se desilo? Kako da pišem o besanim noćima koje su me proganjale, a samo sam htjela plakati. Svakog dana ove godine. Plakati da ne prestanem. Ali obećala sam da ću biti živa, i da ću biti u redu. Obećala sam Tati kad sam ga zadnji put poljubila da ću biti u redu. I biću, samo što nisam, svaki čas.

Još uvijek nisam ispričala nikom svu tugu, nisam se ni isplakala ove godine, nisam plesala, nisam se zaljubila. Toliko toga nisam ove godine, ali neke stvari ipak jesam.
Jesam i dalje budalasto zaljubljena u ljubav. 
Jesam i dalje onakva kakve se plaše mnogi oko mene.
Jesam i dalje čovjek od riječi.
I dalje se plaše mojih knjiga, mojih snova, mojih tvrdoglavih zahtjeva da budem ono što jesam. 
Jesam i dalje živa, uprkos svima koji su ove godine poklekli. 
Jesam i dalje neopozivo i beskrajno svoja. 
I nije mi žao. 

Mnogo sam vremena potrošila na istraživanje svojih dubina. Mnogo sam tragala za sobom ove godine, bježala sam i u šume, i u planine, i u divljini zov sopstvenih odjeka tražila. Oprostila sam, svima, sve. Jesam. Sebi ponajviše sam morala da ustupim taj blagoslov. 

Postoje još mnoge tuge koje mi poljuljaju dan. Postoje još mnoge neispravljene krive Drine, ali već neko vrijeme se i ne trudim da ih ispravim. Trudim se da koračam obalom, da brinem o sebi, i da održim ovo srce u životu makar i na apartima. Jer bitno mi je. Bitno mi je da dišem opet punim plućima, da se radujem jutru i životu i možda mi je ova godina postavila nogu, ali nije me slomila. 

Obećaj sebi da ćeš biti jači od godine.
Da nećeš dozvoliti da maštaš sa filterima, već onako stvarno, istinski.
Da te neće zavesti fotografije savršenstva i da ćeš mnogo manje život gledati kroz objektiv a mnogo više živjeti stvarnost. 
Obećaj da nećeš odustati od ljubavi ma koliko ti ta ideja zvučala smiješno, jer život bez ljubavi i nije neki život. I kad kažem Ljubav, mislim i na onu najvažniju - Ljubav Prema Sebi. 
Obećaj sebi da nećeš da čuvaš ništa za specijalnu priliku. Ni čaše, ni kristale, ni cipele, ni srce. Toliko puta sam to napisala, svaki dan je specijalan. Iskoristi sve što imaš danas, i ne troši se na stvari. Vjeruj mi, stvari ne znače baš ništa ako nemaš s kim, ako ne znaš kako, i ako ne osjećaš. 

To, u grudima, to je sve što ti je potrebno. 

Ne znam šta nam je kalendar spremio u novoj deceniji, ali iskreno, i ne želim da zavisim od kalendara i broja godine. Želim da zima prođe, ona u srcima prije svih drugih. Želim da opet odem u visine Durmitora, i možda da opet zaplovim. Želim da ove godine konačno kročim na tlo Škotske.
Ali možda najvažnije od svega, želim da ozdravim od tuge koju je ova godina donijela sa sobom. 

Spustiću glavu i zapaliti svijeću za sve one koji su ove godine izgubili svoje voljene. 
Oćutaću tugu, i obećati da ću biti u redu. 
Jer svaki dan je vrijedan bar jednog osmijeha,. 
Možda imate i vi nekog ko je pretplaćen na stranputice i uskisao kao vino, ali volite sebe prije takvih. 

Bacam kalendar. 
Nije mi potreban.
Sve bitne datume čuvam u srcu. 
Ove smo godine svi bili primorani na život koji nismo birali. Ali smo izdržali. 

I sve ćemo. I bićemo u redu. 

No comments:

Post a Comment