Saturday, December 28, 2019

Obećala sam sebi više života i manje kajanja



Ne volim zimu. Ne volim kad mi je hladno. Ni od pogleda, ni od zagrljaja, ni od osmijeha. Ne volim hladna srca, ni hladne noge. Hladne riječi. A plašim se da je ta emotivna zima postala svjetska neizliječiva dijagnoza. Tužno jel da? Kraj je godine.

Zadnja subota otkucava, i snijeg je pao. Imam potrebu i želju da padnem u hibernaciju, da atrofiram i negdje u proljeće da ponovo progledam. Da li bi bilo drugačije? Da li bi možda otopila ovaj led koji se uhvatio u mreže srca?

Nije da nisam zahvalna na svemu što sam postigla ove godine. Ponosna sam na sve što nisam postala. Nasukala sam se na želje, nasjela sam na ljubav (hm, ponovo) iako to ljubav nije, otkačila sam šlepove, pokidala veze, oprostila, i upakovala onu četvrtu knjigu u jedno Srce od soli. Obišla sam djeliće svijeta, kupala sam se krsitalnim karipskim vodama, razočarala sam se u ljude, i umorila sam se.

Od biti stijena, od biti jaka, od zaludnih ljubavi, od razumjeti svakoga. Od svega. Od ljudi. Od neljudi. Od neljubavi. Od nedrugara. Od šume ljudi koji su pustili korijenje i ogradili misli tarabama i zakopali se u kreditna zaduženja. Od onih koji žive virtuelne živote, od savršenih fotografija i jelki i porodica, i od svega što sve to nije. Umorila sam se. Treba mi predah.

Zapelo je proljeće u meni. Zapeo je i osmijeh. Nekako sam toksična. Možda sam nagazila na neki smotuljak u mraku duše i odvojila sam se od svijeta. Od sebe sam se otkinula. Možda i to što je i moja ljubav posustala, kao i kod mnogih drugih ove godine. Ova decenija nije bila za ljubav. Nije bila za smijeh. Nije ni za život ali eto, preživjeli smo.

U meni se odmotavaju sjenke, osmijeh je nekako izblijedio kao previše oprane farmerice u doba epidemije, i zakrpe su se odšile da duša prodiše tamo gdje sam u trnje upala. Otpustila sam boli, i suze, otpustila sam tuge i oprostila sam svima, sve. Ja jesam, a karma nek radi svoj dio posla. Skinula sam breme tuge, skinula sam se gola i nad ranama prošapnula molitvu i u ogledalu sam se pogledala u zenice.

Obećala sam sebi više života i manje kajanja. Neka sam drugačija. Neka sam previše. Neka sam zaljubljena u svijet, u krila, u nebo. Neka mi je u venama živi pjesak umjesto krvi i neka mi je šejtansko groblje u grudima umjesto srca. Neka sam sve što jesam, i biću uvijek ponosna na ono što su se svi trudili da postanem a nisam. I voljeću mačke, i Jegger, i bijelo vino, i biću vegan i dalje. Pisaću pjesme, i pisaću život.

Obećala sam sebi da će moja istorija biti jednom ispisana na stranicama, i neće me biti sramota što sam imala komplekse, i što sam ljubav tražila u pogrešnom svijetu. Neće me biti sramota što sam se borila, i što sam te neke muškarce voljela cijelom raspadnutom dušom. Neka sam, ionako ih niko nije volio tako. Neće me biti sramota što sam bila jadan borac za svoje snove i što sam raznesena na sopstvenom ratištu. Naučila sam i obećala sam.

Obećala sam sebi da ću i dalje letjeti. Da ću biti sretna na svoj način, i da neću odustati od sebe onako kako su odustale sve one koje su pokleknule pred navalom društvenih normi i uskislih pravila. I voljeću opet jednog dana. Ali ne one koji me ne zaslužuju. Ne po svaku cijenu. Jednog dana pronaći ću svoj mjesec i svoje zvijezde i neće mi biti žao što sam ih čekala.

Obećala sam da ću umrijeti živa, i da neću živjeti mrtva.

I znaš, možda je vrijeme da na kraju ove neparne decenije pogledaš sebe u ogledalu, da oprostiš i osjetiš kako ti srce kuca. Da čuješ svoje želje i da obećaš sebi da ćeš biti svoj. Znam, živimo u svijetu materijalizma iako svi na mrežama pričaju drugačije. Pričaju jer im je potrebno odobrenje. A onda pobjegnu u svoj mali ružni svijet i sve što rade, rade zbog drugih, nikad zbog sebe. Jer ne znaju ko su.

Zato je najvažnije da ti poželim upravo to. Da saznaš ko si, i šta želiš. Da živiš ljubav i sreću a ne da samo čitaš o njoj i zavidiš filetrisanim fotografijama sa Instagrama. Da putuješ na sva ta mjesta koja lajkuješ. Da pišeš svoju knjigu života dok čitaš tuđe. I da budeš bajka. Svoja sopstvena, bez grižnje savjesti, bez krivice, bez odobrenja publike! Jer, na kraju, shvatićeš, nikad ti publika nije ni bila potrebna.

Živjeli!

No comments:

Post a Comment