Sunday, December 15, 2019

Danas radim sve zbog sebe jer - dosta je bilo

 Sjećaš se onog vremena kad smo bili klinci pa je mašta radila hiljadu na sat i nismo znali šta znači biti odrastao, nismo čitali Malog Princa i vijali smo se po nekim travama i ulicama, pravili Sneška i grudvali se dok nam gaće ne budu mokre? Jel se sjećaš? E bravo! Ja se ne sjećam. 

Moje djetinjstvo je prošlo kao da je japanski voz a nije mi ostavilo uspomene. Bar ne neke lijepe koje bih pamtila. Jeste, bilo je igranja u sokaku sa ostalim klincima koji me nisu baš voljeli jer sam bila nekako drugačija. Imala sam nos, i oči, i kratku frizuru, i čizme nasleđene od sestre, i bila je inflacija, i svi su se snalazili kako su umjeli. Ali sam ja bila drugačija. Možda nisam izgledala drugačije ali sam bila, osjećala sam to i tako sam se jako trudila da se uklopim. 

Bile su devedesete, i nema to nikakve veze. Neki roditelji nisu dopustili djeci da zapamte takve dane. Ja nisam imala vremena za to. Ja sam se krila ispod trpezarijskog stola, čitajući knjige i trudila sam se da pobjegnem u neku drugu stvarnost. Možda zato i ne pamtim djetinjstvo. Ni haljinice, ni cipelice, ni rođendane, ni sve ono što današnja nezadovoljna djeca imaju. 

Nemam ni fotografije. Par nekih slikanih u specijalnim momentima od kojih ni jedan nije bio moj momenat. Onaj koji ću pamtiti. Nema veze.
Zapravo, ima veze! 

Jebi ga, zbog takvog nekog promašenog djetinjstva sam poklekla mnogo puta u životu. Učila sam jer sam voljela knjige, ali i zato jer je mama insistirala na odličnom uspjehu. Čuvala sam se jer su mi uvijek govorili da budem pristojna i da se skromno oblačim i da se ne smijem toliko glasno jer "šta će reći komšiluk". Nisam se ljubila ispod komšijskih prozora. Nisam se šminkala napadno. Nisam ostajala u diskoteci iza ponoći. Mnogo toga nisam imala, ali nikad mi stvari nisu bile važne. Bilo je važno ono drugo, ono što su u knjigama zvali ljubav. 

Trebalo mi je trideset godina, depresija, gladne noći, promašeni fakultet, psiholog i gomila svađa da shvatim da ljudi koji nikad nisu bili voljeni ne umiju da vole. Ko je mene volio onda? Kako sam ja naučila? Ne znam. Iz knjiga, iz bajki, možda. Naučila me moja prva ljubav. Možda sam se rodila zatrovane krvi. Možda sam oduvijek znala da je ljubav u meni. Možda sa voljela onako kako sam sanjala da budem voljena. Ne znam, mogu da pametujem, ali iskreno, ne znam. 

Završila sam fakultet jer su mi natovarili ambicije i umislili da će se oni osjećati bolje ako im donesem tu diplomu u kožnom povezu. Mnoge sam stvari uradila zbog drugih, da bi me voljeli, da bi me razumjeli, da bi jednom bar željeli da me upoznaju, mene, ono što jesam. Za te neke nesrećne ljude koji ne znaju ništa o ljubavi uvijek sam bila samo neko ko se preširoko smije, previše mašta, naivno vjeruje, prelako voli i nema pojma šta je život. Neko ko piše tamo neke pjesme i voli mačke i još uvjek me ne poznaju. 

Znaš li koliko to zna da sjebe samopouzdanje djeteta? Koliko to zna da od djeteta, koje je gospodar univerzuma, da od njega napravi crva i prašinu mu baci u zenice, da ih obori u zemlju, u stopala, a ono za zvijezde rođeno?
Ne znaš? Bravo! Ali znam ja. 

Odricala sam se sopstvenih snova, šansi, mira, ljubavi, osmijeha, odricala sam se sebe k’o da sam jeres, zarad drugih. Zarad tuđih osjećanja jer, znaš, tako je lako da učiniš da se neko osjeti krivim. A ja sam bila kriva.
Kriva jer sam se oduvijek usuđivala da pustim glas kad su očekivali da ćutim.
Kriva jer sam besramno voljela. Jer sam ginula za ljubav.
Kriva jer sam se usudila da sanjam, da vjerujem.
Kriva jer sam se usudila da budem srećna, ovakva kakva jesam, drugačija, kaktusu nalik.
Kriva sam naučila da kažem da je dosta! Jer sam se usudila da ostvarujem svoje snove ispred očiju onih koji svoje čuvaju u vetrini, ne daj bože da se polome, kuda bi oni sa svojim promašajima. A već odavno im životi promašeni. 

Znaš, oni su ostali tu, u učmalosti i zagrobnom životu živih, vjerujući u medije i rijaliti programe, i dalje oboljeli od najveće zarazne bolesti - "komšijskog mišljenja", i dalje su ostali neispunjeni i nedoživljeni a ja sam se usudila da donesem snove sa putovanja, radosti i još šire osmijehe, usudila sam da potrošim nešto novca zbog kojeg sam bukvalno krv propišala, i kažu "Lako ti je da sad pričaš i učiš nas sreći, ne znaš ti kako je nama". 62 Nažalost, znam kako je njima, ali oni nikad neće shvatiti kako je bilo meni dok su gazili moje snove i dok sam morala da činim stvari za druge i ispunjavam njihove propale ambicije da bi mogli tom komšiluku da natrljaju na nos moje uspjehe kao da sam rasni konj za trku, a danas ih ne znaju ni nabrojati. Niti su nekad bili dio mojih uspjeha. 

Trebalo je da me puste da živm snove, da čitam bajke, da dišem te knjige koje i danas obožavam, koje me nikad nisu ostavile samu, koje su mi pomogle da se izvučem iz depresije i da se izborim sa svojim kompleksima. Kompleksima nastalih od tih ljudi koji nisu nikad umjeli da vole one koji su drugačiji od njih. Nikad nisam digle ruke, ali ovog decembra na kraju decenije, na kraju snage, dižem ih. Jer ma šta uradila, jer ma šta rekla i pokušala, ma koliko pomagala, voljela, plakala, i ma koliko čekala nikad neće postaviti to jebeno pitanje "Kako si". Nikad neće razumjeti moje rasparene čarape, umršene snove i rijei. Nikad, jer to bi bio njihov poraz. 

Možda sam mislila da sam nekad morala da budem uzorna i poslušna, možda sam mislila da moram da budem ona koja popušta, ona koja razumije, ona koja bezgranično i bezuslovno voli, ali ne moram. Ništa ja više ne moram. I dosta je bilo. 

Djetnjstvo mi je prošlo, pretvorilo se uprah. Mnogi su snovi nestali. Prespavani, nezavršeni. Ostavljeni. Mnoge su boli ostale samo moje jer niko nije razmišljao o riječima i postupcima. Mnogo sam dijelova sebe izgubila zbog drugih, i odrekla se - zbog drugih. Da bi shvatili, da bi me vidjeli, da bi me razumjeli.
Nikad neće.
I nek ostane tako. 

Ja usamljeni sam borac cijelog života. I ne plašim se više. Ne osjećam krivicu zbog svoje radosti. Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge.
Al ja više ne glumim u tuđim filmovima.
Dosta je bilo. 

Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge. Al ja više ne glumim u tuđim filmovima. Dosta je bilo. 

No comments:

Post a Comment

Put kojim se sve rijeđe ide

  Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala ...