Saturday, November 12, 2016

"Kuća orhideja", Lusinda Rajli


Sjedim juče u "Terminal"-u u novootvorenom tržnom centru i pričam s drugarom o životnim temama, i u jednom trenutku me pita "Kad si ti postala takva? Kad si odlučila da se promijeniš, da promijeniš svoj život?". Vratim se malo unazad usporenim snimkom, i tačno se sjetim tog trenutka. Kao da je juče bilo kad se u mojim grudima otvorila crna rupa i kad nisam vidjela svoj lik u ogledalu. Nije ga bilo tamo. 

Ni danas nije jednostavnije. Mnogo sam naučila iz knjiga. Mnogo toga proživjela. One su glavni krivac što sam danas tako romantično zaljubljena u ljubav, što vjerujem u Deda Mraza i što sam ubijeđena da bajke postoje. Knjige su krive što su moje emocije tako smotane u klupko želja koje već neko vrijeme pokušavam da pratim. Ima dosta čvorova ali snalazim se. Ranije je sve bilo tako racionalno, analitički, sve je bilo zašto i zato. 

Znam da sve ima svoje razloge. I isto tako znam da postoji razlog zašto je ovak njiga došla u moje ruke. Kuća orhideja je u samom startu bila baš od onih "Joj što me smori početak" knjiga. Ono kad se ne mogu danima natjerati da pročitam pola stranice. Predvidive rečenice i ni traga od emocije. Ali i kao mnoge prije nje, i ova knjiga je bila jedna od onih "iznenadila sam te" knjiga, 

Toliko mene na tim stranicama, toliko situacija zbog kojih sam poželjela po ko zna koji put da odem na Tajland, samo dah da osjetim. I ta enormna "jednom u životu" ljubav. Porodične tajne, i ispunjavanje tuđih hirova, stavljanje svih drugih na prvo mjesto. Sve sam to prošla. Sve sam to vidjela. I osjetila. I zato me knjiga zaista oduševila. Jer kad shvatiš da je važno da ti budeš srećan, i da samo tako možeš i druge usrećiti onda ćeš prestati da život posmatraš kao gomilu planova za budućnos. Jer budućnost ne postoji. Postoji samo ovaj sad trenutak, kad voliš, kad si voljen, kad si sam u tišini sa sobom i srećan si tako. Prošlost jedino postoji da ti se prikrade kad ne gledaš i ujede te za guzicu. Eto, samo zato. 

Sa ovom knjigom sam potvrdila još jednu jako važnu stvar u životu - oprosti drugima ma koliko da su ti srce zagrizli. Oprosti, jer život koji živiš sa gnevom nije život. Moraš da vjeruješ da nove šanse uvijek postoje, da je svaki trenutak kad važnim ljudima kažeš da ih voliš dragocjen, da je orhideja negdje korov, a negdje rijetkost. Ono što je drugome prokletstvo nekom je sreća. Nauči da stvari gledaš srcem, i znaćeš da si na pravom putu. 

Bilo je knjiga s kojima sam plakala, neke sam htjela baciti sa terase, zbog nekih sam psovala i provodila besane noći. Ova knjiga je u meni izazvala neke neobično nove reakcije jer sam i sama na putu otkrivanja sebe, i shvatanja činjenice da je u redu da ne budeš jak svakog trena. U redu je pustiti da se neko brine o tebi. Ovde ćeš pronaći bol, gubitak, ljubav, mržnju, putovanje, strast, prijateljstvo i odanost. Ne znam šta bi više mogla da poželim u jednoj knjizi,

Do sledeće o kojoj ću pisati. 


No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.