Thursday, April 7, 2016

Privezala se rukama za molo mog vrata, kao samonikla puzavica očajno željna ičijeg dodira




Nisi me ništa pitao. Jesi me gledao. Smijao se sa mojim osmijehom. Ćutao si me. Držao me uz sebe. Kao da sam porcelanska figura koja se svakog časa može slomiti. A ja od pamuka pravljena, posađena u potpuno drugačijem vremenu od ovih samoniklih vještačkih mirisa. Ne znam ni otkud mi smijeh izvire, dal iz tvojih dlanova, il iz mojih hladnih stopala. 

Osjećam peckanje u predjelu mog kaktusa. Dal to oživljava? Dal da mu uskratim? Dal da pobjegnem glavom bez obzira, da tragove zametnem, u hajduke da se odmetnem i srce umjesto zastave bijele da istaknem. Da se predam? Da se pustim da me utope virovi noći. Da potonem u dubinu tvoje kože, u zagrljaj kojim me niko nije umio ovako grliti. Jer Ti grlis cijelim tijelom, grliš mi zgrčena krila, dražiš da ih raširim, da istresem prašinu sa perja i pokušam letjeti. 

Odlaziš ubrzo, znam. Spakovaćeš ludosti, spakovati osmijehe, ostaviti moje srušene zidove, i otići. Ostaće mi samo džemper plave boje da miriše na nas, na mene i Tebe, Ti divni čovječe. Ostaće mi noć da se opet borim sa njom, da se rvem sa svakim vriskom, da ne mogu na jastucima mojim usniti. Ostaću ja, onakva kakvu si me našao. Prazna limena školjka srca na dnu mora. Ciknuću svaki put kad mi zadrhte čula, i pokriću se mrakom. Utišati muziku da ne čujem.

No, svejedno, kad god da odeš, i ako nikad više meni ne dođeš, neću se kajati. Nije mi žao što sam Te srela. Nije mi žao što sam spustila brane i zveri povukla da me ne čuvaju. Nije mi žao što sam te pustila blizu, jer kao da te znam iz prošlih života. Kao da sam već negdje disala tvoje mirise. I mogla bih se buditi kao jutros cijelog života, umotana u Tvoju kožu i moje klupko od kose. Mogla bih svakog jutra kasniti na posao, i disati. Mogla bih biti živa do kraja života, koliko god kratko da traje. 

I evo, pišem treći dan zaredom o Tebi, kao da se niko prije nije dogodio, kao da me niko prije Tebe nije grlio. I nije. Ne tako kao ti. Ako sam i čupnula kojoj zvijezdi rep ovih dana valjda će mi oprostiti, jer do njih si me dizao. I mogla bih se ogledati svakog jutra u zenicama, zamršena u prste, kosu i vlagu u vazduhu. Vriske. Drhtanje. Razmazane i do srži izgrižene krike utišane. Da li sam ja to oživjela na tren? Koliko dugo traje let? Hoću li ostati ranjena kad odeš i ostaviš me u ovom ludilu ljetnjeg sunca? Nije u redu zaraziti me ludilom, i životom i otići. Ti kažeš da ćeš doći. Obećavaš "Nikad više". Ja Ti ne vjerujem. Čula sam i previše obećanja i sva su ostala samo ukras na jelci izgubljenih godina. Ja vjerujem u Tvoj zagrljaj. Vjerujem u dubinu zenica. Vjerujem u ono što sam osjetila. 

Peckanje ne prestaje. Kaktus bodlje uvlači. Sprema se da korijen iskida, da se osuši, da ostavi prostora suncokretu da nikne. Pitao si zašto suncokret. Jer za njega ne postoji niko drugi osim sunca. Jer se samo njemu raduje. Kao ja Tebi. Ćutim. Zavlačim nos pod Tvoj vrat i drhtim. Strepim od dana koji dolaze i plašim se. Ništa ti ne govorim više, samo ćutim. Dok ne odeš. 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.