Skitnička

Šta tražiš ti od mene, skitnice divljeg srca,

ti, koji na konjima bijelim kroz prerije svojih nadanja prolaziš.

Šta tražiš od mene

koja svoje oblake od paperja snova pravim

i pod tvoje skute ih prosipam

da ti kas bude što mekši,

da ne osjetiš nabore staza kojima juriš.

Ništa ti meni ne možeš pružiti

niti mi možeš nešto oduzeti.

Jer ja sam nomad koji na dlanu ima cijeli svijet

spakovan u svoje srce.

Nomad koji nema ništa u džepovima

osim prašine koju kao bisere nižem i njom se kitim.

Ništa ti ne možeš sa mnom dobiti

što ti neko već nije pokušao podvaliti.

Možda samo koju kap bistrije vode,

čistije suze zbog istine

koju umjesto parfema nosim na koži.

Ništa ti ne mogu dati što već i sam nemaš,

samo si u svom letu po ludim okeanima

u neki od svojih šupljih džepova spakovao, al vidim,

ima još po negdje trag sjete,

malo ljubavi i možda po koji končić pažnje.

Kad bi te sitne tragove na svom tijelu pratio

našao bi ono što sam ja.

Našao bi sopstvene lavirinte iz kojih si jednom izašao

i sad se bojiš ponovo ući tamo

jer to je svijet u kom si nekad bio svoj, siguran,

i tamo u nekom središtu,

pod staklenim zvonom, svoje si srce ostavio,

u postolju od leda pravljenom.

Šta tražiš ti od mene kad dobro znaš

da ne smiješ u zenicama da se ogledaš

jer si siguran da će se tlo pod tvojim nogama uzdrmati,

da će ti vihori emocija uzburkati valove i da ćeš potonuti.

Samo će mjesec ostati iznad tvoje zemlje

da ti krišom u noći priča o nekom ko si bio.

Al nećeš imati želju opet da budeš.

Jer tu, u mom perju od sna,

tu ćeš biti konačno siguran

da si dohvatio zvijezde

i da ti dlanovi nikad više kroz prste neće prosuti pijesak sreće.