I n isam više lud da verujem u to da dobro uvek dobrim vraća se...

Posjedujem osobine koje nikad neću promijeniti kod sebe...

- da budem iskrena prema ljudima ma koliko mi zamjerali

- da u ljudima neumorno pokušavam da izvučem najbolje ma koliko loši bili

- da svakom dam šansu i povjerenje pod rizikom da će isto da izigraju

- da vjerujem da nisu svi ljudi zli, samo najveća većina

Nikad neću biti ona ufurana i drska, arogantna i samo sebi dovoljna hladna "Bitch" pa makar mi sto puta srce slomili.

Boli...

- izgubljeno povjerenje

- saznanje da su te lagali

- saznanje da si vjerovao pogrešnim ljudima

- saznanje da je tvoje srce za druge samo igračka...

Boli toliko toga. Posebno kad shvatiš da sjaj tvoje zvijezde nije ništa drugo do uranijum osiromašen za jedno srce, za jednu dozu ljudskosti...

Nikad neću razumjeti one koji se pogravaju tuđim emocijama kao da je to potrošna roba... Usputna doza kreativnosti... Oružje za ubijanje dosade i svakodnevnice...

I šta raditi kad se nađeš u dramskoj predstavi kao jedina satirično-ironična uloga... Šta raditi kad ti tako zgaze srce, pogaze svo tvoje dobro, svu tvoju pažnju i čast, sve ono ljudsko... Psovati? Bjesniti? Na koga? Na sebe ili drugu stranu? Nikakve koristi od toga, osim pucanja šavova svuda po duši... Osim tupog fizičkog bola svuda po tijelu... Plakati? U suzama sahraniti još jedno parče srca svirepo zaklano i otkinuto... Smijati se svojoj gluposti jer, da - ispadneš glup što si po ko zna koji put nasjeo na svoje vrline koje drugi vide kao mane... Ljutiti se na drugu stranu koja te povrijedila, ili možda oprostiti i  nešto iz svega naučiti pa opet istu grešku ponoviti... Upecaće se valjda neko na tu mišolovku, neće ti dovijeka krasti sir sa duše...