Lunjo, ako me traze ti kazi da sam odavno mrtav....

Dani prepuni jurnjave...
Život prolazi tako brzo a da se i ne okrenem...
I onda sinoć dobijem tu sliku...
Te oči...

I u trenu mi prođu pred očima sve one napuštene njuškice za koje sam se borila, svi oni čupavci prepuni ljubavi... I zavrte se suze u očima... Jer ova grudvica nema ni ime... Ne znam ni da li će ga ikad imati... On je još beba, od samog starta ostavljen i uhvaćen... Još niko ga nije volio...

Za njega svijet je kavez... Tih par kvdrata bola koji još mirišu na one koji su tu bili prije njega.. Bili i nikad se nisu vratili... Zaspali, i nisu se budili... Tu, an betonu prepunom suza prethodnih stanara... Zidovi, prepuni cviljenja svih prethodnih... Čeka... Nekog... Ili nešto... Noć bez zore...

Ljudi troše novac na beznačajne stvari... Djeca odrastaju na fb, sa mobilnim telefonima, pažena i mažena da nikad zemlju ne dodirnu... A roditelji, odgojeni svako na svoj način ne shvataju da dijete treba da odrasta uz kućnog ljubimca... da treba da se uči pomaganju i ljubavi...

I opet te oči... Tople, i crne, i prepune bola... Tuge... Samoće... Kako neko tako mali može da stane u ovoliki prostor...? Ako ga ne ubije veterinar, samoća sigurno hoće... Ili još gore - mržnja onih koji brinu o njemu... Azil je tužno mjesto za odrastanje. Logor smrti gdje leži 8500 žrtvi ljudske surovosti... To je tužno mjesto za ove oči...

On još uvijek čeka, ali svako čekanje se završava... Od tebe zavisi...
Reći će neko "Zašto ga ti ne usvojiš"?
Ja sam jednom prošla moj dio pakla zbog rastavljanja s psom, za dva dana navršava se dvije godine bez njega... Ja još nemam svoj dom, da bih mogla njemu d ga pružim.
Reći će neko "A toliko djece ima..."
Znam, i tužno je što je naš narod još uvijek prepun prerasuda o usvajanju i hraniteljstvu... Macho geni i neki crnogorski ponos... Al ovo je pas... Ovo je štene... Ovo je stvorenje koje će nekom donijeti radost... Ovo je mrvica koja ne zaslužuje biti broj... Ovo je beba koja ne zaslužuje vječnu noć... Ovo je test za tvoje  srce...

A kada odu svi, mi ostaćemo sami...

Još dan dva i pun mjesec... Još jedna cjelina zaokružena i potpuna. I kažu biće petak... Ja kao Dijete ljta, znak Vode, i Mjesečeva kći osjećam uvijek te promjene... Osjetim ih u nekim dubinama i nemir me ne pušta... Misli ne umijem da smirim, čak ni povremene drhtaje... Uhvati me sindrom Lutanja i nemam mira.. Nesanica mi pod prozorom izvodi najfinije rime, i Emocije se rasplešu po svakom uglu... Ne mogu da ih smirim, ne umijem da ih ukrotim... Mora da je zbog Mjeseca... 

Rano sam naučila biti jaka... Ljudi koji me poznaju bi rekli čak i prerano. Naučila sam toliko važnih životnih lekcija, toliko ispita položila i još sigurno duplo više puta pala... Neke sam čak i ponavljala valjda da ih dobro memorišem, da nikad ne zaboravim... Ili sam možda mislila da neću napraviti iste greške... A uvijek jesam... I ti si sigurno... 

Danas, na pragu neke nove decenije svog života još uvijek mislim da ne smiješ pokazati slabosti u javnosti... Da taj djelić sebe trebaš zadržati među zidovima svoje sobe. Čak si i pred sobom previše jak, nećeš da dozvoliš ni sebi da vidiš svoje slabosti... Valjda je to stvar samostalnosti. Kad navikneš da se godinama brineš o sebi i da se godinama oslanjaš samo na sebe izgubiš jednu jako važnu osobinu - vjeru u druge. Umoriš li se nekad od konstante jurnjave po bojnom polju Života? Umore li te nekad uzaludne bitke i brojne promjene, želja da svakog razumiješ i svakom udovoljiš a za tebe je lako - ti si jak, i snaći ćeš se, izdržaćeš...? Umore li te svi ti pogrešni ljudi koji su otkinuli po jedno parče tebe i odnijeli ga, rastrgnuvši te tako do iznemoglosti... do nesposobnosti da zaista nekom pripadaš cio... I onda kad sretneš nekog ko te može voljeti tako nepotpunog - ti nemaš snage da se pokazuješ, ne smiješ da se osloniš jer su ti toliko puta izvukli tlo pod nogama... 

Danas, na pragu neke decenije ja još uvijek zaboravim da sam žena, da sam dijete, da sam čovjek... Još uvijek mislim da trebam biti stijena od soli, okružena trnjem kao oklopom... Još uvijek zaboravim da nije sramota plakati, da to nije znak slabosti već sposobnost da priznaš da u tvojim grudima kuca živo srce, da te još nisu u potpunosti rastrgli. Znam često da zaćutim i pobjegnem u svoje nemire, osluškujem tišine i traćim izgubljene dijelove slagalice na mjestu gdje mi je diša nekad bila. Sastavljam ih u cjelinu, uklapam ih i osmijehom lijepim... 

I znaš šta sam naučila? Da je od svih osjećaja koje ljudsko biće može da osjeti najteži osjećaj Samoće... Sa Nostalgijom se možeš izboriti iako važi za teškog protivnika, podijeliš je sa nekim ko je uz tebe, nazoveš da čuješ glas, ma nađe se način... Mržnja, ljubav, tuga, sreća, sve je to nekako lakše kad u srcu imaš onaj osjećaj pripadanja, kad znaš da te ipak neko na kraju dana čeka... Ali samoću i usamljenost je najteže pobijediti... Reći će neko "Pa tu su prijatelji, familija, cijeli svijet..." 

Kako na jednoj planeti od 7 milijadi stanovnika možeš biti usamljen? I ne slutiš prijatelju koliko takvih ima... Koliko zaboravljenih ima oko tebe, srećeš ih svaki dan ali ih ne prepoznaješ, jer oni su previše jaki da bi pokazali svoju slabost... 

I eto...

Prvenstvo u fudbalu počinje i žene su konačno dobile vrijeme samo za sebe, nema muvanja i šmekanja, nema sexa i kombinacija... Konačno...

Bliži se petak 13, mada mislim da je na Balkanu svaki dan petak 13... 

Padala je neka kiša u Podgorici, i izgleda da su mnogi samo pokisli, a da ništa nisu osjetili... :) 

I vec mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove....

Kad se čovjek umori od borbe? Dolazi li to s godinama jer ono kad simlad i poletan i imaš krila u petama, tada možeš svuda da stigneš... Ili možda ne razmišljaš o stvarnim porblemima pa ti je lako?
Ne znam, ja nisam bila te sreće...
Ja sam oduvijek iskakala iz kalupa djetinjstva, a ni u tinejdžerske dane se nisam uklapala... I sad na pragu neke nove decenije, kad sagledaš stvari iz mog ugla to odstupanje je bilo dobro... Ali i loše... No takva vremena su bila, svi smo manje više odrastali na isti način, samo što je neko nosio veći teret na ramenima a neko tek mali zavežljaj u rukama...

Danas, mogu reći da sam ponosna na sve svoje borbe, na sve svoje uspjehe, na sve padove... Hej, nije to sve mala stvar. ALi negdje usput su ostali iscrpljeni izvori emotivnosti, ostala su ogromna slana prostranstva neisplakanih suza, i još po neko jezero od onih koje su padale na jastukemoje ranjivosti. Icrtala sam duge na nebu za svaku radost koja je posle tužnih dana osvanula i obojila moje svijetove... Ima ih, možda mali broj ali ima ih...

I tokom svih godina, uvijek je postojao jedan izvorčić snage, jedan osmijeh koji bi uvijek izranjao iz sivila i bojio snove u zeleno... Nikad mu nisam dala da poteče, da od izvora napravi bujicu. Uvijek su se brane rušile i dizale, svaka visočija od prethodne. I kad izvor prelije, sagradim novu i nastavim. Ponekad samo tokom dugih godina bih zaplivala mojom zelenom rijekom snova, sjetila se nekih prvih dana na početku vijeka i znala sam da mogu dalje... Da moram da nastavim da vodim ratove, da moram da dobijam i gubim bitke... Znala sam da će uvijek nekako naći put do mene, samo da se osmijehne i da mi bude dovoljno...

Neumorni Nomad moje malenkonsti, od grada do grada, iz rata u rat... Sa medaljama na reverima, i ožiljcima za koje niko ne zna. Toliko puta spakovani koferi, pa rasuti... Kad ono bješe da se čovjek umori od borbe? Kad navrši petu deceniju ili kad izgubi svoj izvor snage i vjere u ljubav, u sutra, u sreću i osmijeh? Da li taj izvor ikad može presušiti?

Moj izvor je dovoljno velik da mogu da srušim pola brane, smijem li ga pustiti da postane potok na mojim poljima od maka...? Ne znam... Ali znam da treba vjerovati... Ma koliko bezizlazno bilo i ma koliko teško bilo podići se sa prašnjavog tla, i uočiti plavu boju neba... Ali treba vjerovati... Jer kako bih drugačije mogla znati da će moje rijeke opet biti zelene, da će osmijeh opet biti moje najjače oružje... I da to što čujem na dnu bureta crno od gareži i beskrajnog čuvanja... da je to moje srce opet stasalo za samostalne otkucaje... Kažu da mu je to poslednji pokušaj da oživi... Ko zna, i feniks umire pa se opet rađa...

Ja nisam luzer ja imam NAS a za svet ko te pita...

Odmah da budemo jasni - ja volim moju  državicu... Volim njenu geografiju, moj rodni grad, volim jednostavnost života... I ponosna sam na nju...

Najveći uspijeh koji ovde možeš postići - otići iz nje... Na žalost. Jer drugi ti kroje moral, i najveće bogatstvo nisu milioni na bankovnom računu već dobre porodične i prijateljske veze... Milion dolazi odmah nakon što te isti zaposle. Ovde se svečano otvaraju kružni tokovi umjesto škole, vrtići i bolnice... Ulaže se u zelenilo i uličnu rasvjetu umjesto u bolnice i djecu... Djeca umiru jer roditelji nemaju novca da plate liječenje a naši zdravstveni kadrovi se ne usavršavaju... Lijepa mi je državica zaista...

Ovde si uvijek na modnoj pisti. Uvijek te posmatraju i analziraju, svi su svačiji psiholog a svoje probleme i komplekse čuvaju u hermetičkim teglicama u prašnjavom podrumu kao najveće blago... Svi znaju ko s kim spava, ko se pored koga budi, ko šta vozi i koliko benzina sipaju... Svakog mjeseca se otvori po jedna pizzerija i onda se roditelji čude zašto su im djeca nesrećna ako ih u školi zadirkuju da su debele, a djevojke se pitaju kako ne mogu da smršaju... Muškarci uzgajaju stomak, što veći to bolji... Zaista sjajni ljudi...

U mojoj zemlji more je najplavlje i nebo najčistije... a moj rodni grad je ekološka crna tačka Balkana i Evrope... Cijela država prati izbore i čak se klinci od 7 godina razumiju u to sa kim je bolje ostvariti koaliciju... Čudi me da uopšte i znaju šta znači ta riječ... Čak šta više, kad su izbori na snazi nema zapošljavanja u državi... U stvari, u državi se jako teško zaposliti i van sezone izbora... To ti je kao ono u crtaću "sezona lova na patke" ili je "sezona lova na zečeve"... Momci ogrezli u kriminal i drogu, djevojke postale sponzruše i glavni cilj im je naći bogatog dečka, odigrati ulogu "uhvati majmuna na bebu" i tako se uda praznog srca ali punog stomaka. Muškarci su u tridesetim nezreli poput MrRight-a i glavni cilj im je imati harem žena i što veću cifru na kraju godine. A za ljubav ko te pita... Kupiće je na kraju kod neke od pomenutih djevojaka...

Još jednu noć si izgurala sama, Čehov je zaspao blaženim snom, ni ne zna da je orgijala tama pod prozorom...

Kad te život i ljudi toliko puta razbiju u djeliće i to ih pokupiš, pa izliješ od njih neku novu leguru, tvrđu, sjajniju... zadržiš li u sebi ipak vjeru u ljubav...? U ljude...? U jedno zrno dobrote na svijetu?
Ja eto vjerujem...

Jer takvi ljudi postoje... Ne obratiš mnogo pažnje u početku, ali kad počneš da učiš da primjećuješ sitnice oko sebe,onda naučiš da prepoznaš i takve ljude. Nauči da gledaš u nečije zenice i znaćeš kakav je...
Nemoj da gledaš srcem ono što te na tren privuče toliko jako, jer sve što brzo počne još brže se gasi... Strast je divna, ali opasna... Zaslijepljujuća...

A one moje obične jednostavne stvari su još ljepše... One mi daju krila, one su moj osmijeh na usnama... Moji zeleni snovi, najluđi razgovori, godine čežnje i čekanja... Odlasci i dolasci, slučajni susreti, treperenje srca u grudima... To su moje vrijednosti, to je sve što Moj Neko jeste...

I posle cijelih skoro tri decenje mog bivstvovanja na ovoj zemljici, nisam izgubila vjeru u ljubav... Nisam prestala da volim, da budem zaljubljena... Tačnije, nisam prestala da osjećam život u grudima... Jer to je čista esencija i suština... Voljeti... Biti voljen... Bilo je i bola, bilo je topljenja u sopstvenim suzama... Patnje... Trnja i kamenja. Ali znaš, nakon svega toga naučiš kako se zaista iskreno voli... Naučiš da je ljubomora jedina nepotrebna stvar... Naučiš da je otvorenost i iskrenost najbolji afrodizijak... Shvatiš jačinu kompromisa... I ne bojiš se... Jer ljubavi se može bojati samo onaj ko nikad nije volio... Onaj koji nikad nije bio voljen...

Proći ćeš mnoge močvare... Letjeti i padati, lomiti krila... Psovati i biti ljut na cijeli svijet, i na mene i ovaj post... Ali kad to sve prođe i shvatiš da je ljubav  i puno srce predivna stvar... Otkrićeš svoj let do zvijezda...

I još nešto... Svaki let je možda baš taj koji će ti otkriti sopstveni univerzum... Nemoj se bojati da pogriješiš... Na tim greškama nauči nešto kako sledeći put ne bi pao, ili promašio let... I kad stvoriš svoje zvijezdice, nauči ih da nikad ne prestanu da vjeruju u ljubav... Pa makar ona bila i na drugom kraju svijeta, u drugoj vremenskoj zoni...

A Bosanci... tri su Boga izmirili

Tuzna slika na mom Balkanu već danima ne silazi sa malih i velikih ekrana... Nebo plače danima, suze svijeta se sručile nad mojim zemljama... Izgubljeni domovi, uspomene, životi, njuškice... Izgubljeni dječiji snovi, nadanja, djetinjstvo... Odnešena ognjišta, penzije, i osmijeh... U jednoj stihiji...

I odjednom zaboravljeni ratovi, zaboravljene tragedije, ubistva i masakr... Zaboravljene razmirice i komšijske svađe... Nacije, vjeroispovjesti, krve grupe, boja kože... Zaboravljene ostavljene ljubavi, dječiji nestašluci... Vidiš kako sad komšijski polomljen prozor izgleda beznačajno...? Jel vidiš sad čovječe glupi kako svi ti milioni na tvom računu ne mogu kupiti sreću, ni fotografije slikane kad si imao samo2 godine... Vidiš kako sad ni malo ne znači tvoj Mercedes neke klase... Sad više ni Gucci nije tako udoban...

Sa svake strane stiže pomoć, stižu dobra srca ljudi koji pomažu, stižu vojske i spasioci, stiže hrana, i stiže odjeća... Izbrisan stid ii sram, odniijela ga voda... Izbrisan ponos i sebičnost... Isprana nadmoćnost i bezobrazluk... OStali dobri skromni ljudi, ostala srca i duše... Ostao nauk da se djeci objasni šta je poštanje i šta je pomoć, šta je važnije novac ili sreća, novac ili ljubav, novac ili drug... Izmirili se zavađeni pod jednim nebom...

Pomen žrtvama koje su pale u vodenim gorbovima, pomen dušama koje nisu uspjele naći spas...
Hvala herojima i običnim ljudima koji su danima spašavali druge dok su gubili svoje...
Hvala herojima koji su krenili kroz bujice za izgubljenim psima...
Hvala onima koji su spašavali bez obzira na sve, koji su spojili porodice...
Hvala svima koji su širili apel za pomoć, i onima koji su odvojili od sebe i svoje djece i poslali onima koji su izgubili sve...

O ovom će se pričati, da se nikad ne ponovi...

A na Balkanu nema mnogo novosti... Napustio nas je Dobrica Ćosić... Prirodnom smrću... Pisac i čovjek... Nole je donirao svoj turnir onima kojima je to potrebnije... Pojedine partije su dale dio sredstava od svojih ulaznica za cirkus kao pomoć nastradalima... Oni koji nemaju mnogo dali su najviše... Oni su srce i dušu poslali u ono malo što su odvojili i poslali, nek se nađe... A velika većina je ćutala, sakrila se i čekala da prođe.

Ostanite ujedinjeni narodi Balkana, zakopajte stare ratove, i budite ono što ste bili ovih dana, budite jedinstvo i bratstvo... Budite sloga i mir... Budite ljubav i spas...

Neko emocije troši polagacko, kao mirišljavi sapun, a neko svoje srce ispali razuzdano, kao pun šaržer...

Oduvijek sam bila emotivno slaba... Pretjerano osjećajna, sa srcem mekim poput somota u otvrdloj kamenoj ljušturi. Oduvijek su me pokretale čudne stvari, kao i sada... Poslednja epizoda neke serije, glupo jel da? Serija koju pratim poslednjih 7-8 godina i... da budem brutalno iskrena, čudna neka so na mojim obrazima upravo traži puteve kao da nije dovoljno kiše palo na Balkanu.

Nedostaje mi... Nedostaju mi trenuci kad sam znala da imam nekog na kog mogu da se oslonim uvijek, u svakom trenutku. Nedostaje mi ta moja osoba koja mi je u nekim trenucima bila najbliže familiji, ta moja osoba sa kojom sam dijleila lijepe trenutke, a i neke teške, kad su se rušile i moje planine. Nije baš lako biti sa tom istom osobom tako blizu a opet tako udaljeno, kao da su kilometri između duša se prostrli... I ne znam da li ću umjeti da nađem opet pravi put da nas ponovo spoji. Ljudi biraju koliko će se udaljiti jedni od drugih i nikad ne može jedan da ide a drugi da kaska za njim... Ako niste bar blizu da možete jedno drugom da vidite oči ne treba ni da gledate leđa jedan drugom... Jer oči... One imaju svoje nijanse... Svoje sopstvene zvijezde i ako naučiš da ih čitaš umjećeš da sačuvaš svoje srce od razočarenja...

I ne znam da li ću ikad uspjeti da ispunim svoje ambicije i svoje ideale u ovoj zemlji koju volim, pod ovim nebom koje je moj svijet... Ne znam da li ću ikad uspjeti da se odreknem svoje istine, toga što jesam zarad nekih lažnih obećanja, zarad nekih tuđih uspjeha. Ne znam ni kako nekom pokloniti srce, dio sebe, kad su svi ljudi od plastike pravljeni sa srcem od zemlje, suvljim od pustinje...

Ne znam hoću li ikad moći dovoljno da pokažem sebe, da svoje vrijednosti pružim na dlanu, jer znam koliko mogu... Znam koliko sam samo trnja utisnula u kožu da bih postigla onaj osjećaj kad mogu da kažem da sam ponosna na sebe, na svoj uspjeh, na mirnu savjest i na činjenicu da nikom ne dugujem uslugu i da banci ne dugujem kredit. U ovoj zemlji se niko ne može radovati tuđem uspjehu, i niko ti neće otvoriti vrata ako čuje da želiš da uradiš nešto dobro, a da od toga nemmaš koristi. Razočaraću vas, ali ja zaista ne mogu da se uklopim u takve ljude. Ja ne mogu da budem sebična, ne mogu da ne osjećam, i ne mogu da ne vjerujem, To ne znači da sam naivna, naprotiv, imam hiljadu opekotina koje mi govore iz dana u dan koliko ljudima ne možeš vjerovati, ali i dalje ne mogu da budem kao većina...

Sitnice su svo bogatstvo koje imam. Te male trunčice pažnje i te sitne radosti su ono što me odvaja od svih natmurenih lica, od kamenih ljudi sa trnovitim srcem... Sitnicama ćeš me kupiti, ali i na sitnicama izgubiti. Previše pažnje me plaši, premalo me odbija... Trebaš znati da izdoziraš u kap da bih ti mogla vjerovati... A to nije lako. I ma koliko bio loš prema meni, ja ću ti uvijek pružiti ruku kad padaš, baš zbog moje glupe emotivnosti i nesposobnosti da mrzim i da se svetim, da zavdim i lažem... Ne umijem ja to, nije to za mene...

I nedostaje mi onaj Čovjek... Onaj koji zna tajnu desetog neba, koji me naučio kako padaju breskve i kako miriše plava boja... Koji me uvijek nasmije svojim porukicama, i pozivima u dva iza ponoći kada me probudi samo da mi ispriča vic ili me nasmije nekim svojim ludostima...

So je ostavila tragove, na obrazima, na duši... Emocije preplavile usne i bujice su odnijele trnje, isprale erozije sa tijela i sad se opet ne bojim biti sama. Možda sam i predugo u jednini, ali moraš biti jači od mene da bi mogao biti dio moje množine... Idem sad...