Sunday, December 22, 2013

PRAVO NA ŽIVOT ZA ODBAČENE

Ovaj post je nastao kao odgovor na temu na twitter-u koja se ove nedelje vodi... Naime, bice malo dugačak post, kome je dosadan, nek odmah prestane :) Tema je vezana za ničije pse, male sitne mokre njuškice koje niko ne želi, odbačeni i otpadnici čovječanstva.
Odmah na startu - OVO JE MOJE ISKUSTVO, svaka slučajnost sa akterima narednog posta je namjerna.
I druga stvar koju odmah želim da razjasnim - ja znam da su djeca prioritet, napuštena djeca, i pomoć ugroženim ljudima, ali ne mogu se zanemariti ni psi, jer imaju i oni PRAVO NA ŽIVOT! Ja sam sva za humanost, prema ljudima ali i prema njima. E tako... Dva scenarija su u pitanju, obećala sam ljudima da ću ovo ispisati pa da krenem...

SCENARIO 1 - veterinari u Crnoj Gori
Uloge:
JA kao ja...
MEDO: moj pas
VETERINAR: Vet ambulanta u Pljevljima, i u Beranama.

Meda sam, kao što sam pisala uzela sa svega 18 dana. Odmah sam otišla veterinaru po informacije o čišćenju od parazita, o vakcinaciji, ishrani itd. Preporuka u Beranama - prvo čišćenje sa 6 nedelja uz prvu vakcinu. Tako je i bilo. Medo je super napredovao. O ljubavi ne mogu pisati jer bi sve ovo otišlo u drugom pravcu. Revakcina - Medu je loše. Sa 2 mjeseca imao je užasnih problema sa stomačićem, konstantnu dijareju, i posle inekcija veterinara bilo bi mu bolje par dana, ali bi se sve to vratilo. Bio je loše, odbijao da jede... Pokušavala sam skontati šta mu je. Dijagoneze su bile prehlada i paraziti. Čišćen je više nego što je trebalo, koristili smo medicinski ugalj, probiotik tablete, Belcando ishranu... Spavao je u krevetu, bio je voljen i pažen, ali ljubav nekad nije dovoljna. Za Novu godinu smo bili u Pv. Bolest se nastavila, krvava dijareja, i povraćanje glista od 15 metara. Odnijela sam ga u vet ambulantu - nisu htjeli da ga prime jer nije tele, u drugu ambulantu (o kojoj će opet biti riječ u drugom scenariju) ga je primila, dali mu koktel inekcija, fiziološku da ne izgubi tečnost i rekli su mi da ima štenećak i da je najbolje da se pozdravim sa njim. Sjajan poklon za Novu godinu. Konstantno sam bila na forumu za pse, hrvatski forum je u pitanju i tamo sam našla vet kliniku s kojima sam komunicirala, prevrnuli smo Srbiju i ambulante, zvala klinike u Pg, kod nas se nisu radili nalazi koji su njemu trebali, a nismo mogli da ih pošaljemo van CG jer dok bi stigli ne bi bili sveži nalazi. U BiH sam našla isto par ambulanti, i svi su davali drugačije predloge. Moram priznati da nisam mogla tada ni finansijski da izguram sve analize u dr državi, ali... Nekako sam uspjela da ga održim živog, do Ulcinja. Do klinike Veterinum gdje su od sveg srca željeli da mu pomognu jer su prije svega vidjeli koliko sam plakala dok sam ga u rukama nosila u kliniku jer nije imao snage. Ustanovljena je izmijenjena krvna slika usled parazita, pošto nije na vrijeme krenulo čišćenje od malena, jer veterinari nisu smjeli da mu daju inekciju za štenećak, ili ko zna šta su mu dali... Medo je ozdravio posle 10 dana, i danas je živ i sretan pas iako više nije kod mene, ali našla sam mu sretan dom. O emocijama neću pisati ovaj put. Tada sam kontaktirala i Vet udruženje u Cg i kinološki savez, i niko nije znao da me uputi kod kvalitetnih ljudi kod nas i kod ljudi koji rade pretrage koje su njemu trebale. Toliko o veterinarima u Cg...

SCENARIO 2 - Udruženja za zaštitu životinja u CG
Uloge:
JA kao ja,
Moj POBRATIM
BABA VECA - predsednica jednog udruženja
BABA VECA 2 - direktorka jednog azila ili nekog udruzenja  nisam sigurna al da je ne imenujem jer me može tužiti, čujem da voli to da radi
ZAŠTITNICA - jedna djevojka koja zvuči zaštitnički, poznata je mnogima al... opet, da me ne bi tužila...
GRUPA - fb grupa iz Cg
Kada je Laki pronađen, prije godinu dana, uz pomoć donacija koje su bile JAVNE poslali smo ga u Suboticu. tada je krenulo i moje volontiranje u azilu. Iskreno, nije mi se dopalo šta sam zatekla tamo. To je bio (još uvijek je) šinteraj. Štenad su imala šugu, umirala od zime, psi su jeli svoje fekalije, bili gladni i prljavi. Veterinar koji je opisan u prethodnom scenariju nije umio a ni želio da ih liječi već ih je "vakcinisao". Po zakonu, i nalogu opštine. Direktor tadašnji se protivio tom zakonu, ali nije mogao da izdrži pritisak od jačih ljudi. Baba Veca je bila na glasu, imala je udruzenje, ali... Iskreno, nije mi se ni njen rad dopao. JA i pobratims mo pokušali da pomognemo, isšli i volontirali, nosili ćebad za štence, hranu, ali nisu nam dali da prilazimo psima, ni da ih hranimo, bacili su medicinski ugalj koji smo donijeli, bacili su ćebad... Pričali su kako mi to radimo da bismo se eksponirali - koje gluposti! Ljudi su nas voljeli jer smo išli ulicom i hranili pse, kupovali od našeg novca i nije nam bilo žao. Laki je uginuo, ali se pojavila Beki - Belka ili kako već se zvao pas. Povrijeđena šapa... Htio je vet da je "vakciniše" al nekako smo se izborili da je pošaljemo u Veterinum. Tamo je morala da se izvrši amputacija. Tražili smo donacije. Uspjeli da skupimo nešto, sve što je bilo namijenjeno Lakiju preusmerili smo na nju, i sve je bilo javno. Još uvijek čuvam sve priznanice. Tada smo ja i pobratim došli na ideju - da napravimo humanitarni koncert za azil. I pošlo nam je za rukom, dobili smo ozvučenje, salu na ime organizacije baba Vece, učesnike, spojili nespojivo, flajere, postere, pozivnice, zahvalnice, donacije u hrani, medije, ambasade, Animal planet, smještaj za preko 50 ljudi iz drugih gradova, i sve to BESPLATNO! U HUMANITARNE SVRHE!
Bilo je obezbijeđeno da kamera snima donacije na dan koncerta, da se pred kamerom novac prebroji, da sve bude javno, da se uzmu lijekovi i hrana, sve je bilo spremno... A onda je Baba Veca tražila da donacije uplatimo na njen račun! Iako smo znali da je određene donacije potrošila na frizera, Swarovski čizme, i ko zna šta još... Na grupi smo tražili donacije za Beki, ali Zaštitnica koja je ostavila u azilu je počela sa spletkama, ljudi su tražili dokaze o uplatama, svađali su se, podmetali, iako je ista Zaštitnica od donacija bila na ljetovanju u Turskoj, bila u Bg, kupila auto, itd... I sve se to zna, ali niko ne može da istražoi sve to, ja i pobratim nismo htjeli da se miješamo više u te spletke crnogorskih zaštitnika i udruženja. Uplatili smo sav novac na kliniku i odlučili se da završimo koncert i prekinemo saradnju sa svima. Radili smo na pripremama za edukaciju djece u školama, i sve je išlo kako treba... Scenario je bio srceparajući, ali... Kad smo odbili da pristanemo da novac iz donatorksih kutija uplatimo baba Veci ona je otkazala salu za koncert i mi smo tako dobili otkaz koncerta dva dana pred održavanje. Nismo moglli nista da promijenimo, koncert nije odrzan, azil je ostao bez donacija... I danas je tamo ista situacija. Baba Vecino udruzenje je propalo, dobila je zabrannu svuda da se pojavi, postavljen je novi direktor, a u azilu rade lovci i šinteri. Pse su pustili na ulicu, da prave čopore i da od gladi napadaju. Ljudi ih šutaju i mrze...

Eto, to je moje iskustvo. Želim samo skrenuti pažnju da ovaj problem postoji, da se mora riješavati, nije to nemoguće, samo treba kvalitetni ljudi da ga riješavaju. Ljudi koji vole pse, oni koji smatraju da i oni imaju pravi na život. Oni koji su svoju vjernost dokazali milion puta. A ljudi su im okrenuli leđa! Rešenja su jednostavna za ove probleme treba samo imati volje da se riješe.

Saturday, December 21, 2013

Gdje li si se do sad skrivala, znam negdje si uzivala, kad god dosla dobrodosla mi jer jedno za drugo MI SMO ROĐENI...

Zvanični početak zime... Onako kalendarski... Bliži se Neka Nova Godina, 14-ta u novom vijeku... Ma nekako zvuči kao neki novi početak, a u stvari dan kao dan. Međutim, navika nas odraslih (po broju godina jel'te?) je to neko podvlačenje crte, one žute, drečave... Malo matematike, onda neke nove odluke... Novi zadaci i ciljevi. Nisam od onih koji donose neke drastične odluke, niti volim tu životnu matematiku, ali...

Ova godina - kako god je zvali, bila je zaista teška. Od samog početka, sa vakcinom protov bjesnila i tetanusom, pa evo sve do danas... Puna trnja, oštrog; puna kamenja hladnog, po neki zrak sunca, i mnogo zime... Suma sumarum...

Pamtiću je po:
- prvom padu - otkaz koncerta i otkrivanje lica NVO, i bacanja niz vodu dva mjeseca truda i rada. Prijatelji, oprostite, nije bilo do mene!
- odlasku iz mog rodnog grada, moje grude! Grade oprosti mi, u meni još nisi umro!
- Političkoj akademiji koju sam završila, sjajnoj ekipi koju sam upoznala :) Sarajevo - Skoplje PREDIVNO zaista, prvi let avionom... Lijepa uspomena
- pronalasku jako dragih ljudi, prijatelja koji... pa prirasli su nekako srcu...
- fantastičnom koncertu velike zvijezde Olivera Dragojevića... zaista je neprocjenjivo čuti Cesaricu live... Biti jedan od mnogih u onoj rulji svijeta koja vrišti u euforiji...
- shvatanju velike istine - da su mi moji roditelji, bez obzira na sve nesuglasice, NAJVEĆI PRIJATELJI!!! Moj oslonac, moja snaga, osmijeh i nerviranje... Hvala im do neba za sve što su ove godine učinili za mene... ne bih uspjela bez njih!
- razočarenjima iz više dijelova u... osobu koja mi znači sve na svijetu, (a nije muškarac)... I bilo je jako teško, bolno, razarajuće, ali ja sam kriva... previše sam očekivala, iako sam znala da ne treba. Trebalo je prihvatiti stvari takve kakve jesu,, ne pokušavati da promijenim ono što nije moj problem... ali do đavola, BOLI!!!
- po jednom vikendu u Beogradu, u maju, i prelijepo provedenom vremenu... Hvala osobi koja je zaslužna za to... :) sad imam mrvicu ljubavi više za Bg
- putovanjima,  kratkim al slatkim... Budva, Kotor, Tivat, Sutomore... Bilo je zaista lijepo...
- velikom ranjavanju, direktno u srce... Veoma krvava scena i jako bolno iskustvo. I za to sam kriva, opet sam previše očekivala, srce blesavo... Preživjela sam, dugo mi je trebalo da se oporavim, i nisam bila pametnija... Opet sam dala šansu da me isti voz zgazi dva puta... A onda je usledio bijes, i kočnica... Voz j eizletio iz šina, sve šanse sam povukla, i prekinula sve niti. ma koliko teško bilo, bilo je ispravno, i ne kajem se. Al, to je neka posebna priča...
- po velikom gubitku mog prijatelja koji je sebi oduzeo život... Nek mi te anđeli čuvaju prijatelju... Ja nisam umjela...
- po predivnom osjećaju gledajući mog malenog čvečulljka kako raste, kako puni drugu godinicu, po onom slatko izgovorenom "tetka"... Duša moja malena, On mi je SRCE ISPUNIO!!!!
- po velikom žrtvovanju vremena na učenje i spremanje ispita, ali se taj trud i rad isplatio.... Diplomirani inžinjer elektronskih komunikacija... Zvuči fensi :) Definitivno, ponosna sam na sebe, na to što sam postigla i što mogu reći da sam svoja!
- moru, mom plavom Jadranskom... Po soli na koži, osjećaju slobode, i onom neopisivom kad te voda obavije oko tijela... More moje... :)
- po AVGUSTU... poznanstvu koje je promijenilo moj svijet... po Njemu od čijeg prvog poljupca su mi koljena zadrhtala i zemlja se okrenula u nekom petom pravcu... po Njemu, koji se polako uvlači ispod kože, koji me vrtoglavo iznervira svojom pasivnošću, i beskrajno usreći zagrljajem... Njemu koji već 5 mjeseci čini da se osjećam i srećno, i tužno, i slobodno, i vezano, koji me liječi od svih boli i tuga i ponekad čini da se osjećam kao jedina žena na svijetu... On je neko po kome ću definitivno pamtiti ovu godinu... On je moje čudo, jedno jedino ove godine. Mislim da je dovoljno jedno čudo godišnje zar ne.?
- po prelijepom koncertu Sergeja, koji me svojom humanošću i jednostavnošću oduševljava... Puno sreće na Evroviziji :)
- po ponovnoj tituli tetke, jednoj preslatkoj princezi koja je moja mala lepotuška, jedva čekam da poraste...
- po jednom bolnom trenutku kada se mojih 20 i nešto godina obrušilo na mene, u jednom trenutku... sve prećutano, sve progutano, svi demoni ispod tepiha gurnuti... veoma bolno iskustvo, ali moralo je da se desi... I drago mi je zbog toga, promijenilo me... Na bolje nadam se...
- po dobijanju stabilnog posla, vidjećemo do kad ću uživati u tome
- po jednoj jako simpatičnoj osobi, koja me uvijek iznenađuje svojim djelima i pažnjom... Ima još dinosaurusa izgleda :)
- po prepoznavanju moje poezije i pisanja, zaista je lijepo znati da to što radiš u stvari vrijedi još nekom...
I tako dalje...
Zvuči ovo kao mnogo... I jeste... Bilo je i lijepih trenutaka, ne moe se sve opisati u jednom postu, ali...Poenta je da mi je sve to pomoglo da odrastem u jendu stabilnu ženu, samostalnnu i jaku, u osobu koja je naučila granice između mogu i neću, između ne smijem i želim, između neba i zemlje. Sad mogu reći da je iskrenost najljepši osjećaj na svijetu, da je ljubav ono što me pokreće, moja euforija i droga... Donošenje novogodišnjih odluka u stvari i nije ništa novo nego potvrda svega onog što sam odlučila u tom jednom trenutku odrastanja.
A u stvari vrti se oko onih istina koje sebi nikako ne možemo priznati:
1. Budi s osobama koje te čine srećnim, a ne s onim zbog kojih si je tolerancija na ivici da vrisne...
2. Radi ono što tebe čini srećnim, pusti druge nek se utapaju u svojoj mizeriji.
3. Pomozi koliko možeš, davanje je odlika čovjeka
4. Ne nerviraj se oko stvari koje ne možeš promijeniti, a i ne pokušavaj, posebno ne mijenjaj ljude, jer je to misija osuđena na propast
5. Između izlaska i ostanka kući - uvijek odaberi izlazak...
6. Knjige i filmovi, i druženje, face 2 face, što manje društvenih mreža...
7. Raduj se, plači kad treba, govori ljudima da ih voliš, pokazuj da ti je stalo... neće svi uvijek biti tu... Iskoristi vrijeme koje ti je dato s njima...Stvaraj uspomene, one su nak araju jedino bogatstvo...

I moglo bi se dodati još mnogo mnogo o staroj i novoj godini, ali onda bi već prekoračila blog... Uživajte, hvala svima koji čitaju sve ovo, i kojima se to iskreno dopada... Hvala svima koji me znaju i ne znaju... A ovoj godini sretan put... Nek mi ostavi samo Čudo moje... On će se nositi i sledeće sezone... :)

Tuesday, December 17, 2013

Daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi...

Desi se ponekad da stvari krenu da se odvijaju vrtoglavom brzinom... Kao ringišpil zavrtiš se i ne znaš gdje su ti kočnice, vineš se put oblaka, trag ti za petama miriše od želje... I ne primjećuješ da ti je maslačak u kosi, da ti je srce na usnama... Ne primjetiš kad postaneš u trenu bolji čovjek...

A znaš kad se to desi? 

Onda kad počneš da vjeruješ u sebe, da poznaješ sebe... Onda kad ti je važno da ti dan bude ispunjen ljudima koje voliš... Kad činiš ono što tebe čini srećnim... To se zovu uvjerenja, to se zovu stavovi.. To je ono u šta vjeruješ, za šta se boriš, to su ciljevi... TO SI TI!!!!
Satkan od svih molekula prošlosti, sa trnjem u tabanima preko kojeg si prešao.. sa ožiljcima na rukama od žara preko koje si gazio... To si ti... Jer kad naučiš da vjeruješ u sebe tada ćeš moći da letiš po zvijezdama... Ne daj da te drugi uče kako ćeš da potoneš, to im dobro ide od ruke... Ne daj da te gaze oni koji umjesto srca imaju zmiju u grudima... Prepoznaćeš ih lako, osjete se... Po mirisu... 

I znaš, još nešto da ti kažem... Ne daj djetetu u tebi da odraste... Sačuvaj sve one dječije želje u sebi, i one ljubavi prema prvim pahuljama, jelkama, ukrasima, rođendanskim kolačima... Sačuvaj sve one djetinje osmijehe u duši jer samo kao jedno veliko dijete možeš razumijeti svijet, i možeš biti srećan... Nemoj da odrasteš, odrasli su uvijek namrgođeni, nervozni, previše puše, previše piju... Budi klinac koji zna da voli... Budi svoj... Nemoj da te drugi oblikuju...

Eto, tad se pokrene tobogan života.. kad to shvatiš...

Tuesday, December 10, 2013

Sami, svoji, izbjeglice iz besmisla...

ON: Čovjek od 30+, istrgnut iz sivila današnjice... Ni malo nalik na okolinu u kojoj je... sa zvijezdama u očima i nemirom na usnama... sa nestašlukom dječaka svuda po obrazima... Sa svojim ožiljcima na duši, ali koje tako dobro nosi, i tako savršeno prikriva... Samo ponekad mu blijesne oluja iz zenica u nekim noćima dok je drži u naručju... On, koji osjeća strah od pripadanja bojeći se da izgubi slobodu koju je skupo platio... On, koji ima dušu čovjeka, srce dječaka, i tijelo muškarca...

ONA: od paperja oblaka satkana, sa dušom od paučine... Izgubljena u nekim stradanjima, sa srcem željnim ljubavi... ona koja nije smjela zaspati pored njega bojeći se da je svako vece mozda zadnje... Bojeci se da ce ga izgubiti... Njega, koji joj je sručio zvjezdanu prašinu na dlanove...

Njih dvoje, par od nepara... Preplašeni jedno od drugog, istrgnuti iz stvarnosti i predati u bezdane svoje ranjivosti... Jedno uz drugo pripijeni kao da ništa na svijetu ne postoji, kao da nikad nisu pripadali nikom osim zvijezdama... Njih dvoje sklad u nesavršenom svijetu... Osjetila je drhtaje njegove duše, znala je kakvog je čovjeka srela... Otimalo se srce ko divlji ždrebac, bojalo se pripadanja... Njih dvoje - dvije uplašene zvijezde repatice koje sse jure po beskraju snova... 

Znala je da ne smije dozvoliti da ostane bez te droge osmijeha koju je dozirao tačno u kap... Znao je šta treba reći, znao je kada da joj dodirne usnama prevoj na vratu, znao je kada da je nasmije do besvijesti... Znala je i ona kada da ga zagrli... Kad da se pripije uz njegova lea kao pzavice uz snažno stablo tražeći oslonac za svoje krhko tijelo... Znala je da ćuti, da čeka... Prihvatila ga je takvog znajući da je to jedini način da mu pokaže... da shvati... Stalo joj je... Kao što nikad nije... 

Friday, December 6, 2013

...njen smeh je glasniji, njen bes je strašniji, u svakom našem ehu Ona odzvanja kad ja uveliko utihnem...

Bio jednom jedan trenutak... Ni malo drugačiji od svih ostali... I ni malo isti...

Idem na posao, Celzijus se nešto srozao do minusa, ali ne osjećam zimu... Usne se razvlače u osmijeh, onaj davno izgubljeni i zaboravljeni, onaj ISKRENI...

I vraćam se unazad u mislima, ponovo se smijem zbog zbunjenog izraza lica pred restoranom, na samu pomisao romantike... Ne, nismo mi za to... Još uvijek osjećam srce u grudima, moju ledenu gromadu kako kucka...

I onda, sasvim slučajno, dok sam se hranila sjajem zenica... Opet shvatim da, na kraju dana, ipak je najvažnije imati trenutak kad si ostao bez daha, kad su i koljena zaklecala i... Sve se svodi na onog koji umije da te nasmije, koji ti ostane u mislima pred spaanje dok se dugo rpevrćeš po krevetu i... Svaki trenutak ponavljaš u mislima...

Na kraju dana, kad možeš s nekim samo da sjediš, da se bezobrazno gledaš i smiješ sa određenom dozom erotike na usnama... KAd možeš da osjetiš drtaj u petama od želje koja niz kičmu klizi kao puzavica... Ti trenuci kad shvatiš da vrijedi borbe, i nerviranja, i pada ako treba pasti... To su trenuci za koje zaista vrijedi živjeti... Koje vrijedi pamtiti... To su one sitnice koje znače u dugim besanim noćima... Sitnice koje tjeraju tugu sa jastuka da ga ne zarazi svojom melanholijom...

I sad sam još više sigurna... DA taj osmijeh može biti moj zaklon ispod neba, moje sopstveno sunce... Da se vrijedi boriti svim svojim bićem... Založiti i srce i dušu, izložiti ih riziku da budu zgaženi i slomljeni... Zbog samo tog trenutka kad uhvatiš odsjaj čežnje u pogledu... I kad jedan slučajni poljubac u rame kaže više nego sve riječi svijeta... Zbog toga i još zbog milion razloga - vrijedi se boriti...

Friday, November 29, 2013

Rođen pod sretnom zvezdom magičnom, ali u ovoj zemlji generalno tragičnoj...

Davno je to bilo... Jedne godine na ovaj dan...
Generacije prije nas dobile su šansu... Dobile su državu... Dobile su ČOVJEKA... Ne vođu, ne predsednika... Čovjeka...
Bile su to generacije koje su imale u sebi gen ljudskosti, bratstva i jedinstva...
Gen koji im nije dozvoljavao da prave razlike među narodima, među ljudima, i među vjerama...
Dobili su sigurne ulice, poslove, šansu i nadu... Imali su BUDUĆNOST...
I taj dan se slavio... Dan jedne države koju su tako lako rascijepali kao papirnu kartu...

Ja ne mogu pričati o toj državi, istina, rođena sam u njoj, ali ja ne pamtim njene blagodeti...
Ja nikad nisam bila pionir... NIsam nosila plavu kapu i crvenu maramu, i nisam dala časnu pionirsku riječ...
Tu državu znam iz priče svih onih koji su mnogo stariji od mene... Onih koji su znali za šta su živjeli...
znam da je to bila država u kojoj su cijenili rad, i porodica, i čast...
Država koju su izgradile radne akcije na kojim su se sklapala doživotna prijateljstva... Država gdje je biti vojnik najveća čast! Eto toliko znam o toj državi i to mi je sasvim dovoljno...

Državu sad spominju sa uzdahom... Njenog Čovjeka pomenu ponekad, uporede ga sa današnjim šalabajzerima, pa ih uhvati nostalgija za tim vremenima... Mi nemamo za čim da žalimo, mi koji nismo zapamtili ta vremena, mi koji pamtimo ono doba posle njega...inflaciju, sankcije, ratove...
Ono čega se sjećam jeste da sam imala pet godina kada nam je ujak došao u goste, i meni i sestri dao novčanicu sa likom Čovjeka da kupimo čokoladu... Koliko je to veliko bilo!

Današnji dan za mene nije od ogromnog značaja, nemam tu patriotsku ljubav prema toj Državi, ali moglo bi se reći da je po malo tužno ne obilježiti taj dan... Ne napraviti neki događaj gdje će svi nositi plave kape i crvene marame... Gdje će se podsjetiti stare Države i naše istorije... Jer je dio nas... Jer se takva nikad više neće stvoriti... Nikad više nećemo imati "crveni pasoš bez mane, što prelazi grane bez puno njakanja..." Nikad više nećemo biti toliko poštovani i cijenjeni...

I zato, možda nisam dala zakletvu kao mala, ali:
Danas kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
Da ću marljivo učiti i raditi 
i biti vjeran ii skren drug,
koji drži datu riječ.
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo, 
I ideje za koje se borio drug Tito,
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!

Thursday, November 28, 2013

A srce se ko jare opire

JOs jedno hladno jutro... Radno, pospano i sanjivo... Oči su mi još uvijek pune prašine sa zvijezde repatice. Pokušavam raditi ali, misli u praznom hodu..
Mozak se na ler kotrlja po nekim maštarijama, i dešavanjima...
Izbijaju mi sitnice od prosle noci pred ocima, svaka mi izvuce osmijeh na lice i nisam sigurna da li to u stvari srce cupka na tren ili neki cardas odigra za cas...
Vec dugo ne razumijem njegove korake i te promjene ritma i plesa...

Odvelo me srce mnogo puta na pravi put... Ali i na pogrešan.... Ne ljutim se, dobro je to srce... Mnogo puta ga nisam poslušala, trudeći se da učinim ono što je najbolje...za DRUGE, NIKAKO ZA SEBE!
Linija manjeg otpora, ili šta već... Izgovor prije bi se reklo. Bježala sam mnogo puta noseći ga u rukama, skrivajući ga od svijeta samo da ga sačuvam...
Toliko puta ga na intenzivnoj ostavljala... I preživjelo je sve...
Tvrdo neko srce, sa kožom nosoroga...

I onda kad krenem analizirati prethodno vece, ne mogu a da ne pomislim opet...
Treba li ga poslušati?
 Ima li neki detektor za srce za prevenciju greške?
 I koja greška je veća - srčana ili mentalna?
Toliko puta se vodila ta bitka, toliko puta ispričana priča, ali još ubijek nema tačnog odgovora.
Koji put će ti donijeti više ličnog zadovoljstva, sigurnosti, sreće...
šta će mi dati krila...
Šta je bezbednije? Neću ni pokušati da odgovorim na zadnje...

Već 3h mi je prošlo u razmišljanju...
Znam ja da to strah pustoši mojim svijetom, strah od bola, od pada, od mogućnosti da se nađem opet na betonu svojih emocija... I ne postoji "green zone" za to...
Šta ćeš ti danas poslušati????

P.S. u nedostatku odgovora, javlja se stomak - kaže da je gladan... to baš i nije za raspravu :)