Ja nisam luzer ja imam NAS a za svet ko te pita...

Odmah da budemo jasni - ja volim moju  državicu... Volim njenu geografiju, moj rodni grad, volim jednostavnost života... I ponosna sam na nju...

Najveći uspijeh koji ovde možeš postići - otići iz nje... Na žalost. Jer drugi ti kroje moral, i najveće bogatstvo nisu milioni na bankovnom računu već dobre porodične i prijateljske veze... Milion dolazi odmah nakon što te isti zaposle. Ovde se svečano otvaraju kružni tokovi umjesto škole, vrtići i bolnice... Ulaže se u zelenilo i uličnu rasvjetu umjesto u bolnice i djecu... Djeca umiru jer roditelji nemaju novca da plate liječenje a naši zdravstveni kadrovi se ne usavršavaju... Lijepa mi je državica zaista...

Ovde si uvijek na modnoj pisti. Uvijek te posmatraju i analziraju, svi su svačiji psiholog a svoje probleme i komplekse čuvaju u hermetičkim teglicama u prašnjavom podrumu kao najveće blago... Svi znaju ko s kim spava, ko se pored koga budi, ko šta vozi i koliko benzina sipaju... Svakog mjeseca se otvori po jedna pizzerija i onda se roditelji čude zašto su im djeca nesrećna ako ih u školi zadirkuju da su debele, a djevojke se pitaju kako ne mogu da smršaju... Muškarci uzgajaju stomak, što veći to bolji... Zaista sjajni ljudi...

U mojoj zemlji more je najplavlje i nebo najčistije... a moj rodni grad je ekološka crna tačka Balkana i Evrope... Cijela država prati izbore i čak se klinci od 7 godina razumiju u to sa kim je bolje ostvariti koaliciju... Čudi me da uopšte i znaju šta znači ta riječ... Čak šta više, kad su izbori na snazi nema zapošljavanja u državi... U stvari, u državi se jako teško zaposliti i van sezone izbora... To ti je kao ono u crtaću "sezona lova na patke" ili je "sezona lova na zečeve"... Momci ogrezli u kriminal i drogu, djevojke postale sponzruše i glavni cilj im je naći bogatog dečka, odigrati ulogu "uhvati majmuna na bebu" i tako se uda praznog srca ali punog stomaka. Muškarci su u tridesetim nezreli poput MrRight-a i glavni cilj im je imati harem žena i što veću cifru na kraju godine. A za ljubav ko te pita... Kupiće je na kraju kod neke od pomenutih djevojaka...

Još jednu noć si izgurala sama, Čehov je zaspao blaženim snom, ni ne zna da je orgijala tama pod prozorom...

Kad te život i ljudi toliko puta razbiju u djeliće i to ih pokupiš, pa izliješ od njih neku novu leguru, tvrđu, sjajniju... zadržiš li u sebi ipak vjeru u ljubav...? U ljude...? U jedno zrno dobrote na svijetu?
Ja eto vjerujem...

Jer takvi ljudi postoje... Ne obratiš mnogo pažnje u početku, ali kad počneš da učiš da primjećuješ sitnice oko sebe,onda naučiš da prepoznaš i takve ljude. Nauči da gledaš u nečije zenice i znaćeš kakav je...
Nemoj da gledaš srcem ono što te na tren privuče toliko jako, jer sve što brzo počne još brže se gasi... Strast je divna, ali opasna... Zaslijepljujuća...

A one moje obične jednostavne stvari su još ljepše... One mi daju krila, one su moj osmijeh na usnama... Moji zeleni snovi, najluđi razgovori, godine čežnje i čekanja... Odlasci i dolasci, slučajni susreti, treperenje srca u grudima... To su moje vrijednosti, to je sve što Moj Neko jeste...

I posle cijelih skoro tri decenje mog bivstvovanja na ovoj zemljici, nisam izgubila vjeru u ljubav... Nisam prestala da volim, da budem zaljubljena... Tačnije, nisam prestala da osjećam život u grudima... Jer to je čista esencija i suština... Voljeti... Biti voljen... Bilo je i bola, bilo je topljenja u sopstvenim suzama... Patnje... Trnja i kamenja. Ali znaš, nakon svega toga naučiš kako se zaista iskreno voli... Naučiš da je ljubomora jedina nepotrebna stvar... Naučiš da je otvorenost i iskrenost najbolji afrodizijak... Shvatiš jačinu kompromisa... I ne bojiš se... Jer ljubavi se može bojati samo onaj ko nikad nije volio... Onaj koji nikad nije bio voljen...

Proći ćeš mnoge močvare... Letjeti i padati, lomiti krila... Psovati i biti ljut na cijeli svijet, i na mene i ovaj post... Ali kad to sve prođe i shvatiš da je ljubav  i puno srce predivna stvar... Otkrićeš svoj let do zvijezda...

I još nešto... Svaki let je možda baš taj koji će ti otkriti sopstveni univerzum... Nemoj se bojati da pogriješiš... Na tim greškama nauči nešto kako sledeći put ne bi pao, ili promašio let... I kad stvoriš svoje zvijezdice, nauči ih da nikad ne prestanu da vjeruju u ljubav... Pa makar ona bila i na drugom kraju svijeta, u drugoj vremenskoj zoni...

A Bosanci... tri su Boga izmirili

Tuzna slika na mom Balkanu već danima ne silazi sa malih i velikih ekrana... Nebo plače danima, suze svijeta se sručile nad mojim zemljama... Izgubljeni domovi, uspomene, životi, njuškice... Izgubljeni dječiji snovi, nadanja, djetinjstvo... Odnešena ognjišta, penzije, i osmijeh... U jednoj stihiji...

I odjednom zaboravljeni ratovi, zaboravljene tragedije, ubistva i masakr... Zaboravljene razmirice i komšijske svađe... Nacije, vjeroispovjesti, krve grupe, boja kože... Zaboravljene ostavljene ljubavi, dječiji nestašluci... Vidiš kako sad komšijski polomljen prozor izgleda beznačajno...? Jel vidiš sad čovječe glupi kako svi ti milioni na tvom računu ne mogu kupiti sreću, ni fotografije slikane kad si imao samo2 godine... Vidiš kako sad ni malo ne znači tvoj Mercedes neke klase... Sad više ni Gucci nije tako udoban...

Sa svake strane stiže pomoć, stižu dobra srca ljudi koji pomažu, stižu vojske i spasioci, stiže hrana, i stiže odjeća... Izbrisan stid ii sram, odniijela ga voda... Izbrisan ponos i sebičnost... Isprana nadmoćnost i bezobrazluk... OStali dobri skromni ljudi, ostala srca i duše... Ostao nauk da se djeci objasni šta je poštanje i šta je pomoć, šta je važnije novac ili sreća, novac ili ljubav, novac ili drug... Izmirili se zavađeni pod jednim nebom...

Pomen žrtvama koje su pale u vodenim gorbovima, pomen dušama koje nisu uspjele naći spas...
Hvala herojima i običnim ljudima koji su danima spašavali druge dok su gubili svoje...
Hvala herojima koji su krenili kroz bujice za izgubljenim psima...
Hvala onima koji su spašavali bez obzira na sve, koji su spojili porodice...
Hvala svima koji su širili apel za pomoć, i onima koji su odvojili od sebe i svoje djece i poslali onima koji su izgubili sve...

O ovom će se pričati, da se nikad ne ponovi...

A na Balkanu nema mnogo novosti... Napustio nas je Dobrica Ćosić... Prirodnom smrću... Pisac i čovjek... Nole je donirao svoj turnir onima kojima je to potrebnije... Pojedine partije su dale dio sredstava od svojih ulaznica za cirkus kao pomoć nastradalima... Oni koji nemaju mnogo dali su najviše... Oni su srce i dušu poslali u ono malo što su odvojili i poslali, nek se nađe... A velika većina je ćutala, sakrila se i čekala da prođe.

Ostanite ujedinjeni narodi Balkana, zakopajte stare ratove, i budite ono što ste bili ovih dana, budite jedinstvo i bratstvo... Budite sloga i mir... Budite ljubav i spas...

Neko emocije troši polagacko, kao mirišljavi sapun, a neko svoje srce ispali razuzdano, kao pun šaržer...

Oduvijek sam bila emotivno slaba... Pretjerano osjećajna, sa srcem mekim poput somota u otvrdloj kamenoj ljušturi. Oduvijek su me pokretale čudne stvari, kao i sada... Poslednja epizoda neke serije, glupo jel da? Serija koju pratim poslednjih 7-8 godina i... da budem brutalno iskrena, čudna neka so na mojim obrazima upravo traži puteve kao da nije dovoljno kiše palo na Balkanu.

Nedostaje mi... Nedostaju mi trenuci kad sam znala da imam nekog na kog mogu da se oslonim uvijek, u svakom trenutku. Nedostaje mi ta moja osoba koja mi je u nekim trenucima bila najbliže familiji, ta moja osoba sa kojom sam dijleila lijepe trenutke, a i neke teške, kad su se rušile i moje planine. Nije baš lako biti sa tom istom osobom tako blizu a opet tako udaljeno, kao da su kilometri između duša se prostrli... I ne znam da li ću umjeti da nađem opet pravi put da nas ponovo spoji. Ljudi biraju koliko će se udaljiti jedni od drugih i nikad ne može jedan da ide a drugi da kaska za njim... Ako niste bar blizu da možete jedno drugom da vidite oči ne treba ni da gledate leđa jedan drugom... Jer oči... One imaju svoje nijanse... Svoje sopstvene zvijezde i ako naučiš da ih čitaš umjećeš da sačuvaš svoje srce od razočarenja...

I ne znam da li ću ikad uspjeti da ispunim svoje ambicije i svoje ideale u ovoj zemlji koju volim, pod ovim nebom koje je moj svijet... Ne znam da li ću ikad uspjeti da se odreknem svoje istine, toga što jesam zarad nekih lažnih obećanja, zarad nekih tuđih uspjeha. Ne znam ni kako nekom pokloniti srce, dio sebe, kad su svi ljudi od plastike pravljeni sa srcem od zemlje, suvljim od pustinje...

Ne znam hoću li ikad moći dovoljno da pokažem sebe, da svoje vrijednosti pružim na dlanu, jer znam koliko mogu... Znam koliko sam samo trnja utisnula u kožu da bih postigla onaj osjećaj kad mogu da kažem da sam ponosna na sebe, na svoj uspjeh, na mirnu savjest i na činjenicu da nikom ne dugujem uslugu i da banci ne dugujem kredit. U ovoj zemlji se niko ne može radovati tuđem uspjehu, i niko ti neće otvoriti vrata ako čuje da želiš da uradiš nešto dobro, a da od toga nemmaš koristi. Razočaraću vas, ali ja zaista ne mogu da se uklopim u takve ljude. Ja ne mogu da budem sebična, ne mogu da ne osjećam, i ne mogu da ne vjerujem, To ne znači da sam naivna, naprotiv, imam hiljadu opekotina koje mi govore iz dana u dan koliko ljudima ne možeš vjerovati, ali i dalje ne mogu da budem kao većina...

Sitnice su svo bogatstvo koje imam. Te male trunčice pažnje i te sitne radosti su ono što me odvaja od svih natmurenih lica, od kamenih ljudi sa trnovitim srcem... Sitnicama ćeš me kupiti, ali i na sitnicama izgubiti. Previše pažnje me plaši, premalo me odbija... Trebaš znati da izdoziraš u kap da bih ti mogla vjerovati... A to nije lako. I ma koliko bio loš prema meni, ja ću ti uvijek pružiti ruku kad padaš, baš zbog moje glupe emotivnosti i nesposobnosti da mrzim i da se svetim, da zavdim i lažem... Ne umijem ja to, nije to za mene...

I nedostaje mi onaj Čovjek... Onaj koji zna tajnu desetog neba, koji me naučio kako padaju breskve i kako miriše plava boja... Koji me uvijek nasmije svojim porukicama, i pozivima u dva iza ponoći kada me probudi samo da mi ispriča vic ili me nasmije nekim svojim ludostima...

So je ostavila tragove, na obrazima, na duši... Emocije preplavile usne i bujice su odnijele trnje, isprale erozije sa tijela i sad se opet ne bojim biti sama. Možda sam i predugo u jednini, ali moraš biti jači od mene da bi mogao biti dio moje množine... Idem sad...

I stariji mi kažu sad si u pravom dobu...

Ne tako davno bio je jedan maj, i bila je jedna generacija maturanata srednje škole... Bili su mladi, puni snova i želja o budućnosti, maštali o profesijama, i o karijeri, uspješnom braku, i prijateljstvima. Bilo je jedno matursko veče, i bilo je slavlje. Nade su šetale ulicom grada, ponosni roditelji, rodbina i prijatelji su klicali za jednu mladost... Bilo je to prije 10 godina.

I šta sad....? Neki novi klinci će prošetati ulicom propalih snova, utisnuti svoje korake u naše zvijezde bačene na asfaltu, protkati svoja maštanja sa našim izgubljenim željama, i ušetati u svijet koji nije zahvalan...

Pa da ti kažem ja nešto... Ja sam tu šetala prije 10 godina. I ja sam imala sve te želje i snove i jedva čekala da završim srednju školu, koja je meni lično bila blagi užas u tim godinama... Svi ti kontrolni i pismeni, i matematika... Bilo je važnije izaći sa drugaricama, pobjeći sa časa, šmekati neke momke koji nisu bili više u srednjoj školi... Bilo je to drugačije vrijeme, ali su hormoni uglavnom isti... Mala razlika između mene i ostatka generacije je što sam ja u to vrijeme već radila...

Sad ti mogu reći da nije trebalo toliko da žurim da pobjegnem sa  časa, i shvatićeš da kontrolni iz matematike nije katastrofa svjetskih razmjera. Malo truda i rada i može da se postigne jedna solidna trojčica... Ozbiljno, nisam ni ja vjerovala kad su mi neki stariji od mene govorili da im je najljepše bilo u srednjoj školi... Isto kao što ti sad čitaš i kažeš "Ma da, kako da ne, pojma ti nemaš kako je nama"... Mi nismo imali tada pametne telefone, i nismo smjeli da prepisujemo. Lektiru smo morali da pročitamo, a fiziku smo morali da znamo. Neopravdane časove smo gomilali do granice, a djevojke su one dane u mjesecu imale svaki dan...  Sada su ti profesori možda najveći dušmani i vjerovatno te svi mrze, ali tek kroz par godina možda ćeš shvatiti da su ti oni bili veći prijatelji nego osoba koja je sjedila sa tobom u klupi.

Žuriš da istražiš svoju seksualnost, možda do sad već imaš iskustva, ali pazi kad ti kažem, sve su to nevažne stvari kad se suočiš sa stvarnim svijetom... Sad te još uvijek roditelji finansiraju, daju ti džeparac koji trošiš na kafu u obližnjem kafiću, nosiš crveni karmin i kariranu košulju i misliš da si faca ako se posvađaš sa profesorom. Sve je to kul. Ali kad kreneš na fakultet, onda ćeš da kukaš o ispitima, i isti džeparac ćeš da trošiš na kafu u lokalu u koji bježiš sa predavanja. I ništa nisi pametniji, i dalje ne umiješ da uživaš u bezbrižnosti... Diplomiraćeš i... Šta onda?

I onda još koju godinu kasnije, kad vidiš kako je teško naći posao u struci, kako je teško naći ikakav pristojno plaćen posao, kad budeš bio podstanar u nekom drugom gradu radeći da preguraš mjesec da bi olakšao roditeljima (jelte nećeš vječno da budeš na njihom džepu)... Onda ćeš reći "Joj što nisam još malo ostao/la u srednjoj školi...." Kad budeš šizio što direktor ne poštuje tvoj rad, kad budeš padao zbog ljubomore kolega, i kad ti veza u koju si ulagao propadne, i vidiš da je preteško biti normalan, opet ćeš žaliti što si žurio u svijet odraslih ljudi i što si jedva čekao da pređeš 25...

Vjeruj mi, čak ni ta prijateljstva iz srednje neće trajati kao u američkim filmovima... Poslije 2-3 godine će neki prestati da se javljaju, neki će ipak uspjeti da se proguraju sa pravim vezama, mnogi će imati porodice i neće imati vremena u očajnoj borbi da prežive da održavaju prijateljstva. Oni pravi prijatelji će se zadržati i posle par godina znaćeš da je njihov broj manji od 5... Mnogi će ostariti prije vremena, neki će i dalje biti sa roditeljima i čekati neko bolje vrijeme...

Ja ove godine u avgustu slavim 10 godina mature, 90% njih već imaju svoje porodice, mali broj ima uspješnu karijeru i primanje preko 500e, i još manji broj su ostali prijatelji sve ove godine. Zato, uživaj u ovim danima, iskoristi svaki tren za uspomene, jer vjeruj mi... kad prođe par godina i kad vidiš kako je svijet odraslih surov i bezličan, pun laži i obmana, kako se prijateljstva lako prodaju, a ljubavi nestaju... poželjećeš da nikad nisi iz zabavišta izašao...

Tražim da me ne zaboraviš, kada jastuk zagrliš ti me sanjaj...

NAPOMENA: Ovaj post je stvar ličnog mišljenja i osjećaja...

Krećem na posao... Sunce mi miluje zenice, neka šašava radost mi igra u srcu... Velika sam i ponosna, nasmijana... Idem i pjevušim, radujem se... Nekako su dani ponovo počeli da mirišu na život. Čujem ponekad srce kako otkuca takt u grudima, samo da me podsjeti da sam još uvijek živa, da još uvijek krv teče venama.

Nije lako disati kad moraš da zakrpiš sve te poderotine koje su ostale nakon izgrebane kože. Nije lako pronaći svaki dan razlog za osmijeh, ali postoji. I amnezija je počela da djeluje...

I onda Sergej sinoć izlazi na binu, u meni vrisak prijeti da se otme... Ta pjesma koja od prvog slušanja u  meni izaziva... Podsjeća... I lomi... Svaki put. Ta pjesma zbog koje mi moj kamen izgleda drugačije, i nebo još plavlje... I ponosna sam na njega, na njegov uspjeh, na njegov rad, na njegovu humanost i dušu, ponosna što je sa ovih mojih planina, i ovog mora...

Ponosna što je tamo predstavio ne samo moju državu, nego i moju dušu... Moj svijet... Ponosna na njegov osmijeh i bez obzira na sutra on će biti moj pobjednik jer po prvi put sam srećna što na sceni cijelog svijeta u ime moje države nije magarac ili marsovac. Ako je iko ikad mogao da ovaj krš i jezero, šumu i more smjesti u zenice i na dlan, onda je to Sergej uspio sa spotom za Moj svijet... I svaki put mi srce stane na kraju, vazduha nestane, zvukovi se utišaju, misli odu u prazan hod... Na tren, tu na kraju melodije, i zemlja zastane... I tad ga čujem, miris mi zagolica vene, i u treptaju oka stvarnost nagrne kroz vrata... Pravo kroz srce... Kao pješčana oluja.

I hoću da budem ponosna na njega... Nije me briga ni za kakve druge glasove, osim onih koji će otići njemu sjutra, jer biće to glasovi svijeta za moju državu. Hoću da budem ponosna na onaj njegov djetinji osmijeh kojim me podsjeća na osmjeh mog neba... Ovog desetog... Na kom jedino znam za ljubav...

Eto... Noć se završila čudnim pozivom, neki su šavovi ponovo pocijepani, osmijeh je ponovo našao put do duše... A negdje pred san je kroz otvoren prozor zammirisalo moje nebo... Deseta nijansa mog svijeta... u kom jedino znam za ljubav...

Možda nisam neki biser, al sam barem svoj režiser...

NAPOMENA: Nije mi cilj da "hejtujem" niti da kritikujem... samo glasno razmišljam...

Projuriše dani... Trepnem i gotovo - dana nema, negdje mi je iscurio kao pijesak kroz prste... I okrenem se a vec se blize neki rodjendani, i vec se cekaju rodjenja, i oplakuju izgubljeni... Neke ljubavi se prebole, neke ostanu u nama... Pamti se Tito, i slavi se Đurđevdan (Sretna slava, domaćine!)...

A neke stvari se ne mijenjaju... Dotična gospođica sa žutom kosom me i dalje ne voli, iako se MrRight sa njom osjeća moćno... Onaj osjećaj da može on da je finansira i plaća, da ona pristaje na sve, i još joj nije dovoljno... Ne razumijem... Al opet, na kraju, javno je poznato da mene žene ni djevojke ne vole... Ni s ove ni s one strane ulice... Nikad mi neće biti jasno...

Kao što mi nije jasno da li današnje djevojke/djevojčice imaju roditelje i koja je fora sa pornografskim slikama na fb profilima? U čemu je štos sa napućenim usnama tipa Donald Duck...? I sa tim nekontrolisanim brojem samoportreta...? WTF? U koju eru sam ja zalutala? Ili se možda nisam pomakla iz neke godine u kojoj smo još uvijek iznajmljivali aparate u Foto Boni, i nosili filmove na razvijanje...Ja još uvijek nosim slike u štampu i držim i albumu... Nisam iscijepala slike sa bivšim momkom koji me ostavio... Nisam bacila slike sa bivšom drugaricom... Za mene su ostale još uvijek neke vrijednosti. Znam, nisam u trendu...

U toku je još jedna izborna kampanja...NAjoriginalnija moram da priznam... Vodi se cijeli internet rat sa životinjama iz zoo vrta... Hijenama i slonovima, samo nijgdje majmuna... Još jedna parada lažnih obećanja, mladosti kja je nasmijana, i srećna i zadovoljna... A nigdje stvarne slike svijeta... Hmmm, možda i sanjam, svakog trena ću se probuditi i ja u tom svijetu gdje su mladi u CG snažni i mudri i hrabri... Rode se tako... A ne kao ja i neki pojedinci, što cijeli život učimo i želimo živjeti od našeg rada i škole, a ne od lažnih obećanja, fabrika čokolade i pustih želja...

I još mi nije jasno kako su se ljudi tako lako prodali? Kad su odlučili da se zadovolje lažnim prijateljima, maskama i glumom, kad su pristali da na sebe nabace lažni sjaj i okupaju se u blatu sopstvenih spletki... Meni je ljepša moja iskrenost i moja zvijezda u očima, i onih par prijatelja koji me gledaju u oči, i koji zaborave na tel dok smo zajedno... Meni i dalje nije zanimljivo da budem kao gospođica sa žutom kosom, jer ja sam samostalna, i volim to što spavam mirno jer ne dugujem nikom ništa... Ne treba mi muškarac sa punim novčanikom da bih se osjećala voljeno, već onaj sa punim srcem ljubavi prema meni i drugima. Ja ne umijem ni nju da mrzim jer nije ona kriva što boluje od virusa današnjice.

I eto... Ponovo je maj, ponovo miriše jorgovan... Još jedan utorak, na kraju radnog dana... :) I osmijeh... Eto tek tako...